Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/07 (S. J.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2666/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2666/07, rješavajući apelaciju Stjepana Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Jankovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli, broj P-782/00, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-782/00 (sada P-616/02).

2. Apelant je 16. maja 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja prava vlasništva protiv Mate Jankovića, Jele Pejić, Bona Jankovića, Bože Jankovića; Bože Pavića, Ružice Vilušić, Tome Vilušić, Stjepana Jankovića, Pave Jankovića, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, te Mevlije Demirović, Rukije Demirović, Hasibe Demirović, Šahze Demirović i Mehmeda Demirovića, svi nepoznatog boravišta (u daljnjem tekstu: tuženi). Navedenom tužbom apelant je tražio da Općinski sud utvrdi da je dosjelošću stekao vlasništvo na nekretninama označenim kao k.č. 1494/4, 1494/13, 1494/14 i 1494/15 upisane u z.k.i. 487 KO Husino, zatim k.č. 1477/3 upisane u z.k.i. 153 KO Husino, te k.č. 1426/2, 1429/41 i 1429/49 upisane u z.k.i. 145, 478 i 536 KO Husino, što su tuženi dužni da priznaju i trpe upis apelanta u gruntovnici kao vlasnika sa dijelom 1/1, a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Općinski sud je rješenjem broj P-616/02 od 27. oktobra 2004. godine naložio apelantu da ispravi i dopuni tužbu podnesenu 16. maja 2000. godine, u smislu odredbi člana 53. Zakona o parničnom postupku, obzirom da apelant u podnesnoj tužbi nije označio adrese tuženih, što je bila njegova obaveza u smislu člana 334. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Apelantu je rješenje uručeno 29. oktobra 2004. godine.

4. Apelant je 4. novembra 2004. godine dostavio podnesak, kojim je samo djelimično postupio po nalogu suda iz rješenja od 27. oktobra 2004. godine, a u kojem je umjesto prvobitno označenih pojedinih tuženih, označio kao tužene njihove zakonske nasljednike, ujedno predlažući da sud tuženima Mevliji Demirović, Rukiji Demirović, Hasibi Demirović, Šahzi Demirović i Mehmedu Demirovića, koji su nepoznatog prebivališta postavi privremenog zastupnika u advokatu Emilu Galušiću.

5. Iz stanja spisa proizilazi da je advokat Emil Galušić, Općinskom sudu poslao 21 podnesak-urgencije. Podnescima je tražio da Općinski sud uzme predmet u rad i zakaže raspravu. Urgencije su Općinskom sudu podnijete slijedećih datuma: 5 aprila i 3. jula 2001. godine, 13. i 16. decembra 2005. godine, 6. januara, 12. maja, 5. jula, 31. avgusta, 2. oktobra, 2. novembra i 5 decembra 2006. godine, 9. janura, 2. februra, 13. marta, 9. aprila, 9. i 30. maja, 12. juna, 6. jula, 22. avgusta i 13. septembra 2007. godine.

6. Općinski sud je rješenjem broj P-616/02 od 5. novembra 2007. godine naložio apelantu da u roku od 8 dana od dana prijema rješenja dopuni tužbu od 16. maja 2000. godine, na način da uz tužbu priloži potpunu zemljišno knjižnu i posjedovnu dokumentaciju za nekretnine koje su predmet postavljenog tužbenog zahtjeva, da označi tačnu i potpunu adresu prebivališta, odnosno boravišta za tužene, dostavi podatke o zadnjoj pozantoj adresi za tužene Rukiju Demirović, Hasibu Demirović i Šahzu Demirović, kao i da pravilno označi tužene u ovoj pravnoj stvari. Apelant je upozoren da, u slučaju da tužba sudu ne bude vraćena u ostavljenom roku, smatraće se da je povučena, odnosno ako bude vraćena bez ispravke i dopune i u nedovoljnom broju primjeraka, biće odbačena. Rješenje je apelantovom punomoćniku uručeno 15. novembra 2007. godine.

7. Apelant je, postupajući po nalogu suda za ispravku i dopunu tužbe 23. novembra 2007. godine djelimično postupio shodno nalozima suda iz rješenja od 5. novembra 2007. godine. U prilogu podneska apelant je dostavio zemljišno knjižnu i posjedovnu dokumentaciju, pri čemu priloženi zemljišno knjižni izvadak nije ovjeren od stane suda Zemljišno knjižnog ureda Tuzla. U prilogu je također dostavio dopis Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla broj 08-03/1-13-13-7-1172/04 od 26. avgusta 2004. godine, a po kojem tuženi «ne prolaze kroz prijavno-odjavnu evidenciju Tuzla», te predložio da se tuženim nepoznatog boravišta za privremenog zastupnika postavi Emil Galušić, advokat iz Tuzle. Apelant je u prilogu dostavio i rješenje Općinskog suda broj P 3179/04 od 24. novembra 2004. godine, kojim je advokat Emil Galušić tuženicima nepoznatog boravišta postavljen za privremenog zastupnika. Apelant je ujedno predložio produženje roka određenog rješenjem od 5. novembra 2007. godine, radi dostavljanja izvoda iz Matične knjige rođenih za tuženu Mevliju Demirović.

8. Općinski sud je rješenjem broj 29. novembra 2007. godine usvojio apelantov prijedlog za produženje roka za uređenje tužbe od 16. maja 2000. godine, te mu je ostavljen dodatni rok od 30 dana. Apelant je, ponovo, upozoren da, u slučaju da tužba sudu ne bude vraćena u ostavljenom roku, smatraće se da je povučena, odnosno ako bude vraćena bez ispravke i dopune i u nedovoljnom broju primjeraka, biće odbačena. Rješenje je apelantovom punomoćniku uručeno 10. decembra 2007. godine.

9. Nakon što je apelant 10. januara 2008. godine ispravio i dopunio tužbu, iz spisa nije vidljivo da je Općinski sud poduzimao bilo kakve radnje.

10. Iz stanja spisa proizilazi da je advokat Emil Galušić, Općinskom sudu poslao još 5 podnesaka-urgencija, kojima je tražio da Općinski sud uzme predmet u rad i zakaže raspravu. Urgencije su Općinskom sudu podnijete slijedećih datuma: 21 januara, 25. februara, 21. marta, 15. maja i 18. augusta 2008. godine.

11. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da postupak nedopustivo dugo traje, s obzirom na to da je 16. maja 2000. godine podnio tužbu a da Općinski sud «navedeni predmet nije uzeo u rad, niti je preuzeo bilo kakvu konkretnu radnju za pripremanje i zakazivanje rasprave u ovoj pravnoj stvari». Nadalje je u apelaciji naveo: «punomoćnik tužitelja tj. podnositelja apelacije se i usmeno i putem pismenih uregncija obraćao Općinskom sudu tražeći da se predmet uzme u rad, što nije imalo pozitivnih rezultata». Apelant traži da mu se «isplati uobičajena naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova jer mu je duže od sedam godina uskraćena mogućnost ostvarivanja prava pred sudom».

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju postupka i istakao da su navodi iz apelacije neosnovani. Naročito je napomenuo da je advokat Emil Galušić, Općinskom sudu dostavio 21 urgenciju za rad, u kojima je navodio da «stranke saglasno mole sud da ovaj predmet uzme u rad». Nadalje je Općinski sud istakao da je advokat Galušić koji u predmetnom postupku zastupa pojedine tužene, podnosi urgencije u ime tuženih, a zatim u postupku apelacije zastupa tužitelja-aplenata, što Općinski sud smatra inkompatibilnim i suprotnim kodeksu Advokatske komore F BiH.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/) kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, apelikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer navedeni predmet Općinski sud nije uzeo u rad, niti je poduzeo bilo kakvu konkretnu radnju za pripremanje i zakazivanje rasprave u ovoj pravnoj stvari. Razmatrajući navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj P-616/02 u kojem je apelant podnio tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva. Uvidom u predmet, Ustavni sud je utvrdio da predmetni postupak pred Općinskim sudom traje od 16. maja 2000. godine, kada je apelant podnio tužba i da je još uvijek u toku.

17. Ustavni sud će u svojoj analizi trajanja dužine postupka krenuti od ponašanja apelanta. Naime, Ustavni sud uočava da je apelant Općinskom sudu podnio tužbu 16. maja 2000. godine, te da uz istu nije dostavio dokaze za navode koji na bilo koji način potvrđuju postavljeni tužbeni zahtjev i pasivnu legitimaciju 14 tuženih osoba. Ustavni sud zapaža i da je tužba pisana na memorandumu advokata Galušića, koji je kasnije postavljen za privremenog zastupnika tuženih. Osim toga, iz uvida u tužbu proizilazi da apelant za tužene osobe nije dostavio nikakve identifikacione podatke izuzev imena i prezimena, te da je za prvih devet tuženih naveo da ih zastupa advokat Emil Galušić, ali bez navođenja po kom osnovu ili eventualno prilaganja punomoći. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da su tuženi, Mevlija Demirović, Rukija Demirović, Hasiba Demirović, Šahza Demirović i Mehmed Demirovića, nepoznatog boravišta, a i za njih su navedena samo njihova imena i prezimena. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud rješenjima od 27. oktobra 2004. godine, 5. novembra i 29. novembra 2007. godine apelantu nalagao da dopuni tužbu od 16. maja 2000. godine. Nakon uvida u spis, proizilazi da je apelant 10. januara 2008. godine ispravio i dopunio tužbu, te da je nakon toga u više navrata podescima-urgencijama tražio da Općinski sud uzme predmet u rad i zakaže raspravu.

18. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelantu bila data mogućnost da uredi svoju tužbu i tako stvori procesne predpostavke za sud da po istoj može postupati, da su apelantu date jasne i precizne upute u kom pravcu tužba mora biti dopunjena, te da je on to propustio učiniti, upućuju na zaključak da je presudan uticaj na nepostupanje po apelantovoj tužbi u periodu od sedam godina imalo upravo njegovo ponašanje. Ovakav zaključak nameće se uprkos činjenici da se nepostupanje po tužbi u prve četiri godine i pet mjeseci, prevashodno mora cijeniti kao propust suda. U vrijeme podnošenja tužbe na snazi je bio Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98, 3/99), koji nije sadržao precizne rokove u pogledu obaveze suda da postupi po podnesenoj tužbi, niti je vlasničko-pravne sporove, a o kakvom se radi i u predmetnom postupku, proglašavao kao hitne. Ustavni sud zaključuje da je apelantov doprinos dužini predmetnog parničnog postupka bio u tolikoj mjeri značajan i odlučujući, kako zbog neurednosti tužbe i navoda u istoj, tako i zbog nedostavljanja dokaza za utemeljenost tužbenog zahtjeva i pasivne legitimacije tuženih. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije nepohodno razmotriti ostale kriterije u smislu stava iz prethodnih tačkaka ove odluke, vezanih za kriterije uspostavljene sudskom praksom Evropskg suda. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev», zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/07 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio