Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3336/07 (A. A.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3336/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3336/07, rješavajući apelaciju Ante Aždajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Aždajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 749 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju P-38/04 od 27. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Aždajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnio je 10. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 749 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-38/04 od 27. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-38/04 od 27. juna 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi RMU «Kakanj» d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime rente zbog manje penzije isplaćuje mjesečno iznos od 80 KM počev od dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uslovi. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz predmetne tužbe proizlazi da je apelant bio zaposlen kod tuženog od 1962. godine do 7. marta 1997. godine kada je penzionisan. Takođe, sud je naveo da iz navedene tužbe proizlazi da je apelant 23. avgusta 1968. godine pretrpio povredu na radu usljed koje je morao promijeniti radno mjesto na kojem je ostvarivao manji lični dohodak, te da mu je zbog toga tuženi isplaćivao razliku plate u vidu rente na koju tuženi nije plaćao doprinose, tako da dio isplaćene plate u vidu rente nije uračunat u penzijski osnov. S druge strane, sud je naveo da tuženi nije osporio tužbeni zahtjev, ali da je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelantu, Privremenim rješenjem Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod za PIO) broj 011228418046 od 6. juna 1997. godine, priznato pravo na akontaciju invalidske penzije počev od 7. marta 1997. godine, a da je konačno rješenje o penzionisanju doneseno 11. januara 2001. godine. Pri tome, sud se pozvao na odredbe člana 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da «samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja». Takođe, sud se pozvao na odredbe člana 373. stav 2. ZOO-a kojima je propisano da «kad zastari pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospijela prije ove zastarjelosti». S obzirom da je apelant donošenjem privremenog rješenja od 6. juna 1997. godine imao saznanje da ostvaruje manju penziju, a da je tužbu podnio 18. februara 2004. godine, Općinski sud je zaključio da je protekao rok za ostvarivanje prava i povremenih potraživanja u smislu navedenih odredbi ZOO-a.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 749 od 9. oktobra 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge za svoje odlučenje koje kao pravilne u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporno, a što proizlazi i iz rješenja Zavoda za PIO od 11. januara 2001. godine, da je privremenim rješenjem od 6. juna 1997. godine apelantu priznato pravo na akontaciju invalidske penzije počev od 7. marta 1997. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantu šteta nastala danom penzionisanja tj. 7. marta 1997. godine, jer je od tog momenta počeo da trpi štetu u visini razlike između invalidske penzije i penzije koju bi ostvario na radnom mjestu da nije penzionisan zbog gubitka radne sposobnosti. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud BiH u odluci broj Rev-365/85 od 7. oktobra 1985. godine. S obzirom da je od dana nastanka štete tj. od 7. marta 1997. godine, pa do podnošenja tužbe, 18. februara 2004. godine, protekao rok od pet godina za zastaru, Kantonalni sud je zaključio da je apelant izgubio pravo da zahtijeva isplatu rente shodno odredbama člana 373. stav 1. ZOO-a.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je on saznao za štetu donošenjem privremenog rješenja o penzionisanju. Apelant navodi da je tek nakon donošenja rješenja o priznanju prava na penziju od 11. januara 2001. godine saznao da tuženi nije plaćao doprinose na dio plate koju je isplaćivao kao rentu. Apelant smatra da su redovni sudovi, odbijajući njegov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti, prekršili njegovo pravo na imovinu, budući da se radi o pravu čije je sticanje bilo izvjesno, a koje je osporavano samo kao zastarjelo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se «imovina» apelanta koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u «legitimnom očekivanju» apelanta da će ostvariti pravo na isplatu rente zbog manje isplaćene penzije. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje isplate rente predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu rente, te da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelantovu imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju zastarjelo sa mo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja, a samim tim i pravo na potraživanje rente kao povremeno potraživanje u smislu odredbi člana 373. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno »pod uvjetima predviđenim zakonom» kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u javnom interesu, koji se ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti u smislu da se zakonom propiše vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati, kako je to propisano članom 373. stav 1. ZOO-a. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži i apelantovog prava, jer se ne može smatrati da poštivanje zakonom propisanih rokova predstavlja pretežak teret za apelanta.

9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3336/07 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio