Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/07 (S. K.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2436/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2436/07, rješavajući apelaciju Salke Kosovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Kosovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž- 06-001 683 od 20. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1000/05 od 6. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Salko Kosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović- Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 28. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Presude Kantonalnog suda u Zenici, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001 683 od 20. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1000/05 od 6. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1000/05 od 6. jula 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se 1) Ana Kurevija kao pravna sljednica Zorana Kurevije, 2) «Maočanka Komerc» DOO Gornji Rahić, Distrikt Brčko zastupana po Novaliji Tursunović, i 3) Novalija Tursunović zaposlen u «Maočanka Komerc» DOO Gornji Rahić, Distrikt Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da mu isplate iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 1. novembra 2001. godine , pa do isplate uz naknadu troškova spora. Apelant je obavezan da tuženim nknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.531,88 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je saslušao svjedoke i parnične stranke, da je apelant osporio iskaz tuženih i suprotno, da iz iskaza svjedoka H.D. i S.M. ne proizilaze činjenice koje bi dokazivale da je apelant tuženim pozajmio iznos od 10.000,00 KM (svog novca), da je dio duga vraćen, te da postoji obaveza tuženih na vraćanje iznosa od 6.000,00 KM na ime zajma. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je pozajmio novac tuženim. Sud je dalje naveo da prema iskazu svjedoka H.D. i tužene Ane Kurevija koja je stupila u parnicu nakon smrti svoga muža Zorana Kurevije proizilazi da je postojala pozajmnica, te da je Ana Kurevija kao blagajnica iz blagajne do.o. «Denis toys» donijela na zahtjev svoga muža Zorana Kurevije, tadašnjeg direktora iznos od 10.000,00 KM i da je taj iznos predala Novaliji Tursunoviću. Dakle, imajući u vidu da se u blagajni d o.o.«Denis toys» ne može držati privatni novac, proizilazi da iz blagajne nije donesen novac apelanta, nego novac «Denis toys». Sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je sa tuženim u smislu odredbe člana 557. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljem tekstu: ZOO), zaključio ugovor, makar i usmeni, o zajmu, pa samim tim i ne postoji obaveza tuženih da u smislu člana 562. citiranog zakona ovu pozajmnicu vrate.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu, broj 004-0-Gž-06-001 683 od 20. juna 2007. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cjelosti. Odgovarajući na žalbene navode apelanta da prvostepeni sud nije brižljivo ocijenio sve dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu ZPP) te da je zbog toga donio pogrešnu odluku, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani, budući da je prvostepeni sud pravilno proveo dokaze, da je na pravilan način izvršio njihovu ocjenu, nakon čega je, također, pravilno zaključio da apelant niti jednim dokazom nije dokazao tačnost činjeničnih tvrdnji na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. Sud je dalje naveo da tačnost činjeničnih tvrdnji nisu potvrdili ni svjedoci D.H. i S.M.na koje se apelant u žalbi poziva, i tvrdi da je prvostepeni sud bezrazložno odbio da prihvati iskaze navedenih svjedoka. Kantonalni sud je ocjenio da i kada bi se i prihvatilo tačnim da su se svjedoci D.H. i S.M.iskreno i uvjerljivo izjašnjavali o onom što im je bilo poznato, i čemu su prisustvovali, iskazi tih svjedoka ni tada ne bi mogli posluži u dokazne svrhe, kako je to potpuno osnovano zaključio prvostepeni sud. Naime, ni jedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio činjenice odlučne za ishod ovog spora da je apelant u julu mjesecu 2001. godine, dao na zajam tuženom Novaliji Tursunoviću 10.000,00 KM. Sud je dalje naveo da je nesporno da je novac o kojem se izjašnjavao svjedok H.D. izvađen iz blagajne firme «Denis toys», te da se nije radilo o apelantovom novcu, te da drugi svjedok nema nikakvih saznanja o činjeničnim navodima iz tužbe da li je apelant u julu mjesecu 2001. godine dao na zajam Tursunović Novaliji iznos od vezano za pozajmnicu 10.000,00 KM. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio i u skladu sa odredbama čl. 556 i 567.ZOO kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.

5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su dokaze očigledno proizvoljno ocijenili, te na taj način zloupotrijebili dokazni postupak. Apelant je naveo da je ponudio dokaze – svjedoke koji su neposredno bili prisutni pozajmljivanju novca i vraćanju duga, kao i pismene dokaze koji potkrepljuju njegove tvrdnje. Međutim, sudovi nisu prihvatili niti njegov iskaz, niti iskaze saslušanih svjedoka, kao ni pismene dokaze, dok su bezrezervno prihvatili iskaz svjedoka Ane Kurevije. Apelant dalje navodi da je donošenjem ovakve presude povrijeđeno njegovo pravo na imovinu zagarantovano članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, «Službeni glasnik BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio i Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/07 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio