Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3209/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3209/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3209/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-
Gž-06-000548 od 7. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-340/05 od 28. decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u u Tuzli broj 003-0-Gž-
06-000548 od 7. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-340/05 od 28. decembra 2005. godine u odnosu na Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te član 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i član 17. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Kantonalno prvobranilaštvo Tuzla, podnio je 29. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000548 od 7. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 340/05 od 28. decembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 340/05 od 28. decembra 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca Adnana Karića, Envera Ćivića, Saliha Mehanovića i Muhameda Jahića (u daljnjem tekstu: tužioci), pa je apelant obavezan da im na ime neisplaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora, te razlika na ime naknada za topli obrok, isplati pojedinačno označene iznose u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknodi troškove postupka. Identični tužbeni zahtjev petotužioca Ilijaza Mehmedovića (u daljnjem tekstu: petotužilac) je odbijen. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeni su pojedinačni iznosi na ime regresa i toplog obroka koji je apelant bio obavezan isplatiti svakom od tužilaca. Nadalje, iz predočenih dokaza, a što je bilo nesporno među strankama, utvrđeno je da su tužioci radnici, a petotužilac sudija Općinskog suda u Kalesiji. Apelantov prigovor da nije pasivno legitimisan da bi bio obavezan da isplati regres za godišnji odmor, jer on nije izdao rješenja o korištenju godišnjeg odmora tužiocima, Općinski sud je odbio kao nesnovan. Općinski sud je zaključio da je apelant, a ne Općinski sud, pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, imajući u vidu da su Općinski i Kantonalni sud organi sudske vlasti u kantonu, da su članom 2. Zakona o budžetu Tuzlasnkog kantona definisani kao budžetski korisnici, kojim je kanton u svom proračunu obavezan obezbijediti sva potrebna sredstva za rad. S obzirom na navedeno utvrđeno je da je apelant u materijalno-pravnom odnosu sa tužiocima jer od izvršenja njegove obaveze, tj. obezbijeđenja sredstava za isplatu regresa radnicima sudova zavisi i njihov tužbeni zahtjev. Odbijen je kao neosnovan i apelantov prigovor da je tužba neblagovremena. U vezi s tim istaknuto je da se rok od 1 godine za podnošenje tužbe iz člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu odnosi samo na povredu prava radnika o kojim se odlučuje pojedinačnim aktom, a ne i na ostvarivanje prava na dospjela a neisplaćena potraživanja. Nadalje, istaknuto je da je članom 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastaje protekom roka od 3 godine od nastanka potraživanja, a u konkretnom slučaju radi se o potraživanjima regresa nastalim u 2002., 2003. i 2004. godini, odnosno razlika toplog obroka od aprila 2002. godine do 2004. godine, a tužba je podnesena 4. aprila 2005. godine, pa je blagovremena. Odlučujući o pravu tužilaca na regres za godišnji odmor i razliku za topli obrok, Općinski sud je pošao od člana 7. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i platma službenika organa uprave FBiH) kojim je regulisano da će se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa službenika organa uprave koja nisu uređena ovim zakonom primjenjivati Zakon o radu i Kolektivni ugovor. U smislu citiranog člana, a u vezi sa članom 162. stav 1. navedenog zakona, zaključeno je da u konkretnom slučaju treba primjeniti relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora. Nadalje, Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zaključen je 2. aprila 2002. godine, i u skladu sa članom 73. primjenjuje se od dana potpisivanja, a članom 2. Opšteg kolektivnog ugovora propisano je da će se prava i obaveze koja se prema Zakonu o radu uređuju kolektivnim ugovorom, regulisati kolektivnim ugovorima za svaku granu i dijelatnost. Na temelju navedenog, zaključeno je da prava tužilaca proističu iz citiranih odredbi, kao i iz člana 30. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i platma službenika organa uprave TK), te člana 29. i 32. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je zaključio da je neodrživa odložena primjena kolektivnog ugovora, a na temelju Sporazuma o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Sporazum) koji je apelant zaključio sa Samostalnim sindikatom zaposlenih u organima uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Sindikat), samim tim što je regres za korištenje godišnjeg odmora isplaćen za 2004. godinu, a izostale su isplate za predhodne dvije godine. Činjenica da apelant u tu svrhu nije obezbijedio sredstva u svom proračunu ne može ići na štetu tužilaca, jer se radi o pravu po osnovu radnog odnosa i obavezi tuženog da obezbijedi sredstava za realizaciju ovog prava. U pogledu petotužioca, koji je u relevantnom periodu obavljao funkciju sudije, Općinski sud je zaključio da je članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji utvrđeno, pored ostalog, da sudije imaju i pravo na regres, te naknadu za topli obrok. Međutim, navedeni zakon, kao ni bilo koji propis koji se odnosi na pravosuđe, na određuju način na koji će se utvrditi visina navedenih naknada, a u odnosu na petotužioca ne mogu se primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora.
3. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-06-000548 od 7. septembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio, a žalbu petotužioca djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio na način da je apelanta obavezao da petotužiocu isplati utvrđene iznose na ime regresa i razlike toplog obroka. U obrazloženju presude istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio prigovor zastarijelosti i pasivne legitimacije, te pravilno utvrdio pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. Apelantov prigovor da je primjena člana 162. stav 1. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave FBiH isključena članom 168. istog zakona u odnosu na zaposlene u kantonalnim organima uprave, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim, ali bez uticaja na zakonitost presude, a s obzirom na pravilno utvrđeni pravni osnov potraživanja. Također, pravilnim je ocijenjen i stav prvostepenog suda da Sporazum zaključen između apelanta i Sindikata kojim se odgađa primjena pojedinih odredbi Kolektivnog ugovora zaključenog 2. aprila 2002. godine ne može predstavljati pravni osnov na temelju kog se može odložiti primjena člana 31. i 32. Kolektivnog ugovora. U vezi s tim, istaknuto je da ovaj Sporazum ne predstavlja izmjenu odnosnog kolektivnog ugovora jer nije donesen u proceduri koja je predviđena za zaključivanje i izmijenu odnosnog ugovora, te je ukazano na član 117. i 119. Zakona o radu i član 74. i 78. odnosnog ugovora. Apelantov prigovor da nije postojala odluka poslodavca o visini regresa, ocijenjen je kao neosnovan, jer propust poslodavca da donese ovu odluku ne može osujetiti pravo ustanovljeno članom 32. Kolektivnog ugovora. Usvajaući žalbu petotužioca, Kantonalni sud je istakao da je članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, pored ostalog priznato pravo na regres i pravo na naknadu za topli obrok licima koja obavljaju sudijsku i tužilačku funkciju. Članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, navedeni član je izmijenjen, na način da se pravo na regres i dalje priznaje, ali je ukinuta naknada za topli obrok. Članom 3. istog zakona dodat je član 41a. kojim je utvrđena obaveza kantona da u roku od 30 dana donesu propise kojim se reguliše, pored ostalog i pitanje regresa. Propust apelanta da takav propis donese ne može biti na štetu petotužioca. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je osnovano pri određivanju visine regresa petotužioca također primjeniti član 31. i 32. Kolektivnog ugovora, koji predstavlja neposredan izvor prava u domaćem radnom zakonodavstvu i dijeluje kao zakonska pravna norma koja štiti minimum prava zaposlenika, a koji, kao relevantan propis u pogledu utvrđivanja visine predmetnih naknada prihvata i Ustavni sud u svojoj odluci AP-2587/05.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudma povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i član 17. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je povreda navedenih prava uzrokovana pogrešnom i proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim apelant ističe da je pogrešno primjenjen član 106. Zakona o radu, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi prava iz radnog odnosa, obzirom da su tužioci u svom zahtjevu isticali da im nije isplaćen regres i naknada za topli obrok u iznosu u kojem su smatrali da su im navedene naknade trebale biti isplaćene. Apelant smatra da je trebalo primjeniti član 103. navedenog Zakona jer se u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za zaštitu prava u smislu navedenog člana, a kojim je propisan rok od 1 godine za podnošenje tužbe. Shodno navedenom, apelant zaključuje da su podnesene tužbe bile neblagovremene. Apelant osporava aktivnu legitimaciju tužilaca, jer se u konkretnom slučaju radilo o sporu po osnovu Kolektivnog ugovora, pa se u ulozi tužioca mogao pojaviti samo Sindikat a ne zaposlenici pojedinačno, te svoju pasivnu legitimaciju, jer su tužioci zaposlenici Općinskog suda u Kalesiji, pa i prava iz radnog odnosa mogu ostvarivati samo kod svog poslodavca. Apelant smatra neutemeljenim razloge na koje se poziva u osporenim presudama u pogledu člana 31. i 32. Kolektivnog ugovora, a koji su osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. Po njegovom mišljenju, neopravdano je zanemaren Sporazum zaključen između apelanta i Sindikata, a kojim su navedene odredbe suspendovane od primjene, jer on predstavlja jasno izraženu volju obje strane da se Kolektivni ugovor primjenjuje upravo prema uslovima koji su u odnosnom Sporazumu određeni. U tom smilu, sudovi su neosnovano kvalifikovali Sporazum kao izmjenu granskog kolektivnog ugovora suprotno postupku propisanom članu 117. i 119. Zakona o radu. Također, apelant ukazuje i na pogrešnu primjenu relevantnih odredbi Zakon o radnim odnosima i platma službenika organa uprave FBiH. Apelant ističe da je tužiocima u relevantnom periodu isplaćivana naknada za topli obrok i regres u skladu sa Sporazumom zaključenim između apelanta i Sindikata, da su shodno Sporazumu doneseni Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknada i drugih materijalnih prava zaposlenih, te Odluka o visini toplog obroka, te da Sindikat nije imao primjedbe na ove akte, niti je pokretao kolektivni radni spor, i ako je shodno granskom kolektivnom ugovoru imao takvu mogućnost. Najzad, apelant smatra da se član 31. i 32. Kolektivnog ugovora nije mogao primjeniti ni na petotužioca s obzirom da u relevantnom periodu u kom je on obavljao sudsku funkciju, nije postojao propis koji bi regulisao visinu ovih naknada za lica koja obavljaju sudsku funkciju. Apelant smatra da je primjena navedenih odredbi na petotužioca u suprotnosti i sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koje propisuju da će se plate i drugi uslovi obavljanja sudske funkcije, uključujući i imunitet, utvrditi zakonom, a što je i učinjeno tek sa Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca («Službene novine Federacije BiH» broj 72/05).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nosu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materia inkompatibilna sa Ustavom;».
6. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali na dvije sudske instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili pravo tužilaca, a obavezu apelanta da im na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora i naknade za topli obrok isplati dosuđeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, a koje je apelant ponovo postavio i u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, kao ni na diskriminatorsku primjenu na način koji bi doveo u pitanje apelantova ustavna prava. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda i ustavnog suda naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost ratione materiae
11. Apelant tvrdi da su osporene presude u suprotnosti sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koje propisuju da će se plate i drugi uslovi obavljanja sudske funkcije, uključujući i imunitet, utvrditi zakonom, pa da shodno tome, na petotužioca, kao nosioca sudske funkcije i relevantnom periodu, nije bilo moguće primjeniti doredbe Kolektivnog ugovora. U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, slijedi da odredbe entitetskog Ustava na koje se pozvao apelant, bez dovođenja u vezu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, nisu primjenljive u konkretnom slučaju (vidi neobjavljena odluka Ustavnog suda broj AP-2001/06 od 14. jula 2008. godine, tačka 14.). Stoga, slijedi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, apelant ističe da su mu povrijeđena prava iz člana 13. i člana 17. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da apelant, kao nosilac javne vlasti, ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) . S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13., odnosno navodi o povredi člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović