Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3851/09 (R. K.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3851/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3851/09, rješavajući apelaciju Radeta Kecmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Kecmana podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000 011 od 4. novembra 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 011 od 23. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 396 od 26. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-524/05 od 13. juna 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Kecman (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 011 od 4. novembra 2009. godine, rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 011 od 23. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 396 od 26. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-524/05 od 13. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Grada Banja Luke broj 01-126-8/05 od 10. maja 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem broj 07/I-G-939/05 od 21. juna 2005. godine, apelantu je prestao radni odnos na dan 15. maj 2005. godine, zbog navršenih 65 godina života.

3. Presudom Osnovnog suda broj RS-524/05 od 13. juna 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 396 od 26. septembra 2008. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba protiv tuženog Grada Banje Luke, kojom je tražio da se utvrdi nezakonitost rješenja tuženog broj 01-126-8/05 od 10. maja 2005. godine i broj 07/I-G-939/05 od 21. juna 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 152. stav 5. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ broj 101/04) propisano da službenik može protiv odluke iz stava 3. istog člana (Odluka po prigovoru) podnijeti žalbu Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje, dok je stavom 6. istog člana propisano da je Odbor za žalbe dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od podnošenja žalbe. Nadalje, sud je naveo da je stavom 7. istog člana zakona propisano da ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora za žalbe ili Odbor za žalbe nije odlučio u roku od 30 dana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dostavljanja odluke Odbora za žalbe. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, te činjenicu da u dokaznom postupku nije utvrđeno da je apelant podnio žalbu protiv rješenja tuženog od 21. juna 2005. godine, već je 29. avgusta 2006. godine direktno podnio tužbu ovom sudu, ovaj sud je zaključio da apelant nije iscrpio sva sredstva interne zaštite u lokalnoj samoupravi propisana odredbom člana 152. stav 5. Zakona o lokalnoj samoupravi, te je odlučio kao u izreci presude.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 011 od 23. septembra 2009. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 26. septembra 2008. godine. U obrazloženju je Vrhovni sud, prvenstveno, naveo da se kod osporenih odluka ne radi o presudama, kako su to naveli Osnovni i Okružni sud, već o rješenjima. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da, prema podacima iz spisa predmeta, proizlazi da je osporeno drugostepeno rješenje Okružnog suda od 26. septembra 2008. godine dostavljeno apelantu 28. oktobra 2008. godine, a da je revizija izjavljena 28. novembra 2008. godine, odnosno nakon proteka roka za izjavljivanje revizije iz člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 63/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je odlučio kao u izreci rješenja.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 011 od 4. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta za „ispravku očigledne omaške i kopiranje spisa“ od 30. oktobra 2009. godine, kojim je tražio od ovog suda da ispravi i stavi van snage rješenje istog suda od 23. septembra 2009. godine, s obzirom da je revizija izjavljena blagovremeno preporučenom pošiljkom 27. novembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je ovaj sud utvrdio da je revizija izjavljena 28. novembra 2008. godine Osnovnom sudu, te da se radi o utvrđenju pravno relevantne činjenice, a ne o očiglednim pogreškama u pisanju i računanju roka za izjavljivanje revizije u smislu odredbe člana 195. ZPP-a.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo i povredu prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 2., 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već su i tužba i revizija odbačene iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio žalbu Odboru za žalbe tuženog protiv rješenja tuženog broj 07/I-G-

939/05 od 21. juna 2005. godine, čime je propustio da ostvari internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, nepodnošenjem žalbe Odboru za žalbe tuženog, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelanta, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3851/09 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio