Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2879/07 (B. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Imunitet
- Naknada štete
- Kleveta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 357
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2879/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2879/07, rješavajući apelaciju Branislava Veršića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Veršića podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Bihaću broj P-434/05, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Veršića podnesena protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj broj U-23/08 od 11. februara 2009. godine, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Veršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-434/05. Apelant je 8. aprila 2009. godine dopunio apelaciju i kao osporenu odluku naveo rješenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-23/08 od 11. februara 2009. godine.
2. Apelant je 12. aprila 2005. godine podnio tužbu tada stvarno nadležnom Kantonalnom sudu u Bihaću protiv A.K. (u daljnjem tekstu: tuženi), poslanika u Skupštini Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK), radi naknade štete zbog klevete.
3. Predmetni spis je 12. jula 2005. godine, zbog promjene stvarne nadležnosti, u skladu sa Zakonom o sudovima («Službene novine FBiH» broj 38/05) dostavljen Općinskom sudu na daljnje postupanje.
4. Općinski sud je 27. oktobra 2005. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. Tuženi je 30. novembra 2005. godine Općinskom sudu dostavio odgovor na tužbu i podnio protivtužbu. U odgovoru na tužbu tuženi se pozvao na odredbe Zakona o imunitetu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 19/03) kao i Odredbe Ustava USK kojima je regulisano da poslanici u Skupštini kantona ne podliježu krivično-pravnoj ni građansko-pravnoj odgovornosti za radnje koje čine u okviru svojih dužnosti u Skupštini. Apelant je 26. jula 2006. godine dostavio odgovor na protivtužbu.
5. Postupajući sudija je 16. marta 2006. godine dostavio predsjedniku suda zahtjev za izuzeće, navodeći pri tome da svoj zahtjev temelji na članu 357. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Predsjednik suda je 7. juna 2006. godine donio rješenje broj 017-0-Su-06-000554 kojim je ovaj zahtjev odbijen kao neosnovan.
6. Predsjednik suda se 7. februara 2007. godine obratio Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV BiH) radi tumačenja odredbi Pravilnika o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 1/03). Naime, predsjednik suda je tražio mišljenje VSTV u pogledu sastava vijeća za odlučivanje o imunitetu, te da li postupajući sudija može biti u sastavu vijeća koje bi odlučivalo o postavljenom pitanju imuniteta. VSTV BiH nije dostavio traženo tumačenje.
7. Predsjednik suda je 29. aprila 2008. godine donio odluku broj 017-0-Su-08-000417 kojom je imenovao vijeće sudija. Vijeće sudija je 27. juna 2008. godine donijelo rješenje broj P-434/05 kojim je prigovor imuniteta tuženog od građansko-pravne odgovornosti odbijen, jer je prekoračio svoja poslanička ovlaštenja i nije postupao u okviru svojih dužnosti. Protiv ovog rješenja tuženi je podnio tužbu Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Iz dokaza dostavljenog spisa proizlazi da je apelant 14. marta, 19. aprila 2006. godine i 5. januara 2007. godine pismenim podnescima urgirao zakazivanje pripremnog ročišta kod Općinskog suda, iako postupak o pitanju imuniteta pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine još nije bio okončan.
9. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 11. februara 2009. godine donio rješenje broj U-23/08 kojim je uvažena žalba tuženog, preinačeno rješenje Općinskog suda i utvrđeno da tuženi ima pravo na imunitet.
10. Apelant je 8. aprila 2009. godine podnio prijedlog Općinskom sudu da sačeka sa rješavanjem predmeta broj P-434/05 do donošenja odluke po apelaciji podnesonoj Ustavnom sudu.
11. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da povredu prava vidi u tome što od dana podnošenje tužbe pred Općinskim sudom nije zakazano pripremno ročište što je, kako navodi, sud bio obavezan uraditi u roku od 30 dana u skladu sa članom 75. stav 4. ZPP.
12. Dopunom apelacije apelant je osporio i rješenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, navodeći da mu je tim rješenjem prekršeno pravo iz člana II/B.4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano da: «Ombudsmeni su nezavisni u vršenju svojih funkcija i nijedna osoba niti organ vlasti ne mogu se miješati u te funkcije». Takođe, apelant navodi i povredu prava iz člana 2(2) poglavlje III Ustava USK kojim je propisano: «Ombudsmeni su nezavisni u obavljanju svojih ovlaštenja i nijedan organ vlasti niti bilo koja osoba u Kantonu ne mogu se miješati u ta ovlaštenja». Apelant tvrdi da je stanovište Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izneseno u osporenom rješenju neosnovano, proizvoljno i neutemeljeno, te je predložio da Ustavni sud proglasi nevažećim osporeno rješenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vrati na ponovni postupak.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju postupka i istakao da su navodi iz apelacije neosnovani. Naročito je napomenuo da predmet nije riješen, jer se apelant podneskom od 8. aprila 2009. godine ovom sudu obratio sa prijedlogom da sačeka sa rješavanjem predmeta do donošenja odluke po podnesenoj apelaciji. Nadalje je Općinski sud istakao da smatra da nema kršenja apelantovih prava zbog dužine trajanja postupka imajući u vidu suštinu predmeta, nedorečenost propisa, a na kraju i samo ponašenje apelanta koje je vidljivo iz podneska od 8. aprila 2009. godine.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je ratione materiae inkompatiblna sa Ustavom:
A. Dopustivost prima facie
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/) kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, apelikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
17. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer Općinski sud od dana podnošenja tužbe, nije zakazao pripremno ročište, iako je prema relevantnim odredbama ZPP-a bio obavezan to učiniti u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak pred Općinskim sudom traje od 12. aprila 2005. godine, kada je apelant podnio tužbu, do 8. aprila 2009. godine, kada je apelant tražio da Općinski sud zastane sa postupkom do donošenja odluke o apelaciji.
18. Dakle, u konkretnom slučaju postupak pred Općinskim sudom, čija je dužina postupka predmet ocjene Ustavnog suda, traje je 3 godine 11 mjeseci i 26 dana, u kom periodu nije zakazano ni pripremno ročište. Međutim Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud morao odlučitio prethodnim pitanjima, zahtjevu za izuzeće i prigovoru imuniteta, što su procesne pretpostavke za nastavak postupka. Sve ove okolnosti ukazuju da su neosnovani navodi apelanta da mu sud bez valjanih razloga nije zakazao ni pripremno ročište, odnosno da je raspravljanje u konkretnom slučaju prolongirano bez razloga. Ustavni sud također zapaža da apelantove urgencije da se pripremno ročište zakaže iako pitanje imuniteta nije još bilo riješeno pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogle biti učinkovite jer, kako je već rečeno, nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za nastavak rada po predmetu. Također, Ustavni sud zapaža i da je apelant izričito zahtijevao da Općinski sud, nakon što je riješeno pitanje imuniteta, zastane sa postupkom, čime je onemogućio preduzimanje daljnjih procesnih radnji u predmetu pred Općinskim sudom.
19. Nadalje, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju postoje i određeni propusti Općinskog suda da adekvatno upravlja ovim postupkom, što se prvenstveno odnosi na komuniciranje sa VSTV. Naime, Ustavni sud smatra da je zakonska procedura u pogledu postupka oko rješavanja prigovora imuniteta dovoljno jasna i precizirana kako zakonskim tako i odredbama Pravilnika o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da ova radnja Općinskog suda nije trajala toliko dugo da bi predstavljala kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev», zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očito neosnovani.
B. Dopustivost ratione materiae
20. Apelant je osporio odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i pozvao se na odredbe člana II/B.4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člana 2(2) poglavlje III Ustava USK, a pri tome nije naveo odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, za koje smatra da su povrijeđene pobijanim rješenjem. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan ispitivati eventualno kršenje odredaba Ustava Federacije BiH ili Ustava kantona u Federaciji BiH, već isključivo prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je konkretna apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović