Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/07 (D.o.o. „Euroinženjering“ Tuzla)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2248/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-2248/07, rješavajući apelaciju d.o.o. „Euroinženjering“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. „Euroinženjering“ Tuzla podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-
Pž-07-000102 od 17. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-St-06-000 017 od 12. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.o.o. „Euroinženjering“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Balijagić i Bakir Pašić, advokati iz Tuzle, podnio je 3. avgusta 2007.godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000102 od 17. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-St-06-000 017 od 12. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-St-06-000 017 od 12. aprila 2007. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom apelanta kao stečajnog dužnika i određen je stečajni upravnik. Općinski sud je pozvao sve povjerioce da u roku od 30 dana od dana objave rješenja o otvaranju stečaja prijave svoja potraživanja. Općinski sud je pozvao sve povjerioce da u roku od 30 dana od dana objave rješenja o otvaranju stečaja u službenog glasniku obavijeste stečajnog upravnika koja prava osiguranja potražuju na predmetu imovine dužnika. Također, Općinski sud je pozvao lica koja imaju obavezu prema apelantu da svoje obaveze izmire. Općinski sud je istakao da je otvorio stečajni postupak 12. aprila 2007. godine u 12,00 sati, nakon čega će rješenje o stečaju biti istaknuto na oglasnu ploču suda. Općinski sud je istakao da će se otvaranje stečajnog postupka upisati u javni registar pravnih lica i u zemljišne knjige koje vodi Općinski sud. Ročište za održavanje skupštine povjerilaca na kojem će se ispitati prijave potraživanja zakazano je za 5. jun 2007. godine, a ročište za Skupštinu povjerilaca na kojem će se na osnovu izvještaja stečajnog upravnika odlučiti o daljnjem toku postupka za 21. jun 2007. godine.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupak podnio „Bosanko-Njemačko osiguranje“ u likvidaciji Tuzla (u daljnjem tekstu: predlagač), jer se apelant obavezao da mu izmiri obavezu u iznosu od 1,857.060,31 KM u roku od 60 dana, koju nije izmirio i koju očigledno ne može izmiriti. Nakon održanih ročišta predlagač je ponudio dokaze (izvodi banaka i pravosnažna presuda o obavezi apelanta da plati predlagaču) i predložio da se otvori stečajni postupak. Općinski sud je na ročištu, na koje nije pristupio uredno obaviješteni apelant, izveo dokaze pa je na osnovu provedenih dokaza zaključio da postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant u periodu od 2003-
2006. godine poslovao sa gubitkom, da su računi kod banaka apelanta blokirani već duže vrijeme, da apelant nema uposlenika, da apelant ne vodi knjige već duži vremenski period, te da se ovakva situacija može prevazići otvaranjem stečajnog postupka. Također su utvrđene i obaveze prema poreskoj upravi, a privremeni stečajni upravniki je zaključio da imovina apelanta može pokriti troškove stečajnog postupka. Takođe, Općinski sud je naveo da je pravomoćnom presudom apelant obavezan predlagaču vratiti na ime kupoprodajne cijene iznos od 900.000 KM. Općinski sud je na osnovu izjave svjedoka, zaposlenika u revizorskoj kući «Džaferović» utvrdio da je apelant dužan predlagaču na dan 30. jun 2006. godine iznos od 647.980,00KM.
4. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 6. st. 1. i 3. Zakona o stečajnom postupku kojim su utvrđena pravila otvaranja stečajnog postupka, a to je platežna nesposobnost stečajnog dužnika, te da se smatra da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako neprekidno u trajanju od 30 dana ne izmiri svoje dospjele obaveze. Općinski sud je takođe naveo da je odredbom člana 43. Zakona o stečajnom postupku određeno da stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako je imovina stečajnog dužnika dovoljna za pokriće troškova postupka. Općinski sud je naveo da je na osnovu svih izvještaja stečajnog upravnika i ostalih utvrđenih činjenica zaključio da su ispunjeni zakonski uslovi iz člana 6., člana 43. stav 4., i čl. 45.-48. Zakona o stečajnom postupku za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta.
5. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu.
6. Kantonalni sud je donio rješenje broj 003-0-Pž-07-000102 od 17. maja 2007. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud se uobrazloženju pozvao na odredbe člana 43. stav 3. Zakona o stečajnom postupku i član 6. Zakona o stečajnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da iz prvostepenog rješenja proizilazi da su razlozi suda za otvaranje stečajnog postupka zasnovani na rezultatima prethodnog postupka u kojem je sud proveo dokaze i utvrdio da su ispunjeni svi uslovi za otvaranje stečajnog postupka u konkretnom slučaju.
7. Kantonalni sud nije mogao prihvatiti stav apelanta da je stečajni postupak nad njegovom imovinom otvoren na osnovu „lažnog izvještaja tvrtke Revik a koji je dostavljen agenciji za nadzor osiguranja FBiH“. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se izvještaj revizorske kuće Revik odnosi na poslovanje predlagača, a ne na apelanta, tako da taj izvještaj nije ni uvršten u dokazni materijal, niti je predstavljao osnovu za zaključak prvostepenog suda o postojanju stečajnih razloga i odluku o otvaranju stečajnog postupka nad imovinom apelanta.
8. Kantonalni sud je nadalje naveo da se u skladu sa članom 207. stav 1. ZPP u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako stranka dokaže da ih nije mogla iznijeti do zaključenja glavne rasprave. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je apelant uz žalbu dostavio izvještaj vještaka finansijske struke ali nije pružio dokaze zašto ga nije mogao prezentirati u toku postupka. Ipak, Kantonalni sud je zaključio da iz samog nalaza koji je apelant dostavio proizilazi da bi, suprotno navodima apelanta, na dan 31. decembra 2005. godine nakon svih prebijanja apelanta sa predlagačem apelant dugovao 412.770,00KM, dok je odluka Agencije za nadzor osiguranja FBiH o oduzimanju odobrenja za rad apelantu irelevantna za odluku o otvaranju stečajnog postupka. Zbog svega utvrđenog Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je otvorio stečajni postupak nad imovinom apelanta, tim više što iz izvještaja privremenog stečajnog upravnika proizilazi da je stepen zaduženosti apelanta 97,60% i da isti svoje tekuće troškove ne može pokriti tekućim sredstvima budući da njegova tekuća likvidnost iznosi 0,308.
9. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je lišen svoje imovine u interesu konkurentnih firmi. Pri tome apelant se žali da je prvostepeni sud donio odluku na bazi mišljenja jedne revizorske kuće. Apelant je dobio drugo mišljenje vještaka koje je suprotno ranije pribavljenom mišljenju, te navodi da je tek nakon što je dobio ovo mišljenje mogao adekvatno zaštiti svoja prava. Apelant traži od Ustavnog suda da, budući da prvostepeni kao ni drugostepeni sud nisu cijenili ovu činjenicu, usvoji apelaciju i naloži ponovno vođenje postupka. Apelant smatra da su osporena rješenja rezultat „kapricioznog“ revizorskog izvještaja. Apelant ističe da se povreda njegovih prava ogleda i u činjenici da mu je oduzeta dozvola za rad i da nije uspio ni sa drugim pravnim lijekovima u cilju zaštite svojih prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant osporava rješenja sudova kojima je otvoren stečajni postupak nad imovinom apelanta tvrdeći da nisu ispitane sve relevantne činjenice i da sud nije postupao u skladu sa zakonom.
13. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud prije svega napominje da je nesporno da se osporene odluke odnose na «imovinu» apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je osporenim odlukama otvoren stečajni postupak nad imovinom apelanta, te da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelantovu imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su se u konkretnom slučaju stvorili uslovi propisani Zakonom o stečajnom postupku za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 6. st. 1. i 3. Zakona o stečajnom postupku, te član 43. stav 4. te je nakon provedenog postupka u kojem je utvrdio relevantne činjenice zaključio da postoje zakonom propisani uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta. Osim toga, Općinski sud je jasno naveo koji su to razlozi koji su propisani zakonom, a koji su ispunjeni u slučaju apelanta zbog kojih je cijenio da je potrebno otvoriti stečajni postupak. Ustavni sud nadalje ukazuje da je Zakon o stečajnom postupku objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, kao i da su odredbama Zakona o stečajnom postupku jasno i precizno propisani uslovi i način otvaranja stečajnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na osnovu zakona kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u javnom interesu, koji se ogleda u potrebi da se zaštite povjeritelji dužnika (u konkretnom slučaju apelanta) istovremeno i na jednak način, zbog situacije u kojoj je dužnik postao platežno nesposoban da ispunjava svoje dospjele obaveze. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži, a to je dosljedna primjena zakona i apelantovog prava.
15. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović