Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2929/07 (Z. U.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2929/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2929/07, rješavajući apelaciju Zlatka Ungera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Ungera podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj 003-0-Gž-06-001 887 od 6. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Unger (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 2. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001 887 od 6. augusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1135/05 od 9. oktobra 2006. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te je Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do konačne isplate i da mu naknadi troškove postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog apelant je odbijen. Istom presudom odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na Azru Avdić (u daljnjem tekstu: drugotužena), te je apelant obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka.
3. Općinski sud je, uvidom u stenogram sa V sjednice Općinskog vijeća Tuzla održane 24. marta 2005. godine, utvrdio da je prvotuženi u svojoj diskusiji ukazivao da je apelant zloupotrijebio svoj službeni položaj, te ujedno insistirao na preduzimanju radnji provjera i mjera prema apelantu od strane Općinskog načelnika. Prvostepeni sud je smatrao da je iz konteksa izlaganja i diskusije prvotuženog proizilazilo da je prvotuženi apelanta okarakterisao kao člana organizovane kriminalne grupe. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je uvidom u naprijed navedeni stenogram, utvrđeno da je i drugotužena u svojoj diskusiji, između ostalog, navela: "član 10. kaže, pečati se moraju čuvati i upotrebljavati tako da se onemogući njihova zloupotreba. To je ono ako ukrade lopov. Ovi su opasniji lopovi što imaju pečat stalno u rukama i upotrijebe tamo gdje ne treba. To više nije lopov, to ne znam šta je. To je lopov na kvadrat." Prvostepeni sud je zaključio da iznošenje činjenica na ovakav način od strane prvotuženog ima sve elemente klevete kako je to definisano u Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine FBiH» br. 59/02 do 73/05; u daljnjem tekstu: ZZK). Sud je zaključio da prvotuženi nije dokazao istinitost iznesenih činjenica, a apelant je oslikan kao osoba koja pripada nekoj kriminalnoj grupi, što može štetiti njegovom ugledu jer te činjenice, pod predpostavkom njihove istinitosti, dovode u sumnju moralni i politički kredibilitet apelanta. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je činjenica da predmetna diskusija drugotužene sadrži tvrdnje koje imaju karakter uvredljivog sadržaja, ali da su to vrjednosni sudovi a ne kleveta u smislu ZZK. Sud je zaključio da drugotužena ne može biti obavezana da plati štetu tim prije što i apelant kao javni službenik ima veću obavezu tolerancije i prema izražavanjima koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
4. Rješavajući po žalbama, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Gž-06-001887 od 6. augusta 2007. godine, kojom je odbijena žalba apelanta u cjelosti, a žalba prvotuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu na način da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog u cijelosti odbijen kao neosnovan, te apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.
5. Obrazlažući presudu, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je predmetno izražavanje drugotužene ocjenio vrjednosnim sudom što nema karakter klevetničkog izražavanja. Drugostepeni sud je naveo da je sloboda izražavanja kao jedan od zahtjeva demokratskog društva zagrantovana članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i po svom sadržaju uključuje slobodu misli, primanja i prenošenja informacija i ideja što podrazumijeva ne samo misli, informacije i ideje koje su pozitivno prihvaćene ili neuvredljive ili se primaju sa ravnodušnošću, već takođe i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Naime, u konkretnom slučaju po mišljenju drugostepenog suda iz sadržaja iznesenog izražavanja prvotuženog kao i iz cjelokupnog konteksta njegove diskusije prvotuženi je svoje izražavanje o "organizovanoj kriminalnoj grupi" iznio kao svoje mišljenje a ne kao činjeničnu tvrdnju da apelant pripada organizovanoj kriminalnoj grupi kako se to u tužbi apelanta navodi, odnosno da je član organizovane kriminalne grupe, kako je to zaključio prvostepeni sud. U vezi sa navedenim, drugostepeni sud je istaknuo da prema odredbi člana 7. stav 1. tačka a) ZZK za izneseno mišljenje ne postoji odgovornost za klevetu, te se ni tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog nije mogao usvojiti.
6. Kantonalni sud je dalje u obrazloženju naveo da čak i da se izražavanje prvotuženog shvati na način kako je to navedeno u tužbi, ni u tom slučaju ne bi se mogla zasnovati odgovornost prvotuženog za klevetu. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o izražavanju prvotuženog iznesenom na sjednici Općinskog vijeća pri razmatranju i usvajanju Odluke o pečatu Općine Tuzla, što se ima smatrati izražavanjem u toku zakonodavnog postupka. Kantonalni sud je istaknuo da je prema odredbi člana 7. stav 1. tačka b) ZZK izražavanje izneseno u toku zakonodavnog postupka izuzeto od odgovornosti za klevetu.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.b), II/3.d), II/3.e) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5., 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da smatra da su sudovi pogrešno cijenili kontekst u kojem su iznesene tvrdnje koje pogrešno cijene kao iznošenje mišljenja, već da se radi o činjeničnim tvrdnjama, kojima su ga nesumnjivo okarakterisali kao «lopova», «lopova na kvadrat» i «pripadnika kriminalne grupe», što je dovelo do srozavanja njegove časti, ugleda i uvažavanja u sredini u kojoj živi i radi. Apelant navodi da su sudovi pogrešno cijenili materijalne propise iz kojih proizilazi obaveza tuženih na naknadu nematerijalne štete, te da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o obeštećenju apelanta nije pravilno odmjerio iznos koji bi bio srazmjeran prirodi i stepenu nanesene štete i ugledu apelanta. Apelant, također navodi u apelaciji da je pogrešan stav Kantonalnog suda da se ne može počiniti kleveta na sjednici Općinskog vijeća.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje i navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je utvrdio da sporne izjave prvotuženog i drugotužene ne predstavljaju klevetu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se također žali da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3.b), II/3.d) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5. i 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović