Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/07 («Radimlja -promet» d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3333/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3333/07, rješavajući apelaciju «Radimlja-promet» d.o.o. Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Radimlja-promet» d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 116 od 21. augusta 2007.

godine i Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000102 od 24.

augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Radimlja -promet» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) Stolac, kojeg zastupa Suad Prndelj direktor, podnio je 7. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 116 od 21. augusta 2007. godine, i Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000102 od 24. augusta 2006. godine.

2. TGA d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu od 32.012,80 KM. Tužitelj je u tužbi naveo da je 29. marta 2001. godine zaključio sa apelantom ugovor broj 14/01 o kupoprodaji roba i usluga iz vlastitog asortimana, sa rokom plaćanja od 30 dana od dana isporuke doznakom na njegov račun. Kako je apelant preuzeo robu, te istu nije platio prema ugovoru i narudžbenici, u ukupnoj vrijednosti od 32.012,80 KM, tužitelj je zatražio da se apelant presudom obaveže na plaćanje navedenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom na utvđene iznose i da mu naknadi troškove postupka. U istom postupku apelant je protiv tužitelja podnio protivtužbu za isplatu iznosa od 116.253,40 KM sa zakonskom kamatom na ime robe koju je iz njegovog skladišta tokom 1993. godine, tužitelj prevezao u svoje skladište.

3. Općinski sud je Presudom broj Ps-8/03 od 30. januara 2004. godine, koja je donesena u ponovnom postupku obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 32.012,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci presude. Tužitelj je obavezan da apelantu vrati količinu od 153.806 kg željeza u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.623,50 KM.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja ocjenom provedenih dokaza i to ugovora broj 14/2001 od 20. marta 2001. godine, narudžbenice sa izjavom broj 1590601 od 19. juna 2001. godine, i tri računa sa otpremnicom gotovih proizvoda, te spiska otvorenih stavki tužitelja, utvrdio da apelant duguje tužitelju iznos od 32.012,80 KM, a što apelant nije osporavao. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u smislu stava 1. čl. 516. i 518. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO; «Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni glasnik RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03,) sud je obavezao apelanta da tužitelju utvrđeni iznos isplati sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa da isplate. Sud je dalje naveo da je shodno odredbama člana 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službene novine FBiH» br. 53/06, 73/05, i 19/06), dozvolio apelantu da preinači protivtužbeni zahtjev, kojim je umjesto ranije istaknutog potraživanja u novčanom iznosu od 116.253,40 KM zatražio od tužitelja povrat 153.806 kilograma željeza. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj od apelanta izuzeo za svoje potrebe 153.806 kilograma željeza, pa je u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO «Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03,) obavezao tužitelja da apelantu kao vlasniku vrati navedenu robu. Sud nije prihvatio navode tužitelja da je roba izuzeta za potrebe odbrane, navodeći da su takvi navodi u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te da tužitelj u tom pravcu nije ponudio bilo kakve dokaze. Također, sud je odbio prigovor tužitelja u pogledu stvarne nadležnosti suda iz razloga što je tokom postupka utvrdio da je tužitelj navedenu robu od apelanta izuzeo za svoje potrebe, a ne za potrebe odbrane, pa se u tom postupku nisu mogle primijeniti odredbe Uredbe o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Uredba; «Službene novine FBiH» broj 17/02) nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne opasnosti. Sud je dalje naveo da se citirana Uredba i u njoj propisana procedura primjenjuje isključivo na javni dug u smislu potraživanja mobiliziranih i drugih sredstava za potrebe odbrane. Sud je istakao da je neosnovan i prigovor tužitelja o zastari iz razloga što pravo na podnošenje tužbe u vezi sa povratom individualno određene stvari ne zastarjeva u smislu člana 43. stav 3. ZOVPO.

5. Odlučujući o žalbama koju su protiv prvostepene presude izjavili i tužitelj i apelant, Kantonalni sud je Presudom broj Pž-23/04 od 28. maja 2004. godine, žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant priznao tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da će tužbeni zahtjev tužitelja prebiti sa njegovim potraživanjem prema tužitelju, a dato priznanje nije osporio tokom čitavog postupka. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda budući da je nesporno da je apelant priznao tužbeni zahtjev tužitelja, te da je njegova žalba usmjerena samo na to da se dug kompenzira sa potraživanjem tužitelja prema njemu. Kantonalni sud je zaključio da nije osnovana žalba tužitelja, kao i prigovor zastare potraživanja i apsolutne nenadležnosti suda. Također, je ocijenio da prvostepeni sud nije učinio povredu postupka time što je dozvolio apelantu da preinači tužbeni zahtjev, budući da se tužitelj upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a prije toga se nije protivio preinačenju. Kantonalni sud je zaključio da je apelant dokazao da je vlasnik stvari (željeza) i da su se navedene stvari našle u faktičkoj vlasti tužitelja, dakle on ih je upotrijebio u svoju korist, pa je dužan da stvar vrati apelantu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da kako u konkretnom slučaju stvari nisu propale, nego ih je tužitelj preradio ili prodao, njegova obaveza ostaje, pa je prvostepeni sud pravilno obavezao tužitelja da stvari vrati apelantu.

6. Odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj Pž-23/04 od 28. maja 2004. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev 62/05 od 4. maja 2006. godine, reviziju uvažio, drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi tužitelja na prvostepenu presudu, ukinuo, i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je cijeneći dopuštenost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP prihvatio da o istoj raspravlja smatrajući da je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima, budući da se radi o tražbini iz ratnog perioda. Vrhovni sud je naložio Kantonalnom sudu da se jasno odredi koji materijalni propis se primjenjuje u konkretnom slučaju kako bi se mogli cijeniti svi prigovori istaknuti u toku postupka.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Pž-06-000102 od 24. augusta 2006. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio, na način da je apelanta u cjelosti odbio sa protivtužbenim zahtjevom, i obavezao ga da tužitelju naknadi 3.665,25 KM troškova postupka po žalbi i reviziji. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari apelant preinačio tužbeni zahtjev na način što je umjesto naknade štete tražio da mu se vrati određena količina željeza. Kako apelant nije precizirao o kojoj i kakvoj količini željeza se radi sud je zaključio da je u tom pravcu zahtjev neodređen. Sud je dalje naveo da u parnici za povrat stvari, u smislu člana 43. ZOVPO vindicirati se može samo individualno određena stvar (stvar čiji se identitet može utvrditi), a ne generička stvar. Kako se radi se o načelu specijaliteta stvarnog prava (jedna stvar i jedno pravo vlasništva), to u odnosu na tužbu za povrat stvari znači da se zahtjev može postaviti za svaku pojedinačnu stvar i da se treba tačno označiti stvar čiji se povrat traži, tako da otpadne svaka neizvjesnost o predmetu tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je, na kraju, istakao da je prvostepena presuda u dijelu odluke o protivtužbi nejasna i neizvršiva, pa je iz tih razloga, a u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP prvostepenu presudu preinačio i apelantov protivtužbeni zahtjev odbio.

8. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj: 007-0-Pž- 06-000102 od 24. augusta 2006 godine, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000116 od 21. augusta 2007 godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijeni pravilnim stav drugostepenog suda o primjeni člana 43. ZOVPO koji se odnosi na pravo vlasnika da traži povraćaj individualno određene stvari. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant tražio povrat generički određene stvari tj. 153.806 kg željeza koja više ne postoji u onom obliku individualno određene stvari kakva je bila u vrijeme kada je istu imao u vlasništvu apelant. Stoga udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta (na predaju 153.806 kg željeza) nije moguće budući da te stvari više nema kod tužitelja. S druge strane zahtjev apelanta na novčanu protuvrijednost nije postavljen (prvobitno jeste pa je preinačen na predaju stvari) pa sud nije mogao odlučivati izvan zahtjeva protivtužbe. Vrhovni sud je na kraju ocijenio da je neosnovan prigovor apelanta da je zahtjev protivtužbe zapravo zahtjev za naknadu štete, budući da se iz samog protivtužbenog zahtjeva vidljivo da je usmjeren na povrat stvari, zbog čega sudovi u smislu člana 2. stav 1. ZPP nisu ni mogli odlučivati izvan tužbenog zahtjeva.

9. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske Konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske, kao i prava iz čl. II/5 i II/6 i Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju i člana 3. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo hronologiju događaja vezano za sudski postupak, nadalje je istakao da je revizija uvažena izvan revizionog zahtjeva, da je bila nedopuštena i nepotpuna. Također, je naveo da je Kantonalni sud postupajući po rješenju Vrhovnog suda u ponovnom postupku donio presudu bez održane rasprave, i uskratio mu mogućnost iznošenja činjenica, te na osnovu istih činjenica u istom predmetu donio potpuno drugačiju odluku, čime je povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom i pravo na nediskriminaciju. Apelant, dalje navodi da je netačna tvrdnja drugostepenog suda da je protivtužbeni zahtjev neodređen, i ističe da je on određen i u količini, a iz priloženih faktura kao dokaza određen je i po svim drugim karakteristikama i ta određenost se kreće do etiketiranja stvari po svim svojim karakteristikama. Smatra, da je stav drugostepenog suda o primjeni člana 43. stav 1. ZOVPO koji se odnosi na pravo vlasnika da može tužbom tražiti povraćaj individualno određene stvari samo selektivno tumačenje ZOVPO. Dalje ističe da se odredbe čl. 2, 3, 6, i 45. stav 3. ZOVPO odnose na prava na imovinu, a da je njihovo kršenje aboliranje onih koji su činjenjem krivičnog djela ta ista prava pogazili. Nadalje, prigovara da je povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer mu presuda Vrhovnog suda nije uredno dostavljena. Zbog svega navedenog apelant traži da se ukinu presude Vrhovnog i Kantonalnog suda i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje i donošenje zakonite odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

12. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiše domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Zadatak tih sudova općenito je da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, u smislu odredbi člana 229. st.1 i 4. ZPP. drugačijom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje, te utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što drugostepeni sud nije povodom žalbe tužitelja otvorio raspravu na kojoj bi eventualno otklonio dileme u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi, Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). U konkretnom slučaju apelant je u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kada je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenje dokaza koje je apelant predložio. Prema članu 217. stav 2. ZPP, drugostepeni sud nije bio obavezan da zakaže raspravu, s obzirom na to da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu činjenicu da je apelantu bila omogućena javna rasprava pred prvostepenim sudom, a da se drugostepeni sud bavio isključivo pitanjem primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu.

14. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je revizija dozvoljena izvan revizionog zahtjeva, Vrhovni sud je obrazložio da je cijeneći dopuštenost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, prihvatio da o istoj raspravlja, budući da je ocijenio da je to u konkretnom predmetu od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima, a što je diskreciono pravo suda. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom i pravo na nediskriminaciju jer je kako navodi apelant Kantonalni sud u ponovnom postupku na osnovu istih činjenica u istom predmetu donio potpuno drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44., ECHR 2000-XII).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i obrazložene razloge u pogledu tumačenja i primjene zakonskih odredbi relevantnih u konkretnom slučaju. Pri tom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud u tumačenju i primjeni relevantnih zakonskih odredbi postupao proizvoljno i diskriminatorski, odnosno da je povrijedio Ustavom garantovana prava apelanta. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz svega predočenog nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju postoje činjenice ili dokazi koji dovode u pitanje bilo subjektivnu ili objektivnu nepristrasnost suda. U tom smislu apelant nije ponudio niti jedan dokaz ni u samoj apelaciji koji bi upućivao na drugačiji zaključak. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanta na drugačiju odluku Kantonalnog suda donesenu u ponovnom postupku ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. S obzirom na već izneseni zaključak da iz osporenih presuda nije moguće zaključiti da su sudovi u tumačenju i primjeni prava postupali proizvoljno i dikriminatorski, odnosno da su povrijedili neko od Ustavom garantovanih prava, te u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi mogli učiniti vjerovatnim pristrasnost postupajućih sudova, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani i ovi apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

16. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

18. Apelant, se dalje žali da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola uz Evropsku konveciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek

19. Apelant, prigovara da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je da je apelant u okviru prava na povrat stvari imao i koristio mogućnost podnošenja protivtužbe o kojoj je meritorno riješeno, a nakon toga žalbe i revizije. Sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali razloge zašto su neosnovani navodi apelantove žalbe i revizije, odnosno protivtužbe. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

20. Apelant se, također, žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo iz čl. II/5 i II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana 2. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 3. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da su navedene povreda ljudskih prava i sloboda moguće u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/07 («Radimlja -promet» d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio