Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3094/07 (R. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3094/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3094/07, rješavajući apelaciju Rasima Muharemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Muharemovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-

07-000 156 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-K-06-000 069 od 18. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića, podnio je 19. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000 156 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-K-06-000 069 od 18. avgusta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-K-06-000 069 od 18. avgusta 2006. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant 26. maja 2005. godine u 13h u mjestu Hajdarevići, općina Zavidovići, u ugostiteljskom objektu «Mars» čiji je vlasnik apelant, fizički napao Mirsada Halilčevića (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je bio pod dejstvom alkohola, tako što mu je zadao udarac pesnicom u predjelu glave usljed kojeg je oštećeni pao na betonsku podlogu i zadobio tešku tjelesnu povredu. Naime, sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je oštećeni kritične prilike bio pod dejstvom alkohola i da je razbijao flaše u objektu, kako je to u svom iskazu navela svjedokinja Edina Sinanović, radnica u tom objektu, te svjedoci Began Imamović i Ibrišim Lišić, koji su kao gosti bili prisutni u objektu. Međutim, sud je naveo da nije mogao pokloniti vjeru iskazima navedenih svjedoka u dijelu u kojem su naveli da je oštećeni sam udario u štok ulaznih vrata i potom pao na betonski prag i tako se povrijedio. Takođe, sud je naveo da nije mogao pokloniti vjeru ni iskazu svjedoka Hamde Osmanovića koji je izjavio da je oštećeni htio udariti apelanta, da se apelant izmakao i da je oštećeni pao na asfalt i tako zadobio tjelesne povrede. Po mišljenju suda, iskazi navedenih svjedoka su dati u namjeri da se pomogne apelantu u predmetnom krivičnom postupku. S druge strane, sud je naveo da je svjedok mldb R.H., sin oštećenog, bio jasan i konkretan u svom iskazu. Naime, sud je naveo da je svjedok R.H. izjavio da su on i njegov otac u navedenom objektu ostali oko dva sata, da je njegov otac za to vrijeme popio oko pet piva, te da je razbio i jednu flašu, a nakon toga platio konobaru. Takođe, R.H. je izjavio da je zamolio oca da idu kući, te da je izašao iz objekta, ali da se nakon nekoliko minuta vratio ispred objekta i vidio oca kako stoji na cesti i govori apelantu «hajde udari me», te da ga je apelant udario pesnicom u glavu u predjelu desnog obraza, nakon čega je njegov otac pao na asfalt leđima, udario glavom u asfalt, te da mu je počela da ide krv iz ušiju. Sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu mldb. R.H. bez obzira što je sin oštećenog, budući da je navedeni svjedok bio očevidac događaja i da je njegov iskaz jasan i uvjerljiv.

3. Nadalje, sud je naveo da je vještak medicinske struke Hasib Mujić izjavio da su tjelesne povrede koje je zadobio oštećeni mogle nastati usljed posljedice pada na leđa i udarom glave o tvrdu podlogu, pogotovo tjelesna povreda preloma baze lobanje. Sud je naveo da vještak nije isključio mogućnost da je teška tjelesna povreda nagnječenje mozga sljepoočno mogla nastati pod jakim i iznenadnim udarcem u predjelu desnog obraza, a da je upravo tu tvrdnju posvjedočio mldb. R.H. Cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, sud je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te da je postupao sa direktnim umišljajem, budući da je bio svjestan da će udarcem zadati tjelesnu povredu, a znao je da je oštećeni u pijanom stanju i da se ne može dobro kretati. Odlučujući o vrsti i visini kazne, sud je naveo da je cijenio stepen krivične odgovornosti apelanta, način, težinu i posljedicu izvršenog krivičnog djela, te da je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta. Pri tome, sud je naveo da je od olakšavajućih okolnosti cijenio korektno ponašanje apelanta tokom postupka, da je apelant porodičan čovjek, otac dvoje djece, kao i njegovu raniju neosuđivanost, s tim da nije našao otežavajuće okolnosti. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da je izrečena kazna zatvora od tri mjeseca primjerena, te da se tom kaznom postiže opšta svrha kažnjavanja.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Kž-07-000 156 od 15. oktobra 2007. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da malodobnost svjedoka R.H. i činjenica da je ovaj svjedok sin oštećenog nisu okolnosti koje same po sebi mogu dovesti u sumnju vjerodostojnost i istinitost iskaza ovog svjedoka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je svjedok R.H. neposredni očevidac događaja u kojem je povrijeđen oštećeni, da se nalazio na udaljenosti od dva do tri metra od apelanta i oštećenog, te da je vidio kada je apelant udario oštećenog. Po mišljenju Kantonalnog suda, iskaz svjedoka R.H. je detaljan u svim elementima predmetnog događaja, zbog čega iskaz tog svjedoka prihvata i ovaj sud kao vjerodostojan i istinit. Kantonalni sud je dalje naveo da iz navedenog iskaza, kao i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je teška tjelesna povreda kod oštećenog, koju je zadobio udarcem glave od tvrdu podlogu, u uzročnoj vezi sa apelantovim udarcem u glavu usljed kojeg je oštećeni pao i zadobio navedenu povredu. Što se tiče iskaza svjedoka Begana Imamovića, Ibrahima Lišića, Edine Sinanović i Hamida Osmanovića, Kantonalni sud je naveo da niko od ovih svjedoka nije detaljno opisao način pada i povrijeđivanje glave oštećenog, kao i okolnost da je oštećenom potekla krv iz ušiju. Kantonalni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka protivrječni, što dovodi u sumnju vjerodostojnost i istinitost iskaza tih svjedoka, te da su stoga neprihvatljivi. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz apelantove odbrane proizlazi da je oštećeni napao apelanta, da se apelant izmakao i da je oštećeni tada pao, iz čega se ne može izvesti zaključak da je oštećeni pri takvom prikazu događaja mogao pasti na leđa. Nasuprot tome, Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja Edina Sinanović navela da je oštećeni napao apelanta s leđa, što je potpuno kontadiktorno apelantovom iskazu. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je iskaz svjedoka R.H. konzistentan i detaljan u svim elementima i da daje cjelovit prikaz događaja bez ikakvih protivrječnosti. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da ne može prihvatiti apelantove navode da je on kao vlasnik objekta dužan da uspostavlja red u objektu, te da to predstavlja olakšavajuću okolnost za njega. Naime, Kantonalni sud je naveo da se apelant u vezi toga trebao obratiti policiji, a ne sam uspostavljati red u objektu, te da stoga ne može prihvatiti taj razlog kao olakšavajuću okolnost.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da apelant nije udario oštećenog, kao ni nalaza vještaka medicinske struke iz kojeg proizlazi da se oštećeni, koji je bio u alkoholiziranom stanju, sam povrijedio padom na vrata objekta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, oštećenog, svjedoke optužbe i odbrane, te proveo vještačenje sa vještakom medicinske struke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prihvatajući iskaz svjedoka R.H., te dovodeći ga u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke u pogledu utvrđenih povreda kod oštećenog, detaljno i jasno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka. Takođe, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocjenjujući ih kao kontadiktorne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3094/07 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio