Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3107/07 (H. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3107/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3107/07, rješavajući apelaciju Halila Bjelopoljca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halila Bjelopoljca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-0000 19 25. septembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog kantona broj R-15/1-41/LI-23457-T/05 od 1. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halil Bjelopoljac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 20. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-0000 19 od 25. septembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj R-15/1-41/LI-23457-T/05 od 1. novembra 2006. godine
2. Rješenjem službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 08/3-41-6526/04 od 26. jula 2005. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% invalidnosti po osnovu povrede koju je zadobio kao pripadnik Armije RBiH (u daljnjem tekstu: Armija), sa pravom na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak u iznosu pobliže navedenom u izreci rješenja, počev od 1. januara 2005. godine, i trajanjem dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava. Također, je utvrđeno da predmetno rješenje podliježe reviziji, a da revizija ne odlaže izvršenje rješenja.
3. Rješenjem Ministarstva broj R-15/1-41/LI-23457-T/05 od 11. novembra 2005. godine, nakon izvršene revizije, prvostepeno rješenje je poništeno i apelantu je priznato pravo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja kao pripadnika Armije. Ministarstvo je donijelo navedenu odluku imajući u vidu pribavljeni nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije za reviziju nalaza i mišljenja ljekarskih komisija u prvom stepenu u Tuzli, broj 14447-R od 10. novembra 2005. godine, koja je ocijenila vojni invaliditet u skladu sa listom procenta vojnog invaliditeta i članom 4. Pravilnika o radu ljekarskih komisija.
4. Odlučujući o tužbi apelanta protiv navedenog rješenja Ministarstva Kantonalni sud je Presudom broj U-1034/05 od 25. augusta 2006. godine, tužbu apelanta uvažio i osporeno rješenje poništio, te naložio Ministarstvu da u ponovnom postupku donese novi akt poštujući pravno shvatanje i konkretne primjedbe koje je sud naveo u svojoj presudi. Kantonalni sud je ocijenio da nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije na kojem je zasnovan osporeni akt, nije jasan i potpun, jer ne sadrži razloge zašto je apelantu ukinuto pravo na ortopedski dodatak, o čemu se nije izjasnila ni ljekarska komisija za reviziju. Kako osporeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, sud je shodno odredbama člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, (u daljnjem tekstu: ZUP), osporeno rješenje poništio, i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje.
5. Ministarstvo je, postupajući po presudi Kantonalnog suda, donijelo Rješenje broj R-15/1- 41/LI-23457-T/05 od 1. novembra 2006. godine, kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije. Ministarstvo je zaključilo da prava priznata ovim rješenjem apelantu pripadaju počev od 1. januara 2005. godine i traju dok zakonom postoje propisani uvjeti za korištenje navedenih prava, u mjesečnim iznosima utvrđenim Naredbom o primjeni novčanih iznosa za određivanje visine mjesečnih novčanih primanja, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 95,42 KM. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, između ostalog, navelo da je, postupajući po uputama Kantonalog suda, ponovo pribavilo nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije. Imajući u vidu navedeni nalaz i mišljenje ljekarske komisije za reviziju nalaza i mišljenja ljekarskih komisija u prvom stepenu, broj 14447-R-T-2 od 11. oktobra 2006. godine, Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni organ iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak u pogledu stepena oštećenja organizma, jer je vještačenjem utvrđeno da kod apelanta ne postoji oštećenje na osnovu kojeg bi se priznalo pravo na ortopedski dodatak. Stoga, je Ministarstvo, zaključilo da apelantu shodno odredbama Pravilnika o ortopedskom dodatku vojnih invalida (u daljnjem tekstu: Pravilnik; «Službene novine FBiH» broj 41/04), ne pripada pravo na ortopedski dodatak.
6. Protiv Rješenja Ministarstva broj R-15/1-41/LI-23457-T/05 od 1. novembra 2006. godine, apelant je podnio tužbu, koju je Kantonalni sud Presudom broj 003-0-U-07-0000 25. septembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je zaključio, da je Ministarstvo vršeći reviziju prvostepenog rješenja pravilno odlučilo kada je prvostepeno rješenje poništilo i ovu upravnu stvar samo riješilo imajući u vidu da su stručni radnici, vještaci medicinske struke dali nalaz i mišljenje u skladu sa pravilima struke i odredbama relevantnih pravilnika, da se nalaz i mišljenje ovih organa koji su specijalizirani i ovlašteni za utvrđivanje činjenica u cilju određivanja procenta invalidnosti ne mogu osporavati. Također, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju Ministarstvo u skladu sa odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica «Službene novine FBiH» broj 33/04), donijelo osporeno rješenje vodeći računa da apelant i dalje ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu u visini od 50%, koje pravo je priznato i ranijim rješenjima, s tim da apelantu ne pripada pravo na ortopedski dodatak. Kako ni u ostalim navodima tužbe koji sadrže uopštenu tvrdnju da je procent vojnog invaliditeta nepravilno utvrđen, nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, Kantonalni sud je shodno odredbama člana 36. stav 2. ZUS, odbio kao neosnovanu.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Ministarstva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, navodeći «da je učinjena nepravda prema njemu, jer mu je uskračeno pravo na puni iznos invalidnine, i pravo na ortopedsko pomagalo koje mu je neophodno potrebno».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog suda i Ministarstva sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović