Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/07 (Š. R.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2610/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-2610/07, rješavajući apelaciju Šaćira Rahmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šaćira Rahmana podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000364 od 13. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P- 422/04-I od 31. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaćir Rahman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić advokat iz Tuzle, podnio je 21. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000364 od 13. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-422/04-I od 31. maja 2005. godine.

2. Apelant je u svojstvu likvidacinog povjerioca u predmetu likvidacije ZZ «Ratar» Brka Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišnu knjigu. U tužbi je naveo da je kao likvidacioni povjerilac u predmetu likvidacije ZZ «Ratar» Brka broj L-3/03 od 26. maja 2004. godine osporio izlučno pravo tuženog na nekretninama označenim kao k.č. br. 1644, 432/1, 432/2, 432/3, 432/4 k.o. Brka jer ih je ZZ «Ratar» Brka stekla kupovinom od fizičkih lica. Osnovni sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio presudu broj P-422/04-I od 31. maja 2005. godine, potvrđena presudom Apelacionog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu da je apelant likvidacioni povjerilac ZZ «Ratar» Brka i da ima pravni interes da se ona utvrdi vlasnikom određenih nepokretnosti. Međutim, kako je dalje istakao sud, apelant samim tim nije stekao pravo da se pojavljuje kao tužilac u ime ZZ «Ratar» Brka pa je njegov tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije odbijen kao neosnovan. Osim toga, kako je dalje naveo Osnovni sud, kada bi apelant imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, njegov tužbeni zahtjev bi bio neosnovan iz drugih razloga, prije svega jer je u suprotnosti sa Zakonom o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» broj 26/04). Odredbom člana 2. navedenog Zakona propisano je, kako je dalje navedeno, da će se po službenoj dužnosti izvršiti upis prava svojine ili bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Distrikta na svim nekretninama na kojima je u zemljišnim knjigama, do stupanja na snagu tog zakona (7. august 2004. godine) kao svojina bila upisana opštenarodna imovina, društvena ili državna svojina.

3. Apelacioni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude donio presudu broj 097-0-Gž-06-000364 od 13. jula 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je istakao da aktivna legitimacija apelanta nije upitna, budući da tuženi nije u odgovoru na tužbu a ni tokom postupka isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Međutim, kako je dalje istakao Apelacioni sud, zahtjev apelanta nije osnovan prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 11/01, 8/03 i 40/04). Apelant je naime, kako je dalje navedeno, u postupku tvrdio da je nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva ZZ «Ratar» u likvidaciji Brka stekla teretno pa da je stoga ZZ «Ratar» Brka vlasnik i posjednik istih. Kod tako postavljenog tužbenog zahtjeva apelant je morao dokazati da je ZZ «Ratar» u likvidaciji Brka pravni sljednik ZZ Brka, da je ZZ Brka kupovinom nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva stekla pravo vlasništva i da je to pravo moglo biti preneseno na pravnog sljednika. S obzirom da je pravo vlasništva u «B» listu odgovarajućih zemljišno-knjižnih evidencija upisano kao opštenarodna imovina, to je stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 11/01 i 8/03), konkretno saglasno odredbi člana 205. stav 3. navedenog Zakona, tuženi postao vlasnik zemljišta koje je bilo u društvenom-državnom vlasništvu a koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva. Apelant se, kako je dalje navedeno, u prvostepenom postupku nije pozivao na odredbe Općeg zakona o zadrugama BiH već je na njegove odredbe ukazao u žalbi. U vezi s tim žalbenim navodom, Apelacioni sud se pozvao na predmete koji su već razmatrani pred tim sudom u kojima je ocijenjeno da odredba člana

94. Općeg zakona o zadrugama ne ukazuje da je imovina koju je ZZ «Ratar» Brka kao faktički posjednik koristila u vrijeme donošenja navedenog Zakona, postala njeno vlasništvo i da je takav stav Apelacionog suda prihvatio Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je zaključio da je ugovorima o kupoprodaji ZZ Brka stekla pravo trajnog korištenja i samo to pravo je moglo biti preneseno na pravnog sljednika, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

4. Apelant smatra da je Apelacioni sud bio dužan primijeniti odredbu člana 94. Općeg zakona o zadrugama i usvojiti tužbeni zahtjev jer navedeni zakon važi na području cijele Bosne i Hercegovine. Pozivanje Apelacionog suda na već zauzeti stav u pogledu neprimijenjivosti odredbe člana 94. Općeg zakona o zadrugama po apelantovom mišljenju je potpuno neosnovano. U postupku je naime, kako tvrdi apelant, nesporno utvrđeno da je ZZ «Ratar» Brka nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva kupila vlastitim sredstvima ali ih je u zemljišnim knjigama upisala kao društvenu svojinu. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u pobijanim presudama se proizvoljno tumači da tuženi nije dužan primjenjivati član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruga. Također, apelant se žali i na primjenu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH. Apelant je naveo da je zbog pogrešne primjene zakona došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07 od 20. februara 2007. godine i «Službenim novinama FBiH» broj 19/07 od 19. marta 2007. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona, i da, iako osporene presude sadrže različita obrazloženja u pogledu primjene člana 94. Općeg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, Apelacioni sud je dao njegovo tumačenje za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. U navedenoj odluci Ustavni sud je također naglasio da je i u konkretnom slučaju nesporno da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju u Brčko Distriktu. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da odlukama kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi ZZ «Ratar» Brka kako su to sudovi učinili, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je zaključio da, s obzirom na odluku u vezi sa pravom na pravično suđenje, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/07 (Š. R.) | Sudska praksa | Aktio