Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2542/07 (V. Đ., D. K., S. D., Z. Z. i P. T.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2542/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2542/07, rješavajući apelaciju Vasilije Đekić, Dražena Kovačevića, Slađane Džajić, Zorana Zebića i Petra Tešanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilije Đekić, Dražena Kovačevića, Slađane Džajić, Zorana Zebića i Petra Tešanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-
07-000314 od 14. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj I-6075/03 od 8. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasilija Đekić, Dražen Kovačević, Slađana Džajić, Zoran Zebić i Petar Tešanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čelinca, koje zastupa Vid Dujaković advokat iz Banja Luke, podnijeli su 10. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-
000314 od 14. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-6075/03 od 8. septembra 2006. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj I-6075/03 od 15. septembra 2003. godine, na prijedlog tražioca izvršenja među kojima su i apelanti, a na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda Osnovnog suda od broja RS-393/02 do broja RS-412/02 od 2. februara 2003. godine, odredio izvršenje protiv ODP Industrija tkanine i konfekcije »Svila» iz Čelinca (u daljnjem tekstu: izvršenik) u korist apelanata i ostalih tražioca izvršenja, radi naplate novčanog potraživanja u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu rješenja sa zakonskom zateznom kamatom od 2. decembra 2002. godine pa do isplate što sve ukupno bez zakonskih kamata iznosi 706.475,37 KM i to pljenidbom, procjenom a zatim prodajom imovine izvršenika: ekonomskog dvorišta zvanog «bare» površine 9.962 m2 i fabrike pogona toplane zvane «bare» površine 570m2, ukupne površine 10.532m2, koja imovina se nalazi u Čelincu na parcerli broj 788/8 upisana u Pl. broj 173 k.o. Čelinac Donji. Radi namirenja troškova izvršenja, koliko budu iznosili, protiv izvršenika je određeno izvršenje procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika do potpunog namirenja apelanata i ostalih tražioca izvršenja. Navedenim rješenjem određeno je i založno pravo na nekretninama izvršenika, pobliže navedenih u stavu I rješenja.
3. Na zahtjev apelanata i ostalih tražilaca izvršenja, Osnovni sud je rješenjem broj I-6075/03 od 9. oktobra 2003. godine, dopunio rješenje o izvršenju tog suda broj I-6075/03 od 15. marta 2003. godine, tako što su se u izreci rješenja u st. I i III iza riječi Čelinac Donji, dodale riječi «i na nepokretnostima izvršenika koje se nalaze u Čelincu označene kao parcele broj 786/5 u naravi ekonomsko dvorište zvano «bare» površine 7770 m2 i fabrika-pogona konfekcije zvana «bare» površine 3362 m2, ukupne površine 11132m2 upisana u P.l. broj 173 k.o. Čelinac». U ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo je na snazi.
4. Osnovni sud je rješenjem broj I-6075/03 od 26. januara 2006. godine, na osnovu rješenja tog suda broj I-6075/03 od 15. septembra 2003. godine i broj I-6075/03 od 9. oktobra 2003. godine odredio izvršenja na novom sredstvu izvršenja i to na nekretninama pobliže navedenim u stavu I dispozitiva rješenja. Po izvršnosti rješenja sud će zakazati procjenu nekretnina a zatim prodaju nekretnina određenih rješenjima od 15. septembra 2003. godine i 9. oktobra 2003. godine kao i nekretnina iz stava I ovog rješenja, te namirenje apelanata i ostalih tražilaca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su apelanti i ostali tražioci izvršenja podnijeli prijedlog da se odredi novo sredstvo izvršenja jer se ne mogu namiriti iz nekretnina na kojima je ranije određeno izvršenje.
5. Zaključkom Osnovnog suda broj I-6075/03 od 27. juna 2006. godine, prodate su nepokretnosti pobliže navedene u dispozitivu rješenja apelantima i ostalim tražiocima izvršenja.
6. Osnovni sud je rješenjem broj I-6075/03 od 14. jula 2006. godine, apelantima i ostalim tražiocima izvršenja kao kupcima dosudio nekretnine pobliže navedene u dispozitivu rješenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je zaključkom tog suda od 27. juna 2006. godine prodata nepokretnost kupcima (apelantima i ostalim tražiocima izvršenja) a zaključak o prodaji je objavljen na oglasnoj tabli suda. Kako su apelanti-tražioci izvršenja, oslobođeni su plaćanja kupoprodajne cijene dok je kupac P.T. 12. jula 2006. godine, uplatio kupoprodajnu cijenu
7. Osnovni sud je rješenjem broj I-6075/03 od 8. septembra 2006. godine, apelante i ostale tražioce izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina izvršenika namirio tako što im se na ime troškova izvršnog postupka isplatio iznos od 78.470,00KM, na ime takse na prijedlog i rješenje iznos od 1.000,00 KM, na ime kamate na glavni dug znos od 567.386,91 KM i na ime glavnog duga iznos od 706.475,37 KM (stav I dispozitiva rješenja). Navedenim rješenjem NLB Razvojna banka AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: Razvojna banka) kao pravni slijednik Razvojne banke Jugoistočne Evrope Banja Luka, kao učesnik u postupku, namirena je na način i u iznosima kako je pobliže navedeno u stavu II dispozitiva rješenja.
8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da se Razvojna banka prijavila u ovom postupku kao učesnik radi namirenja novčanog potraživanja a na osnovu rješenja tog suda broj IP-
164/05 od 24. februara 2005. godine, kojim je određeno založno pravo i to na iznos od 120.000,00 KM. Osnovni sud je istakao da su nekretnine prodate za iznos od 1.439,750,00 KM od kojeg iznosa su se namirili apelanti i ostali tražioci izvršenja na način i u iznosima kako je to navedeno u dispozitivu. Također je Osnovni sud istakao da je Razvojna banka kao pristupni tražilac izvršenja namirena za troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, kamate u iznosu od 15.513,31 KM i dio glavnog duga u iznosu od 69.914,72 KM dok je ostala nenamirena za dio glavnog duga od 42.255,35 KM.
9. Odlučujući o žalbama koje su protiv rješenja o namirenju Osnovnog suda broj I-6075/03 od 8. septembra 2006. godine, izjavili apelanti i ostali tražioci izvršenja, izvršenik i Pravobranilaštvo Republike Srpske kao treće lice, Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Ž-07-000 314 od 14. juna 2007. godine, žalbu trećeg lica Pravobranilaštva Republike Srpske odbacio kao nedopuštenu. Žalbe apelanata i ostalih tražioca izvršenja kao i izvršenika su odbijene i prvostepeno rješenje u pobijanom djelu (stav II) je potvrđeno. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata i ostalih tražioca izvršenja za naknadu troškova u iznosu od 101.608,16 KM prema troškovniku od 20. aprila 2007. godine.
10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da su apelanti nakon izvršene prodaje nekretnina tražili podneskom od 27. juna 2006. godine, namirenje troškova izvršnog postupka, kamate na glavni dug i tada prvi put postavili zahtjev za troškove parničnog postupka sa kamatom u ukupnom iznosu od 90.149,30 KM. Podneskom od 6. septembra 2006. godine apelanti su povećali zahtjev za troškove izvršnog postupka na iznos od 77.859,00 KM a u ostalom dijelu zahtjev za namirenje je ostao neizmijenjen. Okružni sud je istakao da je članom 98. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07, u daljnjem tekstu: ZIP) propisano kojim redom se vrši namirenje dok je rješenjem o izvršenju navedeno da će se pored glavnog potraživanja i kamata na glavno potraživanje namiriti i troškovi izvršnog postupka i to prodajom pokretnih stvari izvršenika do visine koliko budu iznosili troškovi izvršenja. Slijedom toga, naveo je dalje Okružni sud, primjenom člana 397. Zakona o parničnom postupku a u vezi sa članom
21. ZIP, sud o troškovima odlučuje prema radnjama koje su bile potrebne. U skladu sa zahtjevom za namirenje troškovi izvršenja su u potpunosti namireni kao i glavni dug i kamate na glavni dug. Okružni sud je ukazao na odredbu član 36. stav 1 ZIP u kojom je navedeno šta treba da sadrži prijedlog za izvršenja. U konkretnom slučaju prijedlogom za izvršenje troškovi parničnog postupka nisu označeni kao potraživanje čije se izvršenje traži pa slijedom toga nisu ni rješenjem o izvršenju usvojeni kao potraživanje pa ne mogu biti ni namireni. Okružni sud je zaključio da žalbeni navod da nisu u cijelosti namireni troškovi postupka nije osnovan jer prijedlogom za izvršenje troškovi parničnog postupka nisu označeni kao potraživanje čije se izvršenje traži. Prvostepeni sud je u smislu člana 109. tačka 2. ZIP-a uzeo u obzir samo ona potraživanja po kojima je rješenje o izvršenju postalo izvršno a to u konkretnom slučaju nisu troškovi parničnog postupka.
11. Kod činjenice da su troškovi izvršenja u cijelosti namireni kao prvi po redoslijedu prvenstva, to je po ocjeni Okružnog suda pristupni tražilac-Razvojna banka, pravilno namirena prema članu 109. tačka 3 ZIP. Pristupni tražilac izvršenja je imao hipoteku na nekretninama koje su predmet prodaje u izvršnom postupku te svoje potraživanje nije ni morao prijavljivati radi namirenja jer je to njegovo pravo utvrđeno upisom zabilježbe u zemljišnoj knjizi u kojoj se vode nekretnine koje su predmet izvršenja. Kada više povjerilaca ima hipoteku na nekretninama koje su predmet izvršenja iz prodajne cijene formira se jedna novčana masa iz koje se dalje vrši namirenje prema redu prvenstva. Okružni sud je navode apelanata kojima se ukazuje na ograničenost pristupnog tražioca izvršenja na namirenje samo iz prodajne cijene nekretnine na kojoj je imao hipoteku smatrao neosnovanim. Apelanti i ostali tražioci izvršenja su u cijelosti namirili potraživanje čije su ostvarenje tražili i koje je određeno rješenjem o izvršenju te su svi žalbeni navodi bez osnova.
12. Na kraju je Okružni sud istakao da se izvršni postupak dovršava provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava te stoga postavljanje zahtjeva za troškove nakon rješenja o namirenju nije osnovano. Okružni sud je dalje istakao da žalba izjavljena na rješenja o namirenju od strane apelanata ne sadrži zahtjev za naknadu tog troška. Također odgovor na žalbu Pravobranilaštva Republike Srpske, koji su izjavili apelanti, ne sadrži opredijeljen zahtjev a nije ni osnovan jer se ne radi o trošku kome su se apelanti neophodno morali izložiti i koji je od uticaja na tok postupka. O zahtjevu za naknadu troškova postupka prvostepeni sud je odlučio prema opredijeljenom zahtjevu tako što je u cijelosti udovoljio zahtjevu za naknadu troškova izvršenog postupka i u postavljenom iznosu apelanti su namireni. Tražioci izvršenja, kao stranke u postupku, nemaju pravo na troškove koji su nastali nakon dovršetka izvršnog postupka a to su obaveze po osnovu poreza, kamate te ostali troškovi koji nisu u vezi sa izvršnim postupkom a koji su navedeni u podnesku od 20. aprila 2007. godine.
13. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se u suštini žale na pogrešnu i proizvoljnu primjenu procesnih i materijalnih zakona i to Zakona o parničnom postupku, ZIP i Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Apelanti smatraju da je rješenje suda u dijelu kojim se vrši namirenje Razvojne banke u iznosu od 86.428,03 KM, a koji iznos je dobijen prodajom dijela nekretnina na kojima Razvojna banka nije imala uknjiženo založno pravo nezakonito i nepravilno. Apelanti smatraju da su na ovaj način uskraćeni u podjeli preostalih novčanih sredstava a banka je neosnovano i protivno zakonu ostvarila pravo po osnovu zaloga na sasvim drugim nekretninama. Apelanti su također nezadovoljni odlukom o troškovima spora te ističu da troškovi parničnog postupka nisu bili predmet žalbe a Okružni sud se tim bavio a troškovi odgovora na žalbu su navedeni i traženi pa i u tom dijelu smatraju obrazloženje Okružnog suda neargumentovano kao i za ostale tražene troškove u vezi sa izvršenjem. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelanti su tražili da im Ustavni sud prizna troškove koje su imali za sastav apelacije u iznosu od 1.460,00 KM.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporenim rješenjima apelanti i ostali tražioci izvršenja nakon prodaje nekretnina izvršenika namireni za troškove izvršnog postupka, takse na prijedlog i rješenje, kamate na glavni dug i za glavni dug dok su sa zahtjevom za naknadu troškova postupka prema troškovniku od 20. aprila 2007. godine odbijeni. Razvojna banka, kao pristupni tražilac izvršenja, namirena je za troškove izvršenja, kamate i dio glavnog duga. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U odnosu na zahtjev apelanata da im se nadoknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.460,00 KM, s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, proizilazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apalenata.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović