Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3598/07 (D. Ć.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Privatizacija
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3598/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3598/07, rješavajući apelaciju Drage Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Ćosića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 541 od 5. decembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za privredu/gospodarstvo Zeničko-dobojskog kantona broj 04-19-402-
1/06 od 10. novembra 2006. godine i dopunskog rješenja Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona broj 15-03-792/06 od 24. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-000 541 od 5. decembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za privredu/gospodarstvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 04-
19-402-1/06 od 10. novembra 2006. godine i dopunskog rješenja Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) broj 15-03-792/06 od 24. augusta 2006. godine.
2. Apelant je na osnovu Ortačkog ugovora ovjerenog kod Općinskog suda Tešanj od 25. oktobra 2004. godine postao član Ortačke grupe koju su zajedno s njim činili Scharpf & Partner GmbH, Muharem Ahmić i Mirsad Bošnjo. Ortačka grupa je na osnovu Javnog poziva za prodaju dijela državnog kapitala od Agencije za privatizaciju kao prodavca, 6. januara 2005. godine kupila 51% dionica u državnom vlasništvu IGM «Usora» Jelah a prodavac je 1. juna 2005. godine izdao rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije broj 20-03-532/05 (u daljnjem tekstu: osnovno rješenje).
3. Agencija za privatizaciju je donijela dopunsko rješenje broj 15-03-792/06 od 24. augusta 2006. godine, kojim je osnovno rješenje o upisu izvršene privatizacije državnog kapitala u preduzeću IGM DOO «Usora» Jelah broj 20-03-532/05 od 1. juna 2005. godine dopunila i izmijenila u članu II stav 3. alineja 3. i članu III tačka c). U obrazloženju dopunskog rješenja je navedeno da je osnovnim rješenjem odobren upis izvršene privatizacije u preduzeću IGM DOO «Usora» Jelah u Sudski registar, na osnovu ugovora o kupoprodaji dionica. Navedeni ugovor je, kako je dalje navedeno, na zahtjev Ortačke grupe zastupane po ovlašteniku Muharemu Ahmiću i Zaključka Upravnog odbora Agencije za privatizaciju od 27. jula 2006. godine, ustupljen novom kupcu. Novi kupac «Unipromet» d.d. Sarajevo, «Dukat» d.d. Mlin i Pekara Jelah Tešanj (u daljnjem tekstu: kupac) je na osnovu Ugovora o ustupanju Ugovora o kupoprodaji dionica (u daljnjem tekstu: Ugovor o ustupanju) zaključio Ortački ugovor ovjeren kod Općinskog suda Tešanj od 16. augusta 2006. godine. Članom 4. Ugovora o ustupanju, kupci su se obavezali dostaviti Agenciji za privatizaciju kao prodavcu na saglasnost poslovni plan ispunjenja preuzetih obaveza iz Ugovora o kupoprodaji dionica preduzeća IGM DOO «Usora» Jelah, što je učinjeno 21. augusta 2006. godine uz garanciju Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina. Agencija za privatizaciju je u obrazloženju dopunskog rješenja istakla da su kupci ispunili uslove iz čl. 4. i 5. Ugovora o o ustupanju, čime su se stekli uslovi da se shodno odredbama člana 4. stav 2. istog Ugovora donese dopunsko rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije kojim se stvaraju uslovi da kupci steknu vlasništvo na predmetu Ugovora o ustupanju. Dopunsko rješenje postalo je pravosnažno danom donošenja 24. augusta 2006. godine.
4. Apelant je protiv dopunskog rješenja od 24. augusta 2006. godine izjavio žalbu u kojoj je istakao da je bio član ortačke grupe i da je tim stekao pravo vlasništva na dijelu kapitala u preduzeću IGM DOO «Usora» Jelah a da ovlaštenik ortačke grupe Muharem Ahmić nije imao ovlaštenje da stavlja u promet vlasničke udjele dioničara. Drugostepeni organ je rješavajući o žalbi donio rješenje broj 04-19-402-1/06 od 10. novembra 2006. godine, kojim je apelantova žalba odbačena kao nedopuštena. U žalbenom postupku, drugostepeni organ je pribavio cio spis i nakon izvršenog uvida u dokumentaciju utvrdio da je ožalbeno dopunsko rješenje broj 15-03-792/06 od 24. augusta 2006. godine postalo konačno i pravosnažno 24. augusta 2006. godine. Po ocjeni drugostepenog organa, upravni postupak u rješavanju konkretne upravne stvari je okončan jer se protiv pravosnažnog rješenja ne može izjaviti žalba kao redovan pravni lijek. Takođe je navedeno da lice čija je žalba kao nedopuštena odbačena, radi zaštite svojih pravnih interesa ima pravo tražiti obnovu postupka u smislu Zakona o upravnom postupku i pokrenuti upravni spor.
5. Apelant je kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa od 10. novembra 2006. godine. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-U-06-000 541 od 5. decembra 2007. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je Agencija za privatizaciju, nakon što je doneseno osnovno rješenje o upisu izvršene privatizacije i pisma namjere kupaca u kojem je neznačeno da je preduzeće «Unipromet» DD Sarajevo spremno otkupiti udjele (dionice) fizičkih lica među kojima je i apelant, provela upravni postupak u okviru kojega je proveden poseban ispitni postupak. U posebom ispitnom postupku, kako je dalje navedeno, apelant je učestvovao kao član ortačke grupe i to zbog utvrđivanja činjenice nemogućnosti izvršenja preuzetih obaveza po Ugovoru o kupoprodaji dionica od 6. januara 2005. godine. Kantonalni sud je zaključio da je stoga neosnovan apelantov prigovor da prvostepeni organ nije postupio u skladu sa odredbama člana 234. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je u pogledu provođenja upravnog postupka utvrdio da su svi članovi ortačke skupine osim apelanta, jasno izjavili da nisu u mogućnosti izvršiti preuzete obaveze po ugovoru o kupoprodaji dionica IGM DOO «Usora» Jelah te da su svoja prava i obaveze prema naznačenom preduzeću prenijeli na novog kupca «Unipromet» DD Sarajevo. Apelant, kao član ortačke grupe, odbio je potpisati navedeni ugovor sa kupcem «Unipromet» DD Sarajevo nakon čega je na nedvojben način utvrđeno da ni on nije ispunio svoje obaveze iz Ugovora o kupoprodaji dionica od 6. januara 2005. godine. Odredbama ortačkog ugovora od 27. septembra 2004. godine jasno je propisano, kako je dalje istakao Kantonalni sud, da u slučaju neizmirenja obaveza jednog ortaka prema drugom i prema Agenciji za privatizaciju, ortački ugovor se raskida bez objašnjenja i bez otkaznog roka. U prvostepenom upravnom postupku su nesporno utvrđene činejnice da apelant kao ni ostali članovi ortačke grupe nisu izmirili svoje obaveze kao članovi ortačke grupe predviđene u tačkama 6.1. i 6.2. Ugovora o kupoprodaji, iz čega proizilazi da svaki član ortačke grupe u smislu odredbe člana 12. Ortačkog ugovora, može raskinuti ugovor o ortakluku bez objašnjenja i bez otkaznog roka. Kantonalni sud je ocijenio da Agencija za privatizaciju nije počinila povrede odredaba Zakona o upravnom postupku niti je u tom postupku povrijeđeno pravo apelanta da kao stranka učestvuje u upravnom postupku te provedenom posebnom ispitnom postupku, zbog čega je njegova tužba odbijena.
6. Apelant smatra da mu je odlukama redovnog suda i upravnih organa povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Agencija za privatizaciju, prihvatajući radnje ovlaštenika po Ortačkom ugovoru, postupila nezakonito jer on nije imao ovlaštenje za prenos već kupljenih udjela i dionica. Smatra da ni novi kupac nije ispunio uslove za izdavanje dopunskog rješenja ali da je Agencija za privatizaciju olako i nezakonito prešla preko takvih propusta. Smatra da mu je i pored jasnog pravnog i imovinskog interesa, uskraćeno pravo da kao stranka učestvuje u postupku, budući da je prvostepeno rješenje u upravnom postupku postalo pravosnažno a time njemu uskraćeno pravo na žalbu kao redovan pravni lijek. S druge strane, omogućeno mu je korištenje vanrednog pravnog sredstva na način da podnese zahtjev za obnovu postupka. Međutim, apelant tvrdi da stavljanje klauzule pravosnažnosti na prvostepeno rješenje ne može biti razlog za eliminisanje njegovog prava da u redovnom sudskom postupku zaštiti svoje ugrožene interese. U kontekstu istih navoda apelant je istakao povredu prava na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćivanja prava da kao stranka učestvuje u postupku i uskraćivanja prava da se prvostepeno rješenje ispita u postupku po redovnom a ne vanrednom pravnom lijeku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Agencija za privatizaciju kao prvostepeni organ provela upravni postupak u okviru kojeg je proveden i poseban ispitni postupak, u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99). U tom postupku, koji se prema odredbi člana 141. stav 1. istog Zakona provodi kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i oklonosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, apelant je kao član ortačke grupe učestvovao u postupku i jasno izrazio svoju nesaglasnost za prodaju udjela i dionica. U daljnjem toku postupka, apelant je nezadovoljan ishodom osporenog rješenja izjavio žalbu a zatim je pred redovnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor. Tužbom u upravnom sporu, apelant je pobijao zakonitost osporenih rješenja donesenih u upravnom postupku, a Kantonalni sud je suprotno navodima tužbe ocijenio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, zbog čega je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
11. Ustavni sud iz predmetne apelacije i osporenih odluka, osim nezadovoljstva u pogledu odlučenja, nije mogao utvrditi da je apelantu kao stranci u upravnom postupku bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku i da izrazi svoj stav u pogledu činjenica i okolnosti značajnih za razjašnjenje konkretne pravne stvari. Apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava da ravnopravno učestvuje u postupku, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
12. U pogledu apelantovog prigovora koji se tiče prava na žalbu, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o povredi ovog prava koje je neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Naime, iz predmetne apelacije i osporenih odluka proizilazi da je apelant protiv pravosnažnog prvostepenog rješenja izjavio žalbu, koja je zbog toga odbačena kao nedopuštena. Istovremeno mu je omogućeno da u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku zatraži obnovu postupka i da pokrene upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa o odbacivanju žalbe. Apelant je to svoje pravo iskoristio podnošenjem tužbe Kantonalnom sudu, koji je razmatarjući navode apelantove tužbe dao jasne razloge zbog kojih ista nije osnovana.
13. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Agencija za privatizaciju kao prvopstepeni organ jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke i jasno naveli pravni osnov donošenja odluka, uz relevantnu primjenu materijalnog prava. Obrazloženja osporenih odluka, kako zaključuje Ustavni sud, ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje, jer promatrajući postupak u cjelini proizilazi da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog ustavom zaštićenog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao pred organima uprave i redovnim sudom u upravnom sporu, u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant je također istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku, također očigledno (prima facie) neosnovani
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović