Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3875/09 (E. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3875/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3875/09, rješavajući apelaciju Ertana Veziroglua, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ertana Veziroglua podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-348/07 od 19. oktobra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ertan Veziroglu (u daljnjem tekstu: apelant), iz Republike Turske, koga zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 10. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-348/07 od 19. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-74-2/06 od 30. januara 2006. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao rješenjem Ministarstva pravde i opće uprave Bosne i Hercegovine broj 07/2-204-3662/95 od 31. jula 1996. godine. U obrazloženju je navedeno da je u postupku revizije utvrđeno da je apelant stekao državljanstvo rješenjem nadležnog organa temeljem odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH“ br. 18/92, 11/93, 28/93, 13/94 i 15/94), te da nije mogao biti primljen u državljanstvo Bosne i Hercegovine po osnovu pripadnosti Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, već je morao napustiti teritorij Bosne i Hercegovine u skladu sa odredbama Općeg okvirnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, koji je bio na snazi kada je apelant stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine.
3. Presudom Suda BiH broj U-348/07 od 19. oktobra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Državne komisije broj UP-01-07-74-2/06 od 30. januara 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da se osporeno rješenje Državne komisije temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je odlučeno kao u izreci presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju državljanstva spada u djelokrug javno pravnih ovlašćenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da, uopšte pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protejeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela nije pravo koje je garanatirano odredbama Evropske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).
7. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija dalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
8. Prema tome, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
9. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud zapaža da se apelant, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek zagarantiran članom 13. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da u presudi Evropskog suda za ljudska prava od 25. marta 1983. godine u predmetu Silver i Others protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske Sud je naveo da pojedinac, kada iznosi osnovanu tvrdnju da je žrtva povrede prava priznatih u Evropskoj konvenciji, mora imati mogućnost pravnog lijeka pred nacionalnim vlastima kako bi se o njegovom zahtjevu moglo odlučivati i, ukoliko je zahtjev opravdan, da bude obeštećen (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i Others protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A. 61, strana 42). Imajući u vidu akcesoran karakter člana 13. Evropske konvencije, te zaključak Ustavnog suda u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije da prava na čiju se povredu apelant žali nisu utvrđena kao građanska prava čiju zaštitu garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je i ovaj dio apelacije nedopušten, jer je ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović