Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3642/07 (R. Š.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3642/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3642/07, rješavajući apelaciju Rajka Šalabalije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Šalabalije podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-
07-000 425 od 13. novembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-I-07-000 996 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Šalabalija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 27. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 425 od 13. novembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-I-07-000 996 od 29. maja 2007. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 14. februara 2008. godine i 28. augusta 2009. godine.
2. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republičkog inspektora rada, Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: Republički inspektor rada) broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, naloženo je DOO «Novi rudnici Ljubija» Prijedor (sada: «Mittal rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor) da otkloni utvrđene nedostatke koji se odnose na otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga apelantu i drugim radnicima kojim je radni odnos prestao na osnovu sticanja uslova za ostvarivanje prava na penziju i to tako da im: obezbijedi isplatu neisplaćenih plaća, uplatu doprinosa, da dužinu otkaznog roka utvrdi prema ukupnom radnom stažu i da im isplati naknadu plate za vrijeme trajanja otkaznog roka kao i da im obračuna otpremninu, na način predviđen pozitivnim propisima, bez navođenja određenog novčanog iznosa. U obrazloženju rješenja Republički inspektor rada je naveo da su se apelant i ostali radnici obratili sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa, te je na osnovu člana 10. stav 4. Zakona o inspekciji rada («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 32/01) izvršen vanredni inspekcijski pregled DOO «Novi rudnici Ljubija» Prijedor (sada: Mittal rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor) u predmetu inspekcijskog nadzora, utvrđeno da je poslodavac povrijedio odredbe Zakona o radu te naloženo otklanjanje povreda prava radnika pobliže navedenih u dispozitivu rješenja.
3. Navedeno rješenje Republičkog inspektora rada broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, postalo je konačno i pravosnažno u upravnom postupku na osnovu presude Okružnog suda broj U-252/02 od 14. novembra 2006. godine.
4. Apelant je Osnovnom sudu 22. maja 2007. godine, podnio prijedlog da se na osnovu rješenja Republičkog inspektor rada broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine odredi izvršenje protiv «Mittal rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja.
5. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 077-0-I-000 996 od 10. maja 2007. godine, određeno je izvršenje prema izvršeniku radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 77.977,92 KM na ime glavnog duga (koji po nalazu vještaka čini obavezu po osnovu neisplaćenih plaća, regresa, zimnice, ogrjeva, boračkog dodatka, otpremnine i naknade za dan rudara) te troškova izvršenja u iznosu od 2.028,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. maja 2007. godine pa do isplate i to zabranom novčanih sredstava izvršenika na žiro računu kod «Razvojne banke» AD Banja Luka i Raiffeisen banke A.D. Banja Luka i isplate tih sredstava na računa apelanta kod Hypo Alpe-
Adria-bank A.D.
6. Odlučujući o prigovoru izvršenika Osnovni sud je rješenjem broj 077-0-I-07-000-996 od 29. maja 2007. godine, usvojio prigovor te rješenje o izvršenju tog suda broj 077-0-I-07-000-996 od 10. maja 2007. godine, stavio van snage, izvršni postupak obustavio i ukinuo sve provedene radnje.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da izvršenik osporava rješenje o izvršenju ističući da je pravno neodrživo jer navedena izvršna isprava ne glasi na ispunjenje novčanih obaveza na osnovu koje isprave bi sud bio nadležan za postupak izvršenja. Također je izvršenik naglasio da prijedlog za izvršenje i usvojeno rješenje o izvršenju nije u saglasnosti sa izvršnom ispravom, dakle sa pravosnažnim rješenjem Republičkog inspektora rada, jer je apelant svoje potraživanje zasnovao ne na navedenom upravnom aktu već na nalazu sudskog vještaka kojeg je sam angažovao i koji je obračunao sva zaostala potraživanja proistekla iz radnog odnosa, napominjući da apelant po istom pravnom osnovu vodi parnični postupak kod Osnovnog suda pod brojem RS-86/05.
8. Osnovni sud je istakao da je osnovan prigovor izvršenika da osporavani prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju od 10. maja 2007. godine, nisu usklađeni sa pravosnažnim rješenjem Republičkog inspektora rada broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, koje je postalo konačno na osnovu presude Okružnog suda broj U-252/02 od 14. novembra 2006. godine. Naime, odredbom člana 39. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07, u daljnjem tekstu: ZIP) propisano je da rješenje o izvršenju u svemu mora biti saglasno sa izvršnom ispravom. U konkretnom slučaju, zaključio je Osnovni sud, pravosnažnim prvostepenim upravnim rješenjem nije naloženo izvršeniku da izvrši isplatu novčanog potraživanja apelantu na ime glavnog duga u iznosu od 77.977,92 KM te je u smislu čl. 47. i 49. ZIP-a doneseno rješenje kao u dispozitivu.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 425 od 13. novembra 2007. godine, žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda broj 077-0-I-07-000-996 od 29. maja 2007. godine je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je prije svega ukazao na odredbu člana 22. ZIP prema kojoj sud određuje izvršenje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave a prema odredbi člana 23. stav 1. tačka 2. istog zakona, izvršne isprave su između ostalog i izvršna odluka ili poravnanje doneseni u upravnom postupku ako glase na novčano potraživanje. U konkretnom slučaju, pojasnio je Okružni sud, prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu rješenja donesenog u upravnom postupku kojim je naloženo izvršeniku između ostalog da radnicima, među njima i apelantu, obezbijedi isplatu neisplaćenih plaća i drugih davanja utvrđenih Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom a nije navedena visina obaveze, ni elementi na osnovu kojih bi se ona mogla utvrditi. Apelant je angažovao vještaka finansijske struke koji je prema njegovom zahtjevu obračunao ukupan iznos neisplaćenih plaća i drugih naknada i utvrdio da ukupna obaveza prema apelantu iznosi 77.977,92 KM nakon čega je apelant podnio prijedlog za izvršenje kojim traži izvršenje u tom iznosu. Okružni sud je istakao da izvršni postupak provodi nadležni sud, na osnovu izvršne isprave koju je donio sud ili drugi organ u zakonom propisanom postupku a nema mjesta utvrđivanju visine obaveze od strane tražioca izvršenja kao što je u konkretnom slučaju učinjeno. Apelant kao tražilac izvršenja nije ovlašten da sam provodi vještačenje kako bi utvrdio visinu obaveze i time otklonio nedostatke izvršne isprave. Na kraju Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 22. ZIP jer je donio rješenje o izvršenju na osnovu prijedloga koji kao osnov samo navodi rješenje doneseno u upravnom postupku a u stvari se traži izvršenje obaveze utvrđene nalazom vještaka.
11. Apelant smatra da mu je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored navedenih, apelant je istakao povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U okviru kršenja prava na pravično suđenje i imovinu apelant navodi pogrešnu primjenu procesnog prava. Apelant smatra da su netačne tvrdnje redovnih sudova da izvršna isprava nije odrediva odnosno da ne postoje elementi na osnovu kojih bi se mogla utvrditi novčana obaveza izvršenika u određenom broju novčanih jedinica. Apelant je naveo da je opštepoznato da se plate i druga davanja zaposlenih radnika određuju istim propisima na osnovu kojih svaki personalni referent iskazuje ta davanja u određenom broju novčanih jedinica te se rješenje o izvršenju moglo donijeti na osnovu opštepoznatih činjenica. Apelant je istakao da on nije personalni referent i ne raspolaže stručnim znanjem da bi sam mogao odrediti svoje plate i druga davanja u skladu sa propisima o radu pa je određivanje tih davanja u novcu povjerio ovlaštenom sudskom vještaku finansijske struke kako bi mogao definisati svoj izvršni prijedlog. Povrede ostalih prava nije obrazlagao.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
15. U kontekstu navedenih stavova u pogledu primjene procesnog prava, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima redovnih sudova usvojen prigovor izvršenika te je rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 077-0-I-07-000-996 od10. maja 2007. godine, stavljeno van snage, izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene radnje. Naime, redovni sudovi su utvrdili da prijedlog za prinudno izvršenje nije u skladu sa izvršnom ispravom, da izvršna isprava (rješenje Republičkog inspektora rada) ne sadrži elemente koje ZIP propisuje te da kao takva nije podobna za izvršenje u smislu čl. 22. i 23 ZIP. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također primjećuje da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu proizilazi da je apelant kod Osnovnog suda tužbom pokrenuo parnični postupak protiv izvršenika radi zaštite svojih prava u pogledu istog pravnog osnova-isplate neisplaćenih plaća, otpremnine i dr. a u smislu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40700, 47/02, 38/02, 38/03, 66/03 i 20/07) i da je postupak u toku pod poslovnim brojem RS-86/05. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu procesnog prava kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant je zatim istakao da mu je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni procesnog prava, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant se pozvao na član 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovih prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ova dva prava, s obzirom da su akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17. (zabrana zloupotrebe prava) Evropske konvencije ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud zaključuje da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović