Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3151/07 (M. S.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3151/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3151/07, rješavajući apelaciju Muje Sitnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Sitnića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-07-000-324 od 16. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj Mal. 638/04 od 6. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Sitnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 21. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-07-000-324 od 16. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal. 638/04 od 6. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal. 638/04 od 6. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-07-000-324 od 16. oktobra 2007. godine, obavezan je apelant da JP»Elektroprivreda» HZ HB d.o.o. Mostar u čijem se sastavu nalazi organizacijski dio-distribucija Električne energije HBŽ Livno, RJ «Elektro Livno» (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug u iznosu od 598,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. Apelant je oslobođen plaćanja sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od po 150,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da se radi o dugu koji datira od 1. septembra 1995. godine do 15. januara 2007. godine, međutim uvidom u karticu analitičkog knjigovodstva i finansijsku karticu utvrđeno je da je opravdan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane apelanta za iznos duga od 346,02 KM, jer prema odredbi člana 378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br.2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) za godinu dana zastarijeva potraživanje naknade za utrošenu električnu energiju. Općinski sud je naveo da u smislu člana 312. ZOO nisu zastarjela potraživanja tužitelja koja se odnose na iznos od 598,64 KM.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se iz stanja spisa a posebno iz finansijske kartice potrošača-apelanta od 31. januara 2007. godine, vidi da je apelant vršio uplatu duga u paušalnim iznosima a ne prema računima u periodu od 1. septembra 1995. godine do 15. januara 2007. godine. Kantonalni sud je pojasnio da dok dužnik plaća dug postoji priznanje a dok traje priznanje duga nema toka zastarnog roka jer tek kada dužnik odbije daljnju isplatu duga, počinje teči novi zastarni rok (član 392. st. 2. i 6. ZOO). Također kada potrošač prilikom plaćanja, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, nije odredio koju obavezu ispunjava, a postoji više obaveza, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje, prema odredbi člana 312. stav 2. ZOO.

5. Kantonalni sud je na kraju naveo da je nesporno da je apelant vršio isplatu duga u paušalnim iznosima a što se vidi iz njegove finansijske kartice i da je ukupan dug na dan 15 januar 2007. godine, iznosio 944,66 KM. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno raspravio sve odlučne činjenice i na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, obzirom da je utvrđeno da zastarjela potraživanja iznose 346,02 KM pa je pravilno od utvrđenog duga odbijen zastarjeli dug a apelant obavezan na isplatu iznosa od 598,64 KM.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo odnosno nisu pravilno i zakonito utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o starom i zastarjelom dugu. Apelant je naveo da se njegova porodica i on konstantno uznemiravaju raznim opomenama pred isključenje struje, sporovima i stalnim potraživanjima zastarjelog duga te sudskim postupcima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, da li je osnovano ukazivanje na povredu prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi djelomično udovoljili prigovoru zastare koji je istakao apelanta te osporenim presudama djelomično udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezali apelanta da na ime duga za utrošak električne energije isplati tužitelju iznos od 598,64 KM sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3151/07 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio