Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3064/07 (B. V.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3064/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3064/07, rješavajući apelaciju Brane Vlačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Vlačića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001804 od 27. januara 2009. godine, presude, Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-3024/05 od 5. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2878/03 od 22. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brano Vlačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnio je 16. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-3024/05 od 5. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2878/03 od 22. marta 2005. godine.

2. Alija Bahtanović, zainteresirana strana u ovoj pravnoj stvari, je 10. jula 2009. godine Ustavnom sudu dostavio presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001804 od 27. januara 2009. godine.

3. Presudom Općinskog suda broj P-2878/03 od 22. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj GŽ-3024/05 od 5. septembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji-otkupu stana, koji je zaključio sa prodavcem – Država SFRJ – SSNO – Vojna ustanova za upravljanje SF JNA «Beograd» dana 15. februara 1992. godine pod brojem 3513-2822-4, te ispunjenjem svoje obaveze, isplate kupoprodajne cijene 13. februara 1992. godine, stekao pravo vlasništva na stanu u Sarajevu u lici Trg heroja broj 43/IV (raniji naziv Trg Pere Kosorića) površine 61,35 mpo strukturi dvosoban, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje i ostalih nus prostorija, što je Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dužna trpiti da se apelant u knjizi položenih ugovora ZK Ureda Općinskog suda I u Sarajevu uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1, kao i da se obaveže da apelantu naknadi troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Prvostepeni sud je nakon uvida u ugovor o kupoprodaji-otkupu stana, između ostalog, utvrdio da je apelant sa pravnim prednikom tužene 15. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana, te da je tom prilikom ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 266.131,00 YU dinara, dok je uvidom u uplatnice utvrđeno da je apelant u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu stana. Iz provedenih dokaza sud je također utvrdio da se apelant 10. maja 2004. godine obratio tuženoj za izdavanje naloga za uknjižbu vlasništva na predmetnom stanu, ali je 17. maja 2004. godine obaviješten da mu tužena ne može izdati nalog za uknjižbu prava vlasništva na stanu. Osim toga, iz iskaza apelanta datog u svojstvu parnične stranke, te ostale mnogobrojne dokumentacije, sud je utvrdio da je apelant predmetni stan dobio na korištenje 1988. godine, da je ugovor o kupoprodaji-otkupu zaključio sa pravnim prednikom tužene, te da predmetni ugovor nije ovjerio na sudu, niti je ugovor predao nadležnoj poreznoj upravi radi naplate poreza na promet. Apelant je također naveo da je do 6. aprila 1992. godine bio pripadnik Armije JNA, od tada pa do augusta 1993. godine pripadnik Vojske RS, a od septembra 1993. godine pa do penzionisanja 2002. godine da je bio pripadnik Oružanih snaga Vojske Srbije i Crne Gore, te da za cijelo to vrijeme nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

5. Sud je na temelju provedenih dokaza, primjenom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, odnosno da apelant nema pravo na uknjižbu prava vlasništva, već bi samo mogao zahtjevati naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, ali taj zahtjev nije predmet ovog spora, pa je stoga sud tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je također utvrdio da su neosnovani i navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) obzirom da je Federacija Bosne i Hercegovine donijela Zakon o prodaji stanova («Službene novine FBiH» broj 54/04), te da je članom 2. stav 2. Zakona ispoštovan princip proporcionalnosti jer apelantu eventualno pripada pravo (koje tužbom nije tražio) da zahtijeva naknadu od tužene utvrđenu u skladu sa članom

18. Zakona o prodaji stanova, umanjenu za amortizaciju, a ne pravo da se uknjiži kao vlasnik na predmetnom stanu. Po mišljenju Kantonalnog suda, ovim Zakonom o prodaji stanova apelantu je obezbjeđena naknada sredstava uloženih u kupoprodajnu cijenu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio sa prednikom tužene.

7. U toku postupka pred Ustavnim sudom, apelant je izjavio reviziju, protiv drugostepene presude, koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-001804 od 27. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je apelant kao nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora, koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Nadalje, revizijski sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, odredbe člana 39e. stav 3. Zakona o prodaji stanova, kada su zaključili da apelant nema pravo na upis prava vlasništva po zaključenom ugovoru, nego da umjesto tog prava ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i to Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelant smatra da je ostanak u službi u Vojsci Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine potpuno irelevantan za rješavanje ove pravne stvari. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se poziva, te osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na dom i prava na imovinu očituje se u tome što je osporenim presudama navodno pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i to Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te je tako povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, kao i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena Zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

12. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su konkretnim presudama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanta. Zaključke u pogledu utvrđenih činjenica i riješenih pravnih pitanja redovni sudovi su jasno i detaljno obrazložili. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Apelantove žalbene navode su detaljno razmotrili i Kantonalni i Vrhovni sud, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je i Vrhovni sud rješavajući po reviziji dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo.

13. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi primijenjeni na način koji bio doveo u pitanje apelantovo uživanje prava na poštivanje njegovog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3064/07 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio