Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3176/07 (S. S.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Naknada štete
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3176/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3176/07, rješavajući apelaciju Seada Suhonjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Suhonjića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
07-001 519 od 2. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000 209 od 26. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Suhonjića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
07-001 519 od 2. oktobra 2007. godine, u odnosu na dio presude koji se tiče troškove parničnog postupka, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Suhonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 519 od 2. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 209 od 26. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000 209 od 26. marta 2007. godine, tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio da mu se u posjed i slobodno raspolaganje preda traktor pobliže opisan u dispozitivu, odbijen je kao neosnovan. Tužbeni zahtjev apelanta za novčanu isplatu je djelimično usvojen, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 990 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana vještačenja, pa do isplate. Također, istom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.150 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva kao i zahtjeva za naknadu parničnih troškova, apelant je odbijen.
3. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju traktora Osnovni sud je odbio zbog nemogućnosti povrata traktora, utvrdivši da nisu ispunjeni uslovi u smislu člana 37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90; «Službeni glasnik RS», broj 11/05). Tom zakonskom odredbom je utvrđeno da «vlasnik može tužbom zahtjevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, [te da] vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog». Iz činjenica spora i provedenih dokaza sud je zaključio da proizlazi da traktor više ne postoji «u faktičkoj vlasti tuženog», jer ga je tuženi 1996. godine prodao, zbog čega je uspostava ranijeg stanja koje je bilo prije nastanka štete nemoguća. Stoga je Osnovni sud usvojio alternativno postavljeni tužbeni zahtjevi apelanta kojim je tražena novčana nadoknada na ime pričinjene štete, pa je odlučio da je tuženi apelantu dužan isplatiti odgovarajući iznos novca na ime naknade štete, a prema odredbama člana 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske, br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu iznosa štete sud je dosudio iznos od 990 KM jer tužilac ni na koji način nije dokazao veću vrijednost od vrijednosti utvrđene vještačenjem.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 519 od 2. oktobra 2007. godine, žalba apelanta i tuženog je djelimično uvažena, pa je ukinuta odluka o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dosuđujućem djelu (stav II izreke presude), žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U odbijajućem dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu žalba apelanta je također odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Obrazlažući presudu, Okružni sud je naveo da je apelant dokazao vlasništvo na spornom traktoru i da je isti bio u posjedu tuženog bez valjanog pravnog osnova, te da ga je tuženi otuđio. Stoga je apelant imao pravo da zahtijeva isplatu novčane protivvrijednosti spornog traktora zbog pričinjene štete usljed nemogućnosti da se traktor vrati apelantu. U konkretnom slučaju, Okružni sud se pozvao na član 155. ZOO kojim je šteta definisana kao «umanjenje nečije imovine» i na odredbu člana 185. navedenog zakona prema kojoj je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, a ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, kao u konkretnom slučaju, sud će odrediti da ono isplati oštećenom odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Kako apelant nije pružio dokaz o stanju traktora u momentu nastanka štetnog događaja zbog nemogućnosti pregleda traktora, to je bilo neophodno izvršiti vještačenje i za utvrđivanje vrijednosti uzeti katalošku vrijednost novog traktora i istu umanjiti za period amortizacije. Nadalje, u pogledu pravila postupka, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije učinio povredu odredaba parničnog postupka. Konačno, Okružni sud je zaključio da je žalbeni navod tuženog kojim se osporava dosuđujući dio odluke o troškovima parničnog postupka osnovan, jer prvostepena presuda ne pruža dovoljno razloga na temelju kojih se može ocjeniti pravilnost i zakonitost zaključaka suda o visini troškova koji su nastali za apelanta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, obrazlažući dio odluku o troškovima postupka, morao navesti tačan broj ročišta u pogledu kojih tužitelju priznaje punu nadoknadu, a u pogledu kojih priznaje 50% od propisanih troškova.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. To se naročito odnosi na činjenicu da je sud utvrdio naknadu štete apelantu u iznosu od od 990,00 KM, dok je sâm vještak, kako navodi apelant, utvrdio da se tržišna vrijednost traktora cjeni u granicama od 1.800 KM do 2.300 KM. Naime, tuženi nikad apelantu nije platio kupoprodajnu cijenu za traktor, jer ga je prodao trećem licu, ostvarivši na taj način dobit za sebe. Apelant smatra da je dosuđenim novčanim iznosom na ime naknade štete oštećen i da su time njegova prava na pravično suđenje i imovinu povrijeđeni.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
A. Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. B. Preuranjenost
Član 16 stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;“
11. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
12. U konkretnom slučaju postupak o dijelu izreke Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 519 od 2. oktobra 2007. godine koji se odnosi na troškove parničnog postupka je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović