Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3449/07 (V. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanovi JNA
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1, 3a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3449/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3449/07, rješavajući apelaciju Velička Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velička Vasiljevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-
06-000241 od 22. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-21954/05 od 23. decembra 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-1880/99 od 27. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veličko Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kog zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. decembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-U-06-000241 od 22. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj 27/02-23-21954/05 od 23. decembra 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23/6-372-1880/99 od 27. oktobra 2005. godine.
2. Uprava za stambena pitanja je rješenjem broj 23/6-372-1880/99 od 14. marta 2003. godine odbila je apelantov zahtjev za povrat stana u ulici Hasana Brkića broj 11/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) kao neosnovan.
3. Ministarstvo za stambena pitanja je rješenjem broj 27/02-23-2454/03 od 2. oktobra 2003. godine apelantovu žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje.
4. Kantonalni sud je presudom broj U-115/05 od 23. februara 2005. godine , apelantovu tužbu uvažio, te poništio osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je apelant bio u faktičkom posjedu spornog stana, da li ga je koristio na zakonit način ili mu je to pravo bilo osporvano, a kako bi se utvrdilo da li je navedeni stan koristio kao svoj dom, a u koji bi imao pravo da se vrati shodno članu 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „članu 1. Prvog odjeljka 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da na ovako utvrđeno činjenično stanje primjeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tumačen u skladu sa Ustavom i Evropskom konvencijom“, dajući za svoju odluku potpune razloge.
5. Postupajući po presudi Kantonalnog suda, Uprava za stambena pitanja je rješenjem broj 23/6-
372-1880/99 od 27. oktobra 2005. godine odbila apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana kao neosnovan. U provedenom postupku je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na temelju ugovora o korištenju stana iz 1968. godine, te da ga je držao u faktičkom posjedu koristeći ga kao svoj „dom“ shodno članu 8. Evropske konvencije. Nadalje, uvidom u rješenje Republičkog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Niš od 26. oktobra 1994. godine utvrđeno je da je apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju počev od 1. juna 1994. godine. Prema aktu Ministarstva odbrane Republike Srpske broj 8-03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine (strana 5, redni broj 157) utvrđeno je da je apelant rješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, donošenjem zaključka o priznatom pravu na jednoiposoban stan. Predočeni dokazi, apelantova vojna knjižica prema kojoj se on vodi u vojnoj evidenciji opštine Pale od 1. novembra 1993. godine, te izbjeglički karton njegove supruge, bez navedenih članova porodičnog domaćinstva, te mjesta i datuma izdavanja, po ocijeni ovog organa, nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari. S obzirom da je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, da je rješio svoje stambeno pitanje u Srbiji, zaključeno je da se u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne može smatrati izbjeglicom, a samim tim ne može ostvariti ni pravo na vraćanje predmetnog stana. Uprava za stambena pitanja pozvala se i na odluku Ustavnog suda broj 83/03 od 22. septembra 2004. godine kojom je utvrđeno da je citirana zakonska odredba u skaladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a time i Evropskom konvencijom koja je u njega inkorporirana. Nadalje, zaključeno je i da su ispunjeni i uslovi iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije koji javnim vlastima daju pravo na miješanje u pravo na dom, odnosno da je miješanje u konkretnom slučaju predviđeno zakonom i da je neophodna mjera u demokratskom društvu. Najzad, istaknuto je da je Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima lex specialis, da je mješanje u interesu zaštite prava i sloboda privremenog korisnika koji predmetni stan smatra svojim domom u skladu sa članom 8. stav 1. Evropske konvencije.
6. Ministarstvo za stambena pitanja je rješenjem broj 27/02-23-21954/05 od 23. decembra 2005. godine žalbu apelanta na prvostepeno rješenje odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno prvo, odnosno član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom da je kao nesporno utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije, te da mu nije odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite prije 1. decembra 1995. godine, prvostepeni organ je pravilno ocijenio da mu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Najzad, istaknuto je da apelant prava po osnovu Ugovora o otkupu predmetnog stana može ostavriti u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo.
7. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-U-06-000241 od 22. novembra 2007. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude istaknuto je da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je drugostepeni organ postupao u skladu sa zakonom. Nadalje, Kantonalni sud je ponovio stanovište Ministarstva za stambena pitanja u pogledu primjene člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, utemeljeno na činjenicama da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, da je rješio stambeno pitanje u Beogradu, pa da se, očigledno, ne može smatrati izbjeglicom, a zbog čega mu, u skladu sa citiranom odredbom, ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed. U pogledu apelantovih prava po osnovu Ugovora o otkupu predmetnog stana ukazano je da ih može ostvariti u drugom postupku.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prvo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također smatra da je diskriminisan u ostvarivanju prava na dom, protivno odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Povreda navedenih prava po apelanu se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da u ponovnom upravnom postupku nisu ispoštovane upute Kantonalnog suda iz presude od 23. februara 2005. godine, a zbog čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje, apelant ističe da u upravnom postupku nije poštovano načelo zaštite prava i sloboda građana i javnog interesa iz člana 5. Zakona o upravnom postupku. Po njegovom mišljenju, predmetni stan predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost koja ulazi u pojam „imovine“ koja se štiti članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant ističe da u postupku nije mogao biti prihvaćen kao dokaz akt Ministarstva odbrane Republike Srpske da je riješio stambeno pitanje u Beogradu, a iz razloga što je njegovo pravno stanje u jednoj državi utvrđeno aktom organa iz druge države. Nadalje, apelant ističe da on nije prestao biti nosilac stanarskog prava, da prava privremenog korisnika ne mogu biti iznad prava nosioca stanarskog prava, kao i da se o njegovom pravu nije moglo odlučivati primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim, apelant ističe da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u presudi Už-162/01 od 29. jula 2003. godine zauzeo stanovište da civilno lice na službi u bivšoj JNA nije aktivno vojno lice, te da se o zahtjevu za vraćanje stana u posjed ovog lica ne može odlučivati primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a na temelju čega zaključuje da je materijalno pravo u njegovom slučaju pogrešno primjenjeno. Relevantni propisi
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03 od 30. juna 2003. godine) glasi: Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi: Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo obrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanovima iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu." Član 2. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelanta, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u spomenutoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u spomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi navoda apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zaključio «da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje je Ustavni sud utvrdio da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije rata, Ustavni sud je našao da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom donošenja odluka cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, s obzirom da u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant nema pravo na povrat stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. aprila 1992. godine sklopio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, podnijeti zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu u smislu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Na osnovu navedenog Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
12. U odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na imovinu Ustavni sud nalazi da je predmetni stan nesporno predstavlja imovinu apelanta, te da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Međutim, kako je Ustavni sud već u predhodnoj tački u kojoj je razmatrao navode apelanta o povredi njegovog prava na dom, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 od 21. decembra 2006. godine već odgovorio na pitanja u pogledu zakonitosti miješanja u njegovo pravo na dom, te našao da je miješanje zakonito, u javnom interesu i proporcionalno, Ustavni sud smatra da je navedena ocjena primjenjiva i na njegove navode u pogledu povrede prava na imovinu. Stoga Ustavni sud zaključuje, da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, apelant ističe da je diskriminisan u ostvarivanju prava na dom, protivno odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ovi navodi zasnivaju se isključivo na neslaganju sa načinom na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelant također ne navodi ni po kojem od osnova pobrojanih u navedenoj ustavnoj odredbi se smatra diskriminisanim, niti nudi dokaze koji bi ukazali na diskriminaciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji pri ostvarivanju prava na dom protivno odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Najzad, u pogledu apelantovog pozivanja na stanovište Vrhovnog suda u presudi Už-162/01 od 29. jula 2003. godine da civilno lice na službi u bivšoj JNA nije aktivno vojno lice, te da se o zahtjevu za vraćanje stana u posjed ovog lica ne može odlučivati primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Ustavni sud prije svega primjećuje da su u apelantovom slučaju osporene odluke kojim je odlučivano o njegovom pravu na povrat stana donesene tokom 2005. godine, odnosno nakon što su stupile na snagu izmjene i dopune člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03 od 20 juna 2003. godine). Naime, shodno navedenim izmjenama, nosilac stanarskog prava koji je ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, nakon 19. maja 1992. godine, nije se smatrao izbjeglicom i nije mogao imati pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je bio odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Također, status izbjeglice kao i pravo na povrat stana nisu uživala ni lica koja su iz stambenog fonda bivše JNA ili ustanovljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostoru bivše SFRJ stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. U vođenim postupcima kao nesporno je utvrđeno, a što se ne osporava ni u apelaciji, da je apelant kao civilno lice ostao u službi u Vojsci Jugoslavije, da je po sili zakona penzionisan rješenjem od 22. marta 1994. godine, te da je riješio svoje stambene potrebe u Beogradu, donošenjem zaključka o priznatom pravu na jednoiposobni stan. Cijeneći sve navedno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o proizvoljnosti u postupanju upravnih organa i Kantonalnog suda na način da je onemogućeno njegovo uživanje prava na poštivanje doma i prava na imovinu i u ovom kontekstu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović