Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2288/07 (R. N.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Krivični postupak
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2288/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2288/07, rješavajući apelaciju Radenka Nenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Nenića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000150 od 23. maja 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-06-000038 od 20. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Nenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Brijesnice, kojeg zastupa Miodrag Zeljić advokat iz Brčkog, podnio je 3. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000150 od 23. maja 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-06-000038 od 20. decembra 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-000038 od 20. decembra 2006. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo – ubistvo – iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te krivično djelo oduzimanje tuđe pokretnine iz člana 291. stav 1. KZ FBiH, čije su radnje pobliže opisane u izreci presude. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni apelant je, uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBIH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatovra u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000150 od 23. maja 2007. godine djelimično je uvažena žalba apelantovog branitelja, te je presuda Kantonalnog suda preinačena u dijelu odluke o kazni tako da je za krivična djela iz člana 166. stav 1. i člana 291. stav 1. KZ FBiH apelant bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca.
3. Činjenično stanje utvrđeno je na temelju dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu kome je prisustvovao apelant i njegov branitelj. Na glavnom pretresu izvedeni su brojni dokazi saslušanjem svjedoka, optuženih, vještačenjem od strane sdudskih vještaka različitih specijalnosti, uvidom u fotodokumentaciju i ostalu dokumentaciju i sl., odnosno svi dokazi koje su predložili tužiteljstvo i apelant.
4. Iz obrazloženja presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda saglasno proizlazi da je do kritičnog događaja došlo zbog toga što je apelant, nakon svađa sa ovčarima koji su i ranije napasali ovce na njegovoj zemlji, 4. juna 2005. godine oko 3.15 sati poslije ponoći, sa automatskom puškom, došao do livade na kojoj je M.H. čuvao stado od oko 200 jagnjadi, koje je onda dotjerao do svoje kuće koja je bila udaljena oko 500 metara, te stado zatvorio u priručni tor. Apelant nije htio vratiti stado kada su po njega došli M.H., M.O., M.Sa., M.Sm., i M.E. te je, u momentu kada je M.E. skino ogradu sa tora a M.Sm. ušao u tor da bi istjerao jagnjad, izašao iz kuće noseći automatsku pušku iz koje je pucao prvo u pravcu M.E. a zatim je bacio metalni vinkl kojim je u leđa udario M.Sm. pa kada se ovaj okrenuo prema njemu, apelant je u njegovom pravcu isplaio rafal od šest metaka pogodivši jednim metkom M.Sm. u predjelu trbuha, od čega je on zadobio tešku i po život opasnu povredu. Nakon što je M.Sm. bio pogođen, apelantu je pritrčao M.Sa. (otac pogođenog M.Sm.) te ga oštrim dijelom sjekire udario udario u predjelu glave, od čega je apelant odmah pao u nesvijest i nastavio je ležati, a od navedenog udarca je zadobio teške i po život opasne povrede. Nakon što je apelant pao M.Sm. ga više nije udarao niti fizički napadao. Poslije toga, N.M. (supruga apelanta) prišla je M.Sm. i M.O. te ih u predjelu leđa udarila vilama nanijevši ima lake tjelesne povrede.
5. Optuženi M.Sm. bio je oslobođen krivične odgovornosti, iz razloga što su Vrhovni i Kantonalni sud smatrali da je, obzirom na nesporno utvrđeno činjenično stanje, djelovao u nužnoj odbrani tj. način na koji je branio sina bio je nužan da od njega efikasno odbije napad. Supruga apelanta bila je uvjetno kažnjena za napad vilama na M.Sm. i M.O.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava kako su „...prvostepeni i drugostepeni sud formalno ispoštovali sva njegova prava u pogledu vođenja postupka i suđenja....“, ali da je trebalo sagledati kompletnu situaciju u kojoj se apelant našao, kao stariji čovjek i jedini povratnik u zaseoku N. Općina Lukavac. Apelant navodi da je imao probleme sa ovčarima koji su napasali ovce na njegovoj zemlji (od kojih ga nije zaštitila policija iako je podnosio prijave više puta), te je stoga, prema tvrdnjama apelanta, kritični događaj trebalo shvatiti kao njegovu samoodbranu obzirom da je na navedene postupke bio prisiljen jer je bio napadnut od strane više osoba. Apelant tvrdi da su sudovi prema njemu bili prestrogi a preblagi prema ostalim optuženim posebno prema M.Sa. te se da zaključiti da apelant u navedenom (neutvrđivanje nužne odbrane i oslobađanje M.Sa.) vidi, pored povrede prava na pravično suđenje, i povrede prava na zabranu diskirminacije i imovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Imajući u vidu navode apelacije kao i odluke koje se njome osporavaju, te obrazloženja iz osporenih presuda koja se ni u jednom dijelu ne mogu smatrati proizvoljnim, kao i navode apelanta da su tokom postupka ispoštovana sva njegova prava, Ustavni sud nema niti jednog razloga da smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo iz razloga što apelant nije bio oslobođen, odnosno što njegove radnje nisu bile kvalifikovane kao nužna odbrana. Također, Ustavni sud nema niti jednog razloga da smatra da je osporenim presudama povrijeđena apelantova imovina, jer se u predmetnom postupku nije ni odlučivalo o njegovoj imovini, već se odlučivalo o krivičnoj odgovornosti za krivična djela koja su mu optužnicom bila stavljena na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, odnosno da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
10. U vezi sa navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da je diskriminiran. Međutim, s obzirom da se njegovi navodi o diskriminaciji suštinski odnose na to što je drugi učesnik u događaju oslobođen od optužbe, može se zaključiti da apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Apelant nije naveo po kom osnovu smatra da je diskriminiran niti je navode o diskriminaciji apelant bilo čim obrazložio. Ustavni sud ukazuje da činjenica da je neko drugi ko je učestvovao u istom događaju oslobođen od krivice zato što je utvrđeno da je postupao u nužnoj odbrani, ne može nikako voditi zaključku o diskriminaciji apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, pa je njegova apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović