Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3342/07 (S. i J. F.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3342/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3342/07, rješavajući apelaciju Slavka i Jelke Fedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka i Jelke Fedor podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-

07-001 641 od 25. oktobra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-1129/05 od 6. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko i Jelka Fedor (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banjaluke, podnijeli su, 8. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-001 641 od 25. oktobra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1129/05 od 6. jula 2007. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 5. decembra 2008. godine.

2. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da odmah obustavi - prekine izvršenje rješenja Osnovnog suda o izvršenju, broj 071-0-I-07-006321 od 22. novembra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Ovaj zahtjev apelanti su dopunili 7. januara 2008. godine. Odlukom Ustavnog suda od 10. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud je rješenjem, broj P-1129/05 od 6. jula 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Gž-07-001 641 od 25. oktobra 2007. godine, usvojio u cjelosti tužbeni zahtjev Bože Berića (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da su apelanti neutvrđenog dana početkom avgusta mjeseca 2005. godine smetali tužioca u mirnom i faktičkom posjedu puta označenog kao k.č. br. 1840/1 i 1840/2 k.o. Petrićevac 2, na način što su povadili betonske ploče kojima je put bio popločan, navezli šljunak i pijesak, a dana 23. avgusta 2005. godine salili cokl na međi između parcele k.č. br. 1840/1 i 1844 k.o. Petričevac 2, postavili betonske stubove i željeznu ispunu sve u dužini od 6,86 m, zatvorivši izlaz tužiocu iz njegovog ulaza u put. Nadalje je tužilac tražio da se apelantima naloži da skinu ogradu i betonski cokl u dužini od 6,86 m, te omoguće tužiocu prolaz kako parcelom 1840/1 i 1840/2 tako i kroz kapiju koja se nalazi do Njegoševe ulice, te da se ubuduće uzdrže od ovakvog ili sličnog smetanja, sve u roku od tri dana pod prijetnjom izvršenja. Sud je obavezao apelante da tužiocu plate troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 KM.

4. U obrazloženju rješenja se navodi da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud pošao od činjenice da je među parničnim strankama sporno da li je nastalo smetanje bilo u zakonom predviđenom roku od 30 dana. Istaknuto je da nije sporna činjenica da je tužilac bio u posjedu spornog puta i da su ga apelanti smetali na način da su salili cokl, postavili ogradu i kapiju koja se zaključava zatvorivši izlaz tužiocu iz njegovog ulaza u put. Sud je utvrdio da je tužba blagovremena jer je podnesena 23. avgusta 2005. godine, a smetanje je nastalo nakon 10. avgusta 2005. godine. Zaključeno je da stoga tužiocu pripada pravo na sudsku zaštitu čime je prigovor apelanata u pogledu neblagovremenosti tužbe neosnovan.

5. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 77. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/88 i 36/90 i Službeni glasnik RS“ broj 38/04, u daljnjem tekstu: ZOSPO). Također se pozvao i na odredbu člana 425. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.

6. Utvrđeno je da je tužilac bio u posjedu puta do svoje kuće koji je označen kao k.č. br. 1840/01 i 1840/02 upisan u zk. ul. br. 624 k.o. Patrićevac dok ga u avgustu mjesecu tačnije nakon 10. avgusta 2005. godine nisu smetali apelanti na način što su prvo počeli radove oko popločavanja tog putnog zemljišta, a zatim salili cokl, postavili betonske stubove i željeznu ispunu i onemogućili mu prilaz kući čime su ga smetali u posljednjem stanju posjeda putnog zemljišta do njegove kuće. Navedeno je da se takvo stajalište suda opravdava kroz obrazložene dokaze u obrazloženju presude. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge apelanata koji su se odnosili na navode da tužilac ima (eventualno) i drugi put za prilaženje jer po mišljenju suda nemaju pravnu važnost za drugačiju odluku suda. Isto je sud zaključio i u pogledu izjave svjedoka koji su izjavili da je sporna ograda od strane apelanata postavljena u šestom mjesecu 2005. godine odnosno da je smetanje posjeda od strane apelanata nastupilo u tom istom periodu. Navedeno iz razloga jer su ti dokazi suprotni izjavi inspektora za javne puteve, izjavama svjedoka tužioca kojima je sud u cjelosti poklonio vjeru te materijalnim dokazima.

7. Istaknuto je da je prilikom donošenja svoje odluke sud imao u vidu sve izvedene dokaze ali da ih posebno nije obrazložio jer su bez uticaja na drugačiju odluku suda i odnose se na pravo na posjed, pravnu osnovu posjeda i savjesnost posjeda što po mišljenju suda nije od uticaja u predmetnoj pravnoj stvari.

8. U obrazloženju drugostepene odluke se navodi da tokom postupka među strankama bilo sporno vrijeme nastalog smetanja, te da je u tom pogledu prvostepeni sud proveo mnogobrojne dokaze. Utvrđeno je da je prvostepeni sud cijeneći sve dokaze, a posebno zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 10. avgusta 2005. godine utvrdio da je inspektor izlazio na lice mjesta, te utvrdio da postoji pristupni put prema kući tužioca širine 2,5m i dužine 33m a iz izjave inspektora date na zapisnik o glavnoj raspravi od 2. maja 2007. godine proizlazi da je 10. avgusta 2005. godine nesmetano ušao u dvorište autom gradske uprave iz Njegoševe ulice u ogranak puta prema tužiočevoj kući i da tada nije bilo nikakvih prepreka u vidu ograde. Stoga je po mišljenju drugostepenog suda pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužba blagovremena.

9. Po mišljenju drugostepenog suda uzimajući u obzir produženi način smetanja posjeda sasvim je opravdano uređenje tužbe u pogledu čina smetanja jer je isto vršeno u više navrata kako bi se tužilac osujetio u pravu korištenja prolaza preko zemljišta koje je upisano kao posjed apelanata. U konkretnom slučaju smetanje je učinjeno na način što su prvo podignute betonske ploče kojima je bio popločan put za garažu tuženih, zatim nanesen pijesak i šljunak na tom dijelu, te izrađen betonski cokl i postavljena metalna ograda 23. avgusta 2005. godine kada je smetanje konačno uobličeno.

10. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da između navedenih činjenica postoji povezanost u radnjama i načinu na koji je izvršeno smetanje. Stoga je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno udovoljio zahtjevu tužioca u pogledu opisa čina smetanja u mirnom i faktičkom posjedu puta jer je tužilac ovo zemljište koristio isključivo kao prolaz do svoje kuće. Uzimajući obzir navedeno istaknuto je da se blagovremenost tužbe zbog smetanja posjeda ili oduzimanja posjeda mora računati od početka početnog stanja (podizanja betonskih ploča) a smetanje je završeno salijevanjem cokla i postavljanjem betonskih stubova i željeznih ispuna čime je tužilac i članovi njegovog porodičnog domaćinstva onemogućen u prolazu i korištenju spornog dijela zemljišta.

11. Po mišljenju drugostepenog suda među strankama nesporan način smetanja i posljednje stanje posjeda. Okružni sud je našao da odobrenje apelantice Jelke Fedor da tužilac može prolaziti spornim zemljištem da bi došao u svoju kuću ima se smatrati kao dokaz nesmetanog prolaza. Korištenje od strane tužioca nekretnina apelanata u korist prolaza do svoje kuće od 1997. godine, kada je tužilac kupio kuću pa sve do čina smetanja (druga polovina 2005. godine) po mišljenju Okružnog suda se ne može smatrati period povremenog korištenja uz dopuštenje tuženih već kao pravo nesmetanog posjeda. Navedeno je da je prvostepeni sud za svoju odluku dao razloge u pogledu kumulativno ispunjenih uslova za pružanje posjedovne zaštite u smislu člana 70. u vezi sa članom 77.

i 78. ZOSPO.

12. Drugostepeni sud je naveo da apelant u žalbi pokušavaju da daju svoju ocjenu provedenih dokaza smatrajući da provedeni dokazi idu u korist apelanata. Međutim po mišljenju drugostepenog suda izjave svjedoka, a pogotovo inspektora za puteve u pogledu blagovremenosti tužbe, te izjave apelanta u pogledu čina smetanja posjeda i posljednjeg stanja posjeda pravilno su ocjenjene od strane prvostepenog suda u pogledu pružanja posjedovne zaštite tužiocu.

13. Navedeno je da je tužilac tražio posjedovnu zaštitu, a to je faktička vlast na stvari pa samim tim posjed proizvodi pravne učinke, te uživa građansko pravnu zaštitu a pravo vlasništva je drugačiji pravni institut od prava posjeda i štiti se vlasničkim tužbama.

14. U pogledu navoda apelanata da nisu primili podnesak tužioca od 26. avgusta 2005. godine, te da nisu upoznati sa njegovim sadržajem Okružni sud je zaključio da su ti navodi apelanata neosnovani. Navedeno iz razloga što je tužilac više puta uređivao i nadopunjavao tužbeni zahtjev zbog produženog smetanja koje je bilo u kontinuitetu cijeli osmi mjesec 2005. godine, a prvostepeni sud je odlučio o zahtjevu tužioca u skladu sa zahtjevom koji je preciziran 15. februara 2007. godine. O njegovom sadržaju apelanti su upoznati na pripremnom ročištu od 19. februara 2007. godine kada im je predat podnesak o uređenju iz čega proizlazi da prava apelanata nisu povrijeđena, te da im nije onemogućeno da raspravljaju obzirom da su na pripremnom ročištu upoznati sa zahtjevom od 23. avgusta 2005.godine.

15. Drugostepeni sud je utvrdio da su i troškovi postupka obračunati pravilno od strane prvostepenog suda u skladu sa Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) u skladu sa specificiranim troškovnikom od strane tužioca, te nužnim troškovima koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

16. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom, privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da su u toku postupka isticali da je tužba tužioca neblagovremena, te da sudovi u pogledu navedenog nisu dali nikakvo obrazloženje. Smatraju da prvostepeni sud u svom rješenju nije dao obrazloženje zašto je poklonio vjeru iskazima svjedoka tužioca i iskazu samog tužioca, a zašto nije poklonio vjeru iskazima apelanata i njihovih svjedoka. Ističu da o navedenom ni Okružni sud nije dao svoj stav. Ukazuju na pristrasnost suda u predmetnom postupku. Smatraju da je u osporenim rješenjima izostala logička i psihološka analiza izvedenih dokaza.

17. Nadalje po mišljenju apelanata sud je propustio da objasni na osnovu koje činjenice i kojeg dokaza je utvrđen datum smetanja posjeda 23. avgust 2005. godine, a na šta su apelanti ukazivali u žalbi ali Okružni sud nije dao obrazloženje. Nadalje, apelanti smatraju kako je tužba za smetanje posjeda podnesena protiv dva tužena, te da je prema tome tužilac bio u obavezi da posebno dokaže na koji način, kada i kako je svaki od apelanata izvršio čin smetanja posjeda odnosno da li su smetanje posjeda vršili zajedno. Ističu da je nejasno kako je prvostepeni sud zaključio da je tužilac bio u posjedu „spornog puta“ kada se sud na licu mjesta uvjerio da su upravo apelanti u posjedu sporne parcele koja je njihovo vlasništvo, pripadak njihovj kući i kao takvu je koriste, te da je tužilac mogao da prolazi parcelom apelanata uz njhovo odobrenje. Smatraju da time nije stečena faktička vlast u korist tužioca jer su tu faktičku vlast vršili i vrše apelanti, te im ta vlast nikada nije oduzeta niti ograničena bilo kakvom sudskom odlukom ili odlukom upravnog organa.

18. Po mišljenju apelanata specifičnost ovog spora je u tome što se posjedovnom tužbom traži zaštita prava posjeda puta i sudovi osporenim rješenjima pružaju takvu zaštitu i pored činjenice da „posjed puta“ nije predviđen ni jednim zakonom. Također navode da im sud nije dostavio podnesak tužioca od 23. avgusta 2005. godine iako je njime uređen tužbeni zahtjev, te da su navodi suda o tome da su apelanti bili upoznati sa istim na ročištu od 19. februara 2007. godine netačni. U pogledu djelotvornog pravnog lijeka navode da Okružni sud nije odlučio o svim žalbenim razlozima, te da sama konstatacija da određeni žalbeni navod nije osnovan bez obrazloženja te konstatacije po apelantima se ne može smatrati djelotvornim pravnim lijekom u smislu člana 13. Evropske konvencije.

19. Također smatraju da je sud odlučio o troškovima postupka suprotno odredbi člana 387. ZPP, te da su troškove spora izazvali sud i tužilac. Ističu da uz apelaciju dostavljaju fotografije sa lica mjesta na kojima je obilježena sporna nekretnina, kapija i ograda, kuća apelanata i tužioca kako bi dokazali da se radi o njihovoj imovini koja predstavlja pripadak kući i njihovo dvorište i da bi sprovođenjem rješenja o izvršenju njima bila nanesena velika i nenadoknadiva materijalna šteta.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

23. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku. Razmatrajući ove navode apelanata Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj odluci dao zadovoljavajuće razloge zbog čega je određenim dokazima poklonio vjeru, a drugima nije. Navedenu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje potvrdio je i drugostepeni sud. Pri tome su sudovi primjenili relevantne odredbe ZOSPO i ZPP. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne može zaključiti da je bilo proizvoljnosti u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova kako to apelanti navode. U pogledu navoda apelanata da sudovi, a posebno Okružni sud, nisu dali obrazloženja u osporenim odlukama na navode apelanata Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud dali zadovoljavajuće obrazloženje u svojim odlukama, a što je u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, a imajući u vidu i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu u apelaciji ponudili bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Također Ustavni sud nalazi da ni navodna pristrasnost suda nije potkrijepljena bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja iste u konkretnom slučaju, te Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata prima facie neosnovani.

24. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

25. Apelanti također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom, privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obzirom da se u suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu i prava na dom, privatni i porodični život zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom, privatni i porodični život, očigledno (prima facie) neosnovani.

26. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da apelanti smatraju da im je ovo pravo povrijeđeno zbog toga što Kantonalni sud nije u svojoj odluci odgovorio na sve njihove žalbene navode. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je o tome u ovoj odluci već dao svoje obrazloženje razmatrajući apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije pruža šire garancije u pogledu zaštite prava apelanata u predmetnom postupku u pogledu prava na žalbu i obrazloženje odluke po žalbi u odnosu na član 13. Evropske konvencije. Stoga s obzirom na već zauzeti stav Ustavnog suda u pogledu navedenog, proizlazi da su i ovi navodi apelanata prima facie neosnovani.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3342/07 (S. i J. F.) | Sudska praksa | Aktio