Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2846/07 (O. J.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2846/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2846/07, rješavajući apelaciju Olivera Jakeševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivera Jakeševića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kžž-07-000009 od 25. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Kžk-07-

000003 od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Oliver Jakešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Senka Nožica iz Sarajeva, podnio je 25. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kžž-07-000009 od 25. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Kžk-07-000003 od 16. aprila 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu. Općinski sud), broj K. 137/05 od 7. aprila 2006. godineapelant i drugooptuženi E.H. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) su oslobođeni optužbe da su postupajući na način naveden u izreci prvostepene presude kao saizvršioci počinili krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi optužbe: saslušanje oštećenog M.Dž. i tri svjedoka (G.V., M.D. i J.R.) te materijalni dokazi Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu. Tužilaštvo) i to: zapisnik o ispitivanju svjedoka M.D., izvod iz kaznene evidencije za apelanta i drugooptuženog i zapisnik o saslušanju svjedoka M.D kao i da su provedeni dokazi odbrane (saslušanje tri svjedoka: M.S., J.B. i E.B.). Nadalje je sud naveo da je odbio prijedlog Tužilaštva za saslušanje dva svjedoka P.M. i Z.Z. kao i prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka Z.Z. Sud je ocjenom provedenih dokaza te odbrane apelanta i drugooptuženog zaključio da Tužilaštvo nije dokazalo da su apelant i drugooptuženi kao saizvršioci počinili predmetno krivično djelo te ih je oslobodio od optužbe.

3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-0-Kž-06-000122 od 25. januara 2007. godine, uvažena je žalba Tužilaštva na način da je ukinuta presuda Općinskog suda broj K.137/05 od 7. aprila 2006. godine i određeno održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je tokom krivičnog postupka «dokazivanje bilo bazirano isključivo na subjektivnim dokazima, odnosno iskazima svjedoka koje je ponudila optužba i odbrana». Nadalje je navedeno da je iz analize ovih iskaza evidentno da postoje znatno suprotstavljeni i kontradiktorni iskazi te da je stoga zadatak prvostepenog suda bio da se pravilnom ocjenom dokaza opredijeli između suprotstavljenih iskaza te da da valjane i ubjedljive razloge za svoje konačno mišljenje, a što je po zaključku drugostepenog suda propustio učiniti budući da je izvršio pogrešnu ocjenu dokazaiskaza oštećenog, te svjedoka G.V. i M.D.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Kžk-07-000003 od 16. aprila 2007. godine, apelant i drugooptuženi su oglašeni krivim da su u vrijeme i na način naveden u izreci presude sa ciljem da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist silom prisilili drugog da učini nešto na štetu svoje i tuđe imovine čime su kao saučinitelji počinili krivično djelo iznude iz člana 295. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Sud je apelanta za počinjeno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine a drugooptuženog na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te je obavezao apelanta i drugooptuženog da oštećenom na ime imovinsko pravnog zahtjeva solidarno naknade iznos od 400,00 Eura. Sud je naveo da su apelant i drugooptuženi ovo djelo učinili tako što je apelant od oštećenog zatražio da mu preda novčani iznos od 70.000,00 KM na ime navodnog i nepostojećeg duga prema izvjesnom M. iz Makarske, pa kad je oštećeni to odbio, apelant ga je ošamario i naredio mu da izvadi sve iz džepova te je nakon toga apelant uzeo iznos od 400,00 Eura i ključeve vozila «Opel Corsa» koje je dao drugooptuženom koje vozilo su vratili kad su saznali da nije vlasništvo oštećenog već M.D. Nadalje u obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku pročitao iskaze svjedoka saslušanih u toku postupka pred Općinskim sudom i to M.Dž., G.V., M.D., J.B., E.B., J.R. i M.S. te pročitao izvod iz kaznene evidencije na ime apelanta i drugooptuženog. Navedeno je da sud odbio prijedlog odbrane optuženih da se pred raspravnim vijećem Kantonalnog suda ponovo pozovu i saslušaju svi svjedoci iz prvostepenog postupka jer je prvostepena presuda ukinuta zbog pogrešnog a ne nepotpunog činjeničnog stanja kao i zbog činjenice da su svi svjedoci prilikom svjedočenja pred Općinskim sudom bili unakrsno ispitani na sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zbog čega je Kantonalni sud zaključio daje nepotrebno ponovno saslušanje istih svjedoka i da bi to vodilo nepotrebnom odugovlačenju postupka.

5. Sud je ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, zaključio da su apelant i drugooptuženi počinili predmetno krivično djelo. Navedeno je da je sud utvrdio da su apelant i drugooptuženi nazivali putem mobitela oštećenog i tražili da se nađu u ugostiteljskom objekt na pumpi «Gagro Benz» u Ortiješu te je sud prihvatio tačnim navod oštećenog da su optuženi od njega tražili da im preda 70.000,00 KM na ime navodnog i nepostojećeg duga prema izvijesnom M. iz Makarske. Nadalje je navedeno da je iz odbrane optuženih, iskaza oštećenog i svjedoka G.V. i M.D. jasno da se oštećeni kritične prilike na lice mjesta doveo vozilom «Opel Corsa» koji je vlasništvo M.D. te je ocijenio besmislenom tvrdnju apelanta i drugooptuženog da im je oštećeni nudio na prodaju tuđe vozilo. Ovo osobito imajući u vidu da apelant nije M.D-u., koji je došao ispred predmetnog ugostiteljskog objekta da vidi šta se događa sa njegovim automobilom, ni pomenuo da im je oštećeni nudio njegovo auto na prodaju. Imajući u vidu izjavu svjedoka G.V. koji je bio decidan da kritične prilike nije bilo riječi o prodaji vozila «Opel Corsa» nego da su optuženi od oštećenog tražili isplatu nekog duga sud je zaključio da je ovaj dio odbrane apelanta i drugooptuženog iskonstruisan u cilju izbjegavanja odnosno umanjivanja odgovornosti za počinjeno krivično djelo te kao opravdanje za sastanak, udaranje šamara oštećenom i uzimanje vozila «Opel Corsa». Sud je dalje ocijenio da je i iskaz svjedoka M.S. kao i naknadno uvođenje u dokazni postupak svjedoka J.B. i E.B. također usmjeren na izbjegavanje odgovornosti i pomaganje optuženim. Svoj zaključak sud je obrazložio činjenicom da je svjedok M.S. u iskazu pred tužiteljem rekao da se ničega ne sjeća, niti je u ugostiteljskom objektu primijetio nešto neobično, niti je čuo šta se pričalo za stolom za kojim su sjedili apelant, drugooptuženi i oštećeni a ovaj svjedok je na glavnoj raspravi naveo da se govorilo o nekom ukradenom autu, iz čega je sud iskaz svjedoka ocijenio nevjerodostojnim. Sud je takvim ocijenio i iskaze svjedoka J.B. i E.B. budući da su isti potpuno suprotni iskazima oštećenog i svjedoka G.V. kojim je sud poklonio vjeru. Sud je pojasnio da prvobitno niko nije spomenuo da su ovi svjedoci bili prisutni u predmetnom objektu, da bi se navedeni svjedoci pojavili u pola dokaznog postupka kao svjedoci optuženih te da se isti, nakon proteka vremena od godinu i po dana sjećaju detalja tog događaja i to samo onih koji idu u prilog apelantu i drugooptuženom pri čemu je sud iskaz ovih svjedoka ocijenio neuvjerljivim i bizarnim.

6. Nadalje, sud je za razliku od ovih iskaze oštećenog i svjedoka G.V. ocijenio u bitnom saglasnim i zaključio da ti iskazi u cijelosti negiraju iskaze svjedoka M.S., J.B. i E.B. Navedeno je da je sud nedvojbeno utvrdio da kritične prilike između oštećenog i optuženih nije bilo riječi o prodaji vozila «Opel Corsa» te je sud u cijelosti prihvatio iskaz oštećenog i svjedoka G.V. da su optuženi od oštećenog tražili iznos od 70.000,00 KM na ime nepostojećeg duga odnosno da su «reketirali» oštećenog. Sud je naveo da je oštećeni vrlo realistično i sa puno emocija opisao svoj strah i dileme da li da događaj prijavi policiji ili ne te je navedeno da je oštećeni u toku postupka ostao dosljedan i konzistentan navodima da su optuženi na način opisan na glavnoj raspravi od njega tražili isplatu nepostojećeg duga. Nadalje je navedeno da je iskaz svjedoka G.V. za sud odlučujući za zaključak da oštećeni govori istinu budući da iskaz tog svjedoka nije u cijelosti sinhroniziran sa izjavom oštećenog a kakav bi po navodima suda bio u situaciji da su se dogovorili da neosnovano terete optuženog kroz pokretanje krivičnog postupka. Sud je naveo da vrsta i način prezentacije iskaza svjedoka G.V. upućuje na zaključak da svjedok spontano govori ono što mu je poznato i da nije u dogovoru sa oštećenim. Nadalje je sud je zaključio da su apelant i drugooptuženi udaranja šamara oštećenom, traženjem da preda pokretne stvari i novac koji ima kod sebe, uzimanjem novca i vozila i zadržavanjem istih za sebe, sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, silom prisilili oštećenog da učini nešto na štetu svoje i tuđe imovine čime su ostvarili bitna obilježja krivičnog djela iznude iz člana 295. stav 1. KZ FBiH. Sud je utvrdio da optuženi nisu imali nikakvog pravnog osnova da od oštećenog traže novac a da je navodni dug prema izvjesnom M. iz Makarske izmišljen u cilju predstavljanja apelanta i drugooptuženog kao «utjerivača duga» za treću osobu.

7. Konačno sud je naveo da je očigledno da je predmetno krivično djelo počinjeno bez primjene oružja ili opasnog oruđa, da na ovaj način nije pribavljena «znatna imovinska šteta», te da djelo nije učinjeno u sastavu grupe ljudi ili zločinačke organizacije te je sud zaključio da je pogrešan zaključak optužbe da se radi o krivičnom djelu iznude iz člana 295. stav 2. KZ FBiH. Iz navedenih razloga a cijeneći da sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice sud je apelanta i drugooptuženog oglasio krivim i kaznio za izvršenje krivičnog djela iz člana 295. stav 1. KZ FBiH. Nadalje sud je naveo da je djelimično izmijenio činjenični opis iz optužnog akta ne dirajući pri tom u objektivni identitet optužbe na način da je «očistio» činjenični opis od nedokazanih dijelova te iz opisa izbacio dijelove nebitne za opis bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela. Također je navedeno da je iz činjeničnog opisa izostavio dio kad su apelant i oštećeni izašli izvan ugostiteljskog objekta jer taj dio činjeničnog opisa nema nikakve veze sa bitnim obilježjima djela za koje su apelant i drugooptuženi oglašeni krivim te da taj dio nije od značaja za rješavanje konkretne krivično pravne stvari i da isti nepotrebno opterećuje činjenični dio optužnog akta.

8. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kžž-07-000009 od 25. septembra 2007. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i drugooptuženog i potvrđena presuda Kantonalnog suda. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe vezane za pogrešno utvrđeno činjenično budući da su u presudi Kantonalnog suda jasno navedeni razlozi zbog kojih je sud određene dokaze prihvatio kao i razlozi zašto sud neke dokaze nije prihvatio. Navedeno je da provedeni dokazi i po ocjeni Vrhovnog suda opravdavaju pravilnost zaključka da su apelant i drugooptuženi u saizvršilaštvu počinili radnje navedene u izreci prvostepene presude. Također je navedeno da je pravilno postupio Kantonalni sud kad je djelimično modifikovao optužbu u skladu sa izvedenim dokazima na način da pojedine radnje iz činjeničnog opisa optužbe nije prihvatio, a koje imaju kvalifikativni karakter, te je navedeno da je Kantonalni sud za svaku modifikaciju naveo konkretne i prihvatljive razloge koji opravdavaju postupanje suda. Sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe o nepouzdanosti iskaza oštećenog i G.V., zaključivši da su ova lica detaljno opisali sporni događaj i da je nesporno da su optuženi zajednički djelovali te da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant uzeo novac dok je ključeve od vozila dao drugooptuženom koji je uzeo automobil i odvezao ga u nepoznatom pravcu. Također sud je ocijenio neosnovanim navode apelantove žalbe da se radilo o posudbi vozila budući da je drugotuženi oštećenom vratio vozilo nakon apelantovog poziva i saznanja da je predmetno vozilo vlasništvo M.D. a ne oštećenog. Međutim sud je naveo da iz takvih radnji optuženih nesumnjivo proizilazi da su bili svjesni i htjeli izvršenje predmetnog krivičnog djela, da su djelovali prema ranijem dogovoru i utvrđenom planu sa tačno određenim ulogama iz kojih razloga je ocijenio da navodi apelantove žalbe ne mogu dovesti u sumnju umišljaj optuženih. Sud je ocijenio da je Kantonalni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta i drugooptuženog oglasio krivim za krivično djelo iznude iz člana 295. stav 1. KZ FBiH, da je u presudi za svoj zaključak naveo valjane razloge te je stoga ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta da je povrijeđen krivični zakon jer postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost u smislu člana 313. točka b) ZKP FBiH u vezi sa članom 30. stav 1. KZ FBiH (dragovoljan odustanak). Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno postupio kad je izvršio individualizaciju kazne ocjenom olakšavajućih i otežavajućih okolnosti pri čemu je cijenio da će izrečenim kaznama u odnosu na oba optužena ponaosob ostvariti svrhu kažnjavnja te je ocijenio neosnovanim navode žalbi da su im kazne trebale biti izrečene u kraćem vremenskom trajanju odnosno da im je sud trebao izreći uvjetnu osudu.

9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava prema navodima apelacije se ogleda «u arbitrarnom tumačenju pozitivnih propisa i provedenih dokaza». Aapelant smatra da konstatacija Vrhovnog suda da je Kantoanalni sud za svaku modifikaciju dao razloge koji opravdavaju takvo postupanje neosnovana i kontardiktorna do te mjere da dovodi u pitanje ocjenu dokaza. Nadalje apelant navodi da Kantonalni sud smatra da se radi o dijelovima izreke optužbe koji su nebitni za obilježje predmetnog krivičnog djela a Vrhovni sud smatra da se radi o pojedinim radnjama koje su kvalifikatornog karaktera. Nadalje apelant smatra da se osporene presude zasnivaju na iskazima M.Dž. i G. V. koji su očigledno nepodudarni, nepouzdani i nepodobni da se na njima zasnuje odluka suda. Apelant smatra da nije odgovorio ni na druge navode žalbe (da je M. Dž. posjedovao automobil BMW, da u toku postupka nije utvrđeno ko je koga zvao a apelant je tražio da se ove činjenice utvrde izlistavanjem telefonskih poziva).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda «u arbitrarnom tumačenju pozitivnih propisa i provedenih dokaza». S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa prigovorima apelanta Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije proizilazi da su osporene odluke donesene na osnovu provedenih dokaza optužbe i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu. U obrazloženju prvostepene odluke Kantonalni sud je za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je Kantonalni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Sud je pojasnio zašto je prihvatio iskaze oštećenog i svjedoka G.V. odnosno zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane te je ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti zaključio da su apelant i drugooptuženi na način naveden u izreci presude Kantonalnog suda počinili predmetno krivično djelo. Sud je također pojasnio zašto je promijenio pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, te apelanta i drugooptuženog oglasio krivim za krivično djelo iznude iz člana 295. stav 1. KZ FBiH a ne za kvalificirani oblik ovog krivičnog djela iz stava 2. navedenog člana te je obrazložio zašto je djelimično izmijenio činjenični opis iz optužnog akta. Nadalje Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi žalbeni prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne razloge za primjenu materijalnog prava koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

14. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a budući da su redovni sudovi, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2846/07 (O. J.) | Sudska praksa | Aktio