Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3155/07 (V. R.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravo na prisustvo suđenju
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3155/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3155/07, rješavajući apelaciju Vasilija Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilija Radića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Kž-06-000083 od 19. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-
228/05 od 12. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasilije Radić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 27. novembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Kž-06-000083 od 19. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj KP-
228/05 od 12. maja 2006. godine.
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne odluke suda do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-3155/07 od 13. decembra 2007. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Presudom Osnovnog suda, broj Kp-228/05 od 12. maja 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo prevare iz člana 288. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ BDBiH), te ga je sud primjenom odredbi članova 6, 42, 43. i 49. KZBDBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 90,00 KM i paušal za rad suda u iznosu od 100,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na osnovu člana 198. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BDBiH), apelant je obavezan da na ime imovinsko-pravnog zahtjeva isplati oštećenoj Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine iznos od 64.073,53 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja dok su oštećeni sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevima upućeni na parnicu.
4. Sud je nakon analize svih provedenih dokaza utvrdio da su se u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja krivičnog djela prevare. Istaknuto je da je apelant s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica o tome da je isporučio materijal korisnicima donacije, te time doveo u zabludu Vladu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i naveo je da na štetu svoje imovine isplati iznos od 64.073,53 KM, pri čemu je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti. Po mišljenju suda krivično djelo apelant je počinio sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Pri tome apelantova uračunljivost nije dovedena u pitanje.
5. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Stevana Tešića i istom nije poklonio vjeru pošto navedeni nalaz i mišljenje ne sadrži potpun prikaz stanja u spisu. Po mišljenju suda vještak svoj nalaz i mišljenje zasniva na podacima iz materijalno-finansijske dokumentacije, a pri tom se ne osvrće na iskaze svjedoka-13 korisnika donacije o tome da su potpisali otpremnice i za materijal koji nisu primili.
6. Protiv navedene presude apelantovi branioci su podnijeli žalbe, koje je Apelacioni sud presudom, broj 097-0-Kž-06-000083 od 19. oktobra 2007. godine, djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je krivično vijeće Apelacionog suda, prije razmatranja žalbenih navoda iz podnesenih žalbi apelantovih branilaca, odlučilo da prijedlog apelantovog branioca, advokata Faruka Balijagića za odgodu sjednice odbije kao neosnovan bez obzira što je kao razlog takvog prijedloga branilac naveo zdravstvene prilike apelanta potkrepljujući to pismenim nalazom prim. dr. Kasima Brigića, neuropsihijatra iz Tuzle od 16. oktobra 2007. godine, koji je predočen sudu neposredno nakon otvaranja sjednice. Kao razlog odbijanja pomenutog prijedloga se navodi da je sud već ranije u četiri navrata odgađao javnu sjednicu (14. marta, 24. aprila, 12. juna i 5. jula 2007. godine) sve zbog zdravstvenog stanja apelanta, tako da više nije bilo stvarnog, a ni zakonskog osnova da se i dalje sjednica odgađa, a pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 304. stav 4. ZKP BDBiH, koja propisuje da nedolazak uredno obavještenih stranaka i branioca ne sprečava održavanje sjednice vijeća.
8. U odnosu na nalaz vještaka prim. dr. Kasima Brigića, neuropsihijatra iz Tuzle, u kojem se navodi da apelant zbog akutnog infarkta miokarda i implantacije stenta nije sposoban učestvovati zakazanoj raspravi, Apelacioni sud je našao da je navedeni nalaz dala nekompetentna osoba s obzirom da je vještak neuropsihijatar dao nalaz iz domena kardiologije ne osvrćući se na to da li su kardiološki problemi imali uticaji na njegove mentalne sposobnosti, a u vezi s tim i na mogućnost njegovog učestvovanja u sjednici vjeća. U tom smislu Apelacioni sud je zaključio da demonstrativno napuštanje sjednice vijeća apelanta i njegovog branioca nisu uticale na mogućnost postupanja suda u smislu člana 304. stav 4. ZKP BDBiH zbog čega je sud odlučio da se sjednica održi u odsustvu uredno obavještenog apelanta i njegovog branioca.
9. Imajući u vidu da su apelant i njegov branilac Faruk Balijagić samovoljno napustili sjednicu vijeća Apelacionog suda odbijajući da se izjasne o otkazivanju punomoći prvog apelantovog branioca Miloša Gligorovića, advokata iz Brčkog, kao i da li ostaju pri žalbi koju je on izjavio, Apelacioni sud je, smatrajući da takav postupak apelanta i njegovog branioca znači da ostaju kod izjavljenih žalbi, postupio u skladu sa članom 306. ZKP BDBiH i prvostepenu presudu ispitao u dijelu u kojem se pobija žalbama apelantovih branioca.
10. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o tome da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer tužiteljstvo, a niti sud tokom prvostepenog postupka, nisu proveli vještačenje po vještaku finansijske struke kako bi se tačno utvrdilo šta je apelant isporučio od građevinskog materijala 21-om korisniku donacije iz MZ Bukvik. Po mišljenju suda navedeno stajalište nema nikakvog uporišta u dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka jer je iz materijalnih dokaza vidljivo kolika je obaveza apelanta bila i što je on od te obaveze izvršio kako u materijalnom tako i u finansijskom smislu. Dio obaveze koju nije izvršio u iznosu od 64.346,37 KM, a podnio je dokaz o tome i naplatio od Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao da ju je stvarno izvršio, nije bio problem utvrditi s obzirom da je Vladina komisija utvrdila stanje neisporučenog materijala na terenu po količinama i obračunala vrijednost prema jediničnim cijenama iz apelantove ponude koju je Vlada Brčko Distrikta prihvatila kao najpovoljniju. U tom smislu, po mišljenju drugostepenog suda, izlišno je bilo provođenje bilo kakvog vještačenja. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka Mirka Jovičića na koje su prigovorili apelantovi branioci o tome da ga je prvostepeni sud bez razloga odbio sud je istakao da je ovo vještačenje bespredmetno. Navedeno iz razloga jer je vještak vještačio nešto što u cijelom poslovnom odnosu koji je predmet ovog postupka nije sporno i oko čega se svi slažu. Međutim po mišljenju suda vještačenjem nije obradio materijale uz Izvještaj Odjela za raseljene osobe od 4. avgusta 2004. godine u kojem su zbirno iskazane vrsta i količina građevisnkog materijala koji apelant nije isporučio, a korisnici donacije su mu na njegovo insistiranje potpisali otpremnice kao da su taj materijal primili. Po mišljenju drugostepenog suda da je vještak takvom metodologijom pristupio izradi svog nalaza i mišljenja i utvrdio o kojim količinama se radi i kolika je njihova vrijednost onda bi bilo mjesta ocjeni dokazne vrijednosti ovog nalaza i mišljenja. Međutim kako se vještak time nije bavio kao da ta činjenica uopće ne postoji onda je sasvim razumljivo da ga kao takvom prvostepeni sud s pravom nije mogao prihvatiti.
11. Također po ocjeni drugostepenog suda bezrazložan je prigovor apelantovog branitelja da se prvostepeni sud upustio u davanje stručnog mišljenja umjesto da naredi dopunu vještačenja s obzirom da je dopunu u tom pravcu zatražio vještak pa je on svoj nalaz dopunio u Izvještaju od 10. aprila 2006. godine. Međutim istaknuto je da se iznova vještak nije upustio u utvrđivanje količine manje isporučenog građevinskog materijala, te da je prvostepeni sud pravilno takav nalaz odbio.
12. Utvrđeno je da žalbene tvrdnje o nedostacima činjenične osnove prvostepene presude nisu osnovane i nemaju utemeljenja u sadržaju provedenih dokaza tokom glavne rasprave. Po ocjeni drugostepenog suda na osnovu svih provedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta ostvarila sva obilježja kaznenog djela za koje je oglašen krivim i osuđen.
13. Apelant u apelaciji navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana I/2, II/2, II/3, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, navodi povredu prava iz člana 6, 10. stav 2, 14, 17. i 57. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te Protokola broj 12 stav 1. uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je u predmetnom postupku zanemareno njegovo pravo na ravnopravnost pred sudom. Ističe da je kršenje apelantovog prava evidentno jer je Apelacioni sud neosnovano odbio zahtjev apelantovog branioca za odgodu javne sjednice, iako je sudu dostavljen validan ljekarski nalaz. Smatra da je vijeće Apelacionog suda neosnovano odbilo prijedlog za odlaganje javne sjednice navodeći da je sjednica odgađana već četiri puta zbog zdravstvenog stanja apelanta, te da je stanje apelanta i peti put bilo takvo da nije bilo moguće provesti javnu sjednicu, a da se ne naruše apelantova prava. Po mišljenju apelanta ukoliko je Apelacioni sud smatrao da ljekarski nalaz sudskog vještaka nije validan onda je trebao tražiti nadvještačenje, a ne da kršenjem prava apelanta odbije da uvaži činjenice da je zdravstveno stanje apelanta bilo takvo da se nije mogao adekvatno braniti. Apelant je naveo da je Apelacioni sud samovoljno zaključio u ime apelanta da ostaje pri žalbi koju je izjavio apelantov prvi branilac, te da je na osnovu toga ispitao prvostepenu presudu i donio odluku kako je to naznačeno u izreci drugostepene presude, a što dokazuje kršenje apelantovog prava. Apelant ističe da je napustio sudnicu u nemogućnosti da ostvari svoja prava.
14. Nadalje apelant navodi da je neosnovan stav apelacionog suda da nisu osnovane žalbe apelantovih branitelja za učinjenu bitnu povredu odredbi krivičnog postupka. U tom pogledu apelant ističe da je žalba postavila prijedlog da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje iz razloga kako bi sud apelanta i njegovog branioca pozvao na sjednicu vijeća otvorio raspravu i saslušao vještaka finansijske struke Rajku Topčić čiji će nalaz biti preznentiran sudu prije održavanja sjednice. Međutim apelant ističe da zbog teškog zdravstvenog stanja navedeno nije bilo moguće izvesti a sud se upustio u vođenje predmeta bez omogućavanja vještačenja vještaka finansijske struke čime je apelant onemogućen da dokaže svoju nevinost što bi dokazalo neosnovanost odluke suda. Također apelant navodi da mu u predmetnom postupku nije omogućeno vještačenje odnosno da sud nije poklonio vjeru vještaku Stevanu Tešiću. Smatra da je sud trebao izvršiti dopunsko vještačenje.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
18. U odnosu na navode apelanta o tome da mu nije omogućeno da prisustvuje sjednici Apelacionog suda Ustavni sud podsjeća da zahtjev pravičnog saslušanja u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). Međutim, Evropski sud pravi razliku između suđenja pred prvostepenim i suđenja pred žalbenim sudom. Pod uvjetom da je javno saslušanje u prvostepenom postupku održano, odsustvo takvog saslušanja pred drugostepenim i trećestepenim sudom može stoga biti opravdano specijalnim karakteristikama postupaka. Tako postupak dozvole na ulagane žalbe i postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima nasuprot utvrđivanja činjenica može biti u skladu sa zahtjevima člana 6, iako podnositelj žalbe ne dobije priliku da ga lično saslušaju žalbeni ili kasacioni sud (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, Serija A.212-A).
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant učestvovao u prvostepenom postupku i u tom postupku uživao sve garancije prava na pravično suđenje dok se dobrovoljno odrekao prava prisustva sjednici drugostepenog vijeća budući da su on i njegov branilac napustili sjednicu nakon što je sud odbio da po peti put odloži sjednicu. Stoga Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjenje garancije iz člana 6. Evropske konvencije jer je apelant svoja pravo na prisustvo suđenju ostvario u prvostepenom postupku a ničim nije dokazao da je njegovo prisustvo sjednici drugostepenog vijeća bilo potrebno odnosno da je neprisustvovanjem sjednici došlo do povrede ovog segmenta prava na pravično suđenje, kao i principa ravnopravnosti ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Ustavni sud stoga smatra ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
20. U odnosu na ostale apelantove navode Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak, te da je cijenio svaki dokaz posebno kao i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, te utvrdio da je aplenat počinio predmetno krivično djelo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci o tome šta je zadatak Ustavnog suda prilikom razmatranja apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih odluka postoji nešto što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
21. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
22. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih ustavnih prava iz člana I/2, II/2, II/3, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. stav 2, 14, 17. i 57. Evropske konvencije, te Protokola broj 12 stav 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije obrazložio kršenje ovih prava, odnosno paušalno se pozvao na ova prava te sotga u odnosu na ovaj dio navoda apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović