Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3139/07 (U. K. i A. K.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3139/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3139/07, rješavajući apelaciju Urfete Krpo i Adisa Krpe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Urfete Krpo i Adisa Krpe podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-
U-06-000 397 od 20. septembra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-522/06 od 22. juna 2006. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Visoko broj 02/6-41-2-
632/04 od 17. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Urfeta Krpo i Adis Krpo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, podnijeli su 20. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-
000 397 od 20. septembra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-522/06 od 22. juna 2006. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Služba) broj 02/6-41-2-632/04 od 17. februara 2005. godine.
2. Rješenjem Službe broj 02/6-41-2-632/04 od 17. februara 2005. godine utvrđeno je da apelantima, kao udovici i djetetu umrlog ratnog vojnog invalida Muje Krpe, prestaje pravo na porodičnu invalidninu. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantima Rješenjem Službe broj 02/6-41-2-156/01 od 7. novembra 2001. godine priznato pravo na porodičnu invalidninu. Služba je dalje navela da je, postupajući po službenoj dužnosti, pribavila nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 33/04). U vezi s tim, Služba je navela da iz predmetnog nalaza i mišljenja broj 5269/05 od 28. januara 2005. godine proizlazi da je Mujo Krpo, 11. januara 1993. godine ranjen, što je za posljedicu imalo amputaciju stopala i invaliditet šake. Takođe, Služba je navela da je nakon ranjavanja i operativnog zbrinjavanja Mujo Krpo ocijenjen kao RVI VI grupe, te da je odlukom VLJK broj 94/06 od 21. aprila 1994. godine utvrđeno da je nesposoban za vojnu službu zbog posljedica ranjavanja. Služba je dalje navela da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je Mujo Krpo preminuo 2. oktobra 2001. godine prirodnom smrću, te da je neposredni uzrok smrti bolest srca sa prestankom rada srca. Imajući u vidu navedeno, Služba je navela da u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između posljedica ranjavanja po osnovu kojeg je Mujo Krpo ocijenjen kao RVI VI grupe, sa oboljenjem srca koje je dovelo do smrtnog ishoda. S obzirom na to, Služba je zaključila da apelantima ne pripada pravo na porodičnu invalidninu u smislu člana 21. stav 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-II-03-41-522/06 od 22. juna 2006. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u toku postupka pribavilo nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-301/06 od 22. juna 2006. godine. Ministarstvo je navelo da iz predmetnog nalaza i mišljenje proizlazi da Drugostepena ljekarska komisija smatra da ne postoji uzročno-posljedična veza između ranjavanja koje je za posljedicu imalo amputaciju stopala i ukočenje palca desne šake i smrti Muje Krpe koja je nastala usljed prestanka rada srca. Pri tome, Ministarstvo je navelo da je odredbom člana 21. stav 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da poslije smrti ratnog vojnog invalida od II do VII grupe, čija smrt je posljedica rane, povrede ili oboljenja, po kom osnovu je ostvario pravo na ličnu invalidninu, članovi porodice sa kojima je živio u zajedničkom domaćinstvu pet godina prije njegove smrti imaju pravo na porodičnu invalidninu na način i pod uslovima utvrđenim u čl. 17, 20. i 21. ovog Zakona. S obzirom da je Drugostepena ljekarska komisija, kao i Prvostepena ljekarska komisija u prvostepenom postupku, utvrdila da ne postoji uzročno-posljedična veza između smrti i osnova za ličnu invalidninu Muje Krpe kao ratnog vojnog invalida, Ministarstvo je zaključilo da predmetnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za priznavanje prava na porodičnu invalidninu iz člana 21. stav 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelanti su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 004-0-U-06-000 397 od 20. septembra 2007. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Ministarstvo pribavilo nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-301/06 od 22. juna 2006. godine, te da je nalaz sačinjen i pribavljen uz prisutvo apelanata. Kantonalni sud je u cijelosti pihvatio kao pravilno utvrđenje upravnih oragana da ne postoji uzročno-posljedična veza između ranjavanja Muje Krpe po kojem osnovu ostvario vojni invaliditet u visini od 60% i kasnijeg nastanka njegove smrti usljed prestanka rada srca. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije identičan ranijem nalazu i mišljenju Prvostepene ljekarske komisije broj 5269/05 od 28. januara 2005. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je u predmetnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je na isto pravilno primjenjena odredba člana 21. stav 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelanti smatraju da su nadležne ljekarske komisije pogrešno zaključile da ne postoji uzročno-posljedična veza između smrti Muje Krpe i osnova za ličnu invalidninu. Naime, apelanti smatraju da je smrt Muje Krpe nastupila kao posljedica povrede po kojem osnovu je i ostvario pravo na ličnu invalidninu. S obzirom na to, apelanti smatraju da su nadležni organi pogrešno zaključili da nisu ispunjeni uslovi iz člana 21. stav 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica za priznavanje prava na porodičnu invalidninu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović