Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/07 (J. D.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2991/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2991/07, rješavajući apelaciju Josipa Dolušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Dolušića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-

07-000 472 od 30. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj Mal-2305/04 od 19. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Dolušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 7. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž-07-000 472 od 30. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-

2305/04 od 19. juna 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-2305/04 od 19. juna 2007. godine, koja je potvrđena u presudom Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-07-000 472 od 30. oktobra 2007. godine, obavezan je apelant da tužitelju JP „Elektroprivreda" HZ HB d.o.o. Mostar u čijem se sastavu nalazi organizacijski dio - distribucija Električne energije HBŽ Livno, Poslovnica „Elektro Livno" Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj), isplati dug u iznosu od 1.584,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Presudom je odbijen tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, te obavezan apelant da tužitelju isplati troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u karticu analitičkog knjigovodstva od 11. aprila 2007. godine, finansijsku karticu potrošača tj. apelanta od 11. aprila 2007. godine i ispis otvorenih stavki od 11. aprila 2007. godine, utvrdio da je apelantov dug prema tužitelju na 31. mart 2007. godine iznosio 1.680,85 KM. U odnosu na prigovor zastare potraživanja istaknut od strane apelanta, Općinski sud je utvrdio da su zastarjela potraživanja tužitelja u iznosu od 95,92 KM, te je stoga apelanta obvezao da plati iznos koji nije zastario, a to je iznos od 1.584,93 KM.

4. Odlučujući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice i za to dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je istaknuo da potraživanje naknade za električnu energiju zastarijeva za jednu godinu prema odredbi člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa, a posebno iz financijske kartice apelanta kao potrošača od 11. aprila 2007. godine se vidi da je apelant, u periodu od 1. septembra 1995. godine pa do 31. marta 2007. godine, vršio isplatu duga u paušalnim iznosima, a ne prema računima, pa stoga dok dužnik (apelant) plaća dug postoji priznanje i dok je priznanja duga, nema toka zastarnog roka, jer tek kad dužnik (apelant) odbije daljnju isplatu duga, počinje teći novi zastarni rok (član 392. st. 2. i 6. ZOO). Kantonalni sud je dalje naveo da kako apelant prilikom plaćanja, kao što je to u predmetnom slučaju, nije odredio koju obvezu ispunjava, a postojalo je više obveza, obaveze su se namirivale redom kako je koja dospjela za ispunjenje, u skladu sa odredbom člana 312. stav 2. ZOO.

5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje. Apelant ističe da u predmetnom postupku nisu cijenjeni njegovi dokazi, te da nije cijenjen prigovor zastare, a da je tužitelj sudovima prezentirao dvije vrste kartica.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelantove navode Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)

9. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima pobijanih presuda redovni sudovi dali argumentovane razloge za svoje odlučenje, kao i da su dali obrazloženje u pogledu apelantovog prigovora zastare. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo samo u jednom dijelu, dok za ostali dio su utvrdili da nije zastarjelo s obzirom da je apelant uplaćivao paušalne iznose i tužitelj je, u skladu sa člana 312 stava 2. ZOO, namirivao potraživanja redom kako je koje dospjelo za ispunjenje. Redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza u postupku, i imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim ne obrazlaže kršenje ovih prava, nego svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnom utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/07 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio