Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/07 (M. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 11
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 11
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 11
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 11
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3440/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3440/07, rješavajući apelaciju Milenka Maričića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Maričića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-
000 103 od 29. novembra 2007. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/4-31-420-UP-2/05 od 21. februara 2007. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina broj 03-31-210/01 od 5. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Maričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 17. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-07-000 103 od 29. novembra 2007. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/4-31-420-UP-2/05 od 21. februara 2007. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Ključ (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) broj 03-31-210/01 od 5. jula 2005. godine.
2. Na zahtjev apelanta Opštinska komisija za privredu Opštine Ključ je rješenjem broj 04/15-
361-23/83 od 3. februara 1983. godine, apelantu odobrila građenje montažnog kioska za obavljanje uslužne djelatnosti (časovničarska djelatnost) u Ključu na opštinskom zemljištu označenom kao k.č. 751 K.O Ključ I. Stavom III dispozitiva navedenog rješenja naznačeno je da je objekt privremenog karaktera sa rokom od tri godine da ima se ukloniti na svako traženje organa uprave bez prava na naknadu a prostor na kome se objekt nalazio treba se dovesti u prvobitno stanje.
3. Na zahtjev apelanta Opštinski sekretarijat za privredu, finansije i budžet Opštine Ključ je rješenjem broj 01/4-361-189/86 od 2. oktobra 1986. godine, odobrio apelantu zamjenu i proširenje postojećeg kioska (nove dimenzije 3.00 x 4.00 m). U stavu II dispozitiva rješenja navedeno je da je kiosk lociran na k.č. 751 K.O. Ključ I dok je stavom III naznačeno da je objekt privremenog karaktera sa rokom od tri godine a ima se ukloniti na svako traženje organa uprave bez prava na naknadu a prostor na kome se objekt nalazio treba se dovesti u prvobitno stanje.
4. Apelant je Službi za prostorno uređenje 3. oktobra 2001. godine, podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog kioska-objekta privremenog karaktera postavljenog na parceli broj k.č. 751. K.O. Ključ I.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta Služba za prostorno uređenje je rješenjem broj 03-31-210/01 od 5. jula 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 11/4-31-420-UP-
2/05 od 21. februara 2007. godine, odbila zahtjev za povrat kioska-objekta privremenog karaktera postavljenog na parceli k.č. broj 751 K.O. Ključ I.
6. U obrazloženju rješenja Služba za prostorno uređenje je istakla da je 28. juna 2005. godine, održala usmenu raspravu na kojoj je prisustvovao apelant, međutim apelant je priložio pismenu izjavu od 27. juna 2005. godine, odbijajući dati bilo kakav odgovor voditelju postupka kako bi se izveli svi potrebni dokazi. Služba za prostorno uređenje je navela da je u toku postupka utvrđeno da je objekt koji je predmet povrata postavljen na k.č. broj 751 K.O. Ključ I koja parcela predstavlja društveno-državno zemljište u vlasništvu Opštine Ključ, da je objekt privremenog karaktera sa rokom od tri godine te da se ima ukloniti na svaki zahtjev općinskog organa uprave bez prava na naknadu. Služba za prostorno uređenje je istakla da apelant nije naknadno podnio zahtjev za izdavanje novog rješenja kojim bi se produžio rok trajanja a uvidom u pravosnažno rješenje te službe broj 03-23-2-5/03 od 27. maja 2002. godine, utvrđeno je da je apelantu naloženo naknadno uklanjanje objekta sa rokom od 8 dana. Apelant nije dobrovoljno uklonio objekt pa je služba donijela zaključak o dozvoli izvršenja rješenja prinudnim putem broj 02-23-2-5 /02 od 24. jula 2002. godine, a objekt je konačno uklonjen 19. augusta 2002. godine. Na osnovu utvrđenih činjenica Služba za prostorno uređenje je odbila apelantov zahtjev za povrat kioska kao neosnovan.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je ukazalo na odredbu člana 11. stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH», br 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03) kojim je propisano da zahtjev za povrat treba da sadrži sve potrebne podatke o nekretninama, dokaze kojima podnosilac zahtjeva raspolaže a koji ukazuju da je on vlasnik nekretnine te datum kada vlasnik namjerava da stupi u ponovni posjed nekretnine. U konkretnom predmetu nesporno je utvrđeno da se radi o objektu privremenog karaktera sa rokom važenja od tri godine za koji apelant nije nikada podnio novi zahtjev za produženje roka važenja odobrenja koje je izdato 2. oktobra 1986 godine kao i da se radi o zemljištu koje je u vlasništvu općine Ključ. Na osnovu navedenog Kantonalno ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo a osporeno rješenje je pravilno i na zakonu zasnovano.
8. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Kantonalnog ministarstva broj 11/4-31-420-UP-2/05 od 21. februara 2007. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio presudu broj 001-0-U-07-000 103 od 29. novembra 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis utvrđeno da je predmetni objekt postavljen na k.č. broj 751 K.O. Ključ I koja predstavlja društveno–državno zemljište u vlasništvu opštine Ključ, da je objekt privremenog karaktera sa rokom od tri godine i da se isti ima ukloniti na traženje organa uprave bez prava na naknadu a prostor na kome se objekt nalazi dovesti u prvobitno stanje. Kantonalni sud je također utvrdio da apelant nije naknadno podnosio zahtjev za izdavanje novog rješenja kojim bi se produžio rok trajanja privremenog objekta. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud je zaključio da su navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na rad i imovinu neosnovani jer se u konkretnom slučaju radi o objektu koji je privremenog karaktera sa rokom od tri godine koji se trebao ukloniti na svaki zahtjev općinskog organa bez prava na naknadu a što je u rješenju od 3. februara 1983. godine, izričito navedeno.
10. Iako apelant nije eksplicitno naveo iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanta organi uprave i redovni sud nisu utvrdili da je rješenjem od 2. oktobra 1986. godine po prethodno podnesenom zahtjevu dobio odobrenje za proširenje i zidanje postojećeg kioska koje je bilo u skladu sa regulacionim i prostornim planom pa se objekt ne može smatrati privremenim nego trajnim. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovin jer je odbijanjem zahtjeva za povrat predmetnog objekta onemogućen povratak njega i njegove porodice u Ključ. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i da vrati predmet na ponovni postupak ili da obaveže Općinu Ključ da mu za srušeni objekt isplati iznos od 21.600,00 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud odbili apelantov zahtjev za povrat kioska-objekta privremenog karaktera postavljenog na parceli označenoj kao k.č. broj 751 K.O. Ključ I koja predstavlja društveno-državno zemljište u vlasništvu općine Ključ. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodom apelanta da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na povrat u prijeratni dom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da mu je radi donošenja osporenih odluka onemogućeno uživanje ovog ustavnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović