Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/07 (R.K.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2938/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2938/07, rješavajući apelaciju R.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.K. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-06-000 872 od 11. septembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 18.02/4-R-678/06 od 29. augusta 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-1023/00 od 29. juna 2006. godine, u odnosu na u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.K. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-06-000 872 od 11. septembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 18.02/4-R-678/06 od 29. augusta 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske- Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-1023/00 od 29. juna 2006. godine, u odnosu na član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. R.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa advokat Smiljana Delić, podnijela je 2. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000 872 od 11. septembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18.02/4-P678/06 od 29. augusta 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske- Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-1023/00 od 29. juna 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 30. juna 2009. godine.

2. Zaključkom Odsjeka, donesenom u ponovnom postupku, broj 05-050-02-02-1023/00 od 29. juna 2006. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ul. Rajka Bosnića br. 1/II stan broj 11 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan), vlasništvo «Blika» Banja Luka (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) zbog nenadležnosti tog organa. U obrazloženju zaključka je navedeno da je isti donesen u postupku izvršenja presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-407/02 od 22. februara 2006. godine, kojom je uvažena tužba Ljubice Debeljak (u daljnjem tekstu: korisnik stana) i poništeno rješenje Ministarstva kojim je odbijena žalba korisnika stana protiv rješenja Odsjeka. Tim rješenjem je prvobitno apelantici bilo priznato pravo na povrat spornog stana. Nadalje je navedeno da je Odsjek u ponovnom postupku utvrdio da je vlasnik stana nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, da je apelantica na dan 30. april 1991. godine i 1. april 1992. godina bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu koji napustila 1995. godine te da sporni stan koristi korisnik stana po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog sa «Zavodom za izgradnju» Banja Luka 19. septembra 1995. godine. Utvrđujući razloge zbog kojih je apelantica napustila predmetni stan Odsjek je na osnovu provedenih dokaza utvrdio slijedeće: da je apelantica vlasniku stana 25. augusta 1995. godine dala izjavu da je 24. augusta 1995. godine oslobodila sporni stan te ključeve predala korisniku stana, koji je uposlenik vlasnika stana; da je rješenjem vlasnika stana od 25. augusta 1995. godine apelantici prestalo stanarsko pravo; da je rješenjem vlasnika stana od 1. septembra 1995. godine sporni stan dodijeljen na trajno korištenje korisniku stana; da je apelanticin sin koji je sa njom koristio sporni stan dobio stan u ul. R. Vranješevića 57 (sada B.B.Ž. Mišića 65), da je zaključio ugovor o korištenju tog stana 1994. godine, a koji ugovor je nadovjeren te su apelanticin sin i snaha kupili taj stan; da je apelanticina sestra M.P. sa apelanticom zaključila ugovor o poklonu 12. augusta 1994. godine kojim je apelantici poklonila ¼ stambene zgrade u ulici M. Jotanovića 3 u Banjoj Luci, a koji dio odgovara dvosobnom stanu u površini od 70 m2 kao i da je presudom Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-2514/01 od 16. aprila 2004. godine odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev korisnika stana za utvrđenje da je valjan ugovor o korištenju spornog stana koji je zaključila sa «Zavodom za izgradnju» odnosno sa zahtjevom za utvrđenje da je apelantici prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Stoga Odsjek, cijeneći da je apelantica srpske nacionalnosti te da je njen sin pripadnik rezervnog sastava Vojske RS, kao i iskaze pet saslušanih svjedoka, nije prihvatio navod apelantice da je sporni stan napustila pod pritiscima već je utvrdio da je apelantica stan napustila 1995. godine iz razloga što joj je sin trajno riješio stambeno pitanje dobivši stan u ul. B.B.Ž. Mišića 65, a apelantica dobivanjem na poklon prizemlja kuće u ul. M. Jotanović. Ovim okolnostima sud je objasnio i apelanticino vraćanje spornog stana vlasniku stana. Budući da se u smislu člana 1. stav 2. a u vezi sa članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) sporni stan ne može smatrati napuštenim Odsjek je zaključio da nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu apelantice za vraćanje stana pa je na osnovu člana 54. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) apelanticin zahtjev odbacio.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 18.02/4-R-678/06 od 29. augusta 2006. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Odsjeka kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u postupku nespornim utvrđeno da je apelantica predmetni stan napustila 1995. godine kada je potpisala izjavu u kojoj je navele da je 24. augusta 1995. godine oslobodila sporni stan, da je stan ostavila u urednom stanju i da je ključeve predala korisnici stana, koja je uposlena kod vlasnika stana te da se preselila u porodičnu kuću ul. M. Jotanovića .3. Ministarstvo je navelo da se prema stanovištu Vrhovnog suda iznesenom u presudi U-407/02 od 22. februara 2006. godine odredba člana 14. Zakona o prestanku primjene ne treba doslovno tumačiti jer je smisao tog zakona vraćanje nekretnina licima koja su napustila stanove zbog ratnih okolnosti a ne u slučaju drugih razloga kao što je na primjer član 13. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Nadalje je navedeno da je Odsjek pravilno postupio kad je, poštujući prije svega shvatanje Vrhovnog suda a na osnovu priložene dokumentacije, zaključio da apelanticino napuštanje spornog stana nije u vezi sa «ratnim sukobima». Ministarstvo je navelo da sama činjenica preseljenja apelantice u drugu stambenu jedinicu-porodičnu stambenu kuću na području iste opštine i dodjela predmetnog stana drugom korisniku postavlja pitanje osnova za primjenu Zakona o prestanku primjene. Stoga je Ministarstvo zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kad se oglasio stvarno nenadležnim jer nema mjesta primjeni odredbi Zakona o prestanku primjene, a time ni postupanja Ministarstva u ovoj pravnoj stvari.

4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-U-06-000 872 od 11. septembra 2007. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice usmjerena na poništenje osporenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude sud je ponovio dotadašnji tok predmetnog upravnog postupka te istakao da zaključak Odsjeka sa osporeni aktom Ministarstva čini pravno jedinstvo. Navedeno je da iz obrazloženja Odsjeka proizilazi da je prvostepeni organ, shodno uputama Vrhovnog suda iznesenim u presudi U-407/02 od 22. februara 2006. godine i rješenju Ministarstva donesenom u izvršenju te presude u ponovnom postupku, utvrđivao kad je apelantica napustila sporni stan, da li je to napuštanje bilo u vezi sa ratnim okolnostima ili zbog činjenice da je na drugi način riješila svoje stambeno pitanje, odnosno da li je njeno iseljenje iz spornog stana u vezi sa članom 13. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Nadalje je navedeno da je Odsjek na osnovu materijalnih dokaza, saslušanja stranaka i svjedoka zaključio da je apelantica predmetni stan napustila 1995. godine iz razloga što joj je sin trajno riješio stambeno pitanje dobivanjem stana u ul. Bulevar V.Ž. Mišića br. 65 a ona dobivanjem na poklon prizemlja kuće u ul. M. Jotanovića br. 3 u Banja Luci, što objašnjava vraćanje spornog stana vlasniku stana zbog čega se sporni stan ne može smatrati napuštenim u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene, i zbog čega Odsjek nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu apelantice za vraćanje stana. Sud je naveo da je Ministarstvo prihvatilo zaključak Odsjeka te odbilo žalbu apelantice. Nadalje je navedeno da sud prihvata razloge navedene u rješenju Ministarstva te istaknuto da je za ovaj predmet relevantna odredba člana 13.ZOSO kojom je regulirana obaveza nosioca stanarskog prava, ukoliko on ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, a taj stan odgovara njihovim potrebama, da sa ostalim korisnicima iseli uz stana koji koristi i useli u svoj stan (stav 1.) u roku od trideset dana od dana sticanja tog stana ili zgrade (stav 2). Sud je naveo da je iz dokaza provedenih u prethodnom postupku utvrđeno da je apelantica predmetni stan koristila do 1995. godine, da je 24. augusta 1995. godine predmetni stan oslobodila i ključeve predala korisnici stana, da je o tome dala pismenu izjavu kod vlasnika stana koji je rješenjem od 25. augusta 1995. godine utvrdio prestanak apelanticinog stanarskog prava. Nadalje je navedeno da je apelantica na osnovu ugovora o poklonu 1994. godine stekla vlasništvo na prizemlju stambenog objekta u ul. M. Jotanovića u Banja Luci, a koje prizemlje u naravi čini jedan dvosoban stan površine 70 m2, a da je sin apelantice riješio svoje stambeno pitanje dobivanjem drugog stana u Banja Luci. Sud je imajući u vidu dokaze provedene u prethodnom postupku ocijenio da se navodi apelantice da je pod prijetnjom napustila sporni stan ne mogu prihvatiti jer apelantica nije ponudila nikakve dokaze za te navode. Konačno sud je naveo da i po njegovoj ocjeni napuštanje spornog stana od strane apelantice bilo svojevoljno budući da je stekla vlasništvo na porodičnoj stambenoj zgradi koja je odgovarala njenim potrebama iz kojih razloga se i po shvatanju Okružnog suda ne može primijeniti član 14. Zakona o prestanku primjene. Sud je obrazložio da iako je sporni stan napušten u spornom zakonom propisanom periodu isti nije napušten zbog ratnih okolnosti nego iz razloga propisanih članom 13. ZOSO. Iz navedenih razloga sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu.

5. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacijui se navodi da su sud i organi uprave nepravilno primijenili odredbu člana 14. Zakona o prestanku primjene budući da je po apelantici smisao navedene odredbe da se omogući povrat svim nosiocima stanarskog prava koji su stanove napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. te apelantica smatra da je odsjek bio nadležan da odluči o njenom zahtjevu jer je odredbama Zakona o prestanku primjene jasno određena stvarna nadležnost za postupanje po zahtjevima za povrat stana. Budući da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu na dan 30. april 1991. godine i da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat to smatra da je Odsjek i mjesno i stvarno nadležan da odluči o njenom zahtjevu. Nadalje apelantica smatra da je ovakvo postupanje suda i organa uprave i u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka sud i organi uprave dali jasne i precizne razloge svojih stavova iz kojih su zaključili da se odredba člana

14. Zakona o prestanku primjene ne može primijeniti na apelanticin slučaj budući da je apelantica predmetni stan napustila neovisno od ratnih okolnosti odnosno da je stan napustila zbog toga što je u smislu člana 13. ZOSO u istom mjestu stekla u svojinu stan koji odgovara njenim potrebama. Iz navedenih razloga je utvrđeno da organi uprave nisu nadležni da odlučuju o apelanticinom zahtjevu za povrat stana koji je podnesen shodno odredbama Zakona o prestanku primjene. Sud i organi uprave su u obrazloženju svojih odluka za ovaj zaključak dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o prestanku primjene i ZOSO, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

10. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelantice o povredi ovog prava očigledno prima facie neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

11. Nadalje, vezano za apelanticine navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrernog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».

12. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Nadalje, u postupku ocjene da li se neki prostor može smatrati domom u smislu člana 8. Evropske konvencije vodi se računa o kriterijumu intenziteta i karaktera veze koju je osoba uspostavila sa navedenim prostorom.

13. Ustavni sud konstatira da je, prema navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, apelantica 1995. godine prestala da koristi sporni stan radi toga što je u smislu člana

13. ZOSO u istom mjestu stekla u svojinu stan koji odgovara njenim potrebama u koji je odselila. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je, u trenutku dobrovoljnog napuštanja spornog stana i predajom ključeva korisniku stana te davanjem izjave vlasniku stana sporni stan prestao biti apelanticin dom u smislu tumačenja iznesenih u prethodnim stvovima ove odluke, pa je apelacija u ovom dijelu u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Međutim, budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantica na spornom stanu više nema konstituisano stanarskog pravo, niti je, s obzirom na okolnosti slučaja, mogla imati legitimno očekivanje da će steći imovinu, to se sporni stan ne može smatrati apelanticinom imovinom, koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/07 (R.K.) | Sudska praksa | Aktio