Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3358/07 (S.G.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3358/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3358/07, rješavajući apelaciju S.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.G. podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 573 od 11. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pločnika, koju zastupa Jovan Lj. Gostić, advokat iz Doboja, podnijela je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 573 od 11. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-244/05 od 31. maja 2006. godine, obavezani su Atif Hodžić i Ejub Muminović (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantici solidarno isplate iznos od 2.577,88 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 24. maja 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da apelantici solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 637,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica vlasnik stana u Doboju, ulica Kneza Miloša broj 36/47 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u kojem je imala telefonski broj 223-
007 , što je utvrđeno iz telefonskih računa Telekoma Srpske za period od 30. novembra 2004. godine do 5. februara 2005. godine, iz kojih se utvrđeno i da je telefon bio aktivan, odnosno, da je radio u periodu na koji glase ti računi. Na osnovu iskaza svjedoka, iskaza tuženih i apelantice, Osnovni sud je utvrdio da su tuženi bili u zakupnom odnosu sa apelanticom radi korištenja predmetnog stana, u periodu od 18. novembra 2004. godine do 15. februara 2005. godine kada su apelantici vraćeni ključevi predmetnog stana, te stoga Osnovni sud nije mogao prihvatiti istaknuti prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije na njihovoj strani. Osnovni sud je dalje, na osnovu telefonskih računa, utvrdio da je u periodu zakupa predmetnog stana od strane tuženih nastao dug po osnovu utrošenih impulsa za korištenje apelanticinog telefona u ukupnom iznosu od 2.577,88 KM koji su tuženi obavezni nadoknaditi apelantici. Osnovni sud je, s obzirom na provedene dokaze i izjave saslušanih svjedoka Sanje Jovanović i Bojane Panić koje su koristile predmetni stan, utvrdio da one nisu lično uzimale stan apelantice u zakup, niti je dokazano da su to u njihovo ime činili tuženi. Osnovni sud je naveo da to što su im tuženi dozvolili da borave u predmetnom stanu može se prihvatiti kao postojanje podzakupa shodno odredbi člana 586. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), ali tuženi za takvo davanje stana u podzakup nisu imali odobrenje apelantice koja je istakla da je samo tuženima davala stan u zakup, a ne i drugim licima, niti su tuženi od strane apelantice naknadno tražili odobrenje da druga lica mogu da koriste taj stan. Osnovni sud je dalje naveo da iz tih razloga apelantica, bez obzira da li tuženi koji su u zakupu njenog stana lično napravili dug po osnovu utrošenih impulsa za korištenje telefona ili su to učinila druga lica koja su u stanu boravila uz njihovo odobrenje, a bez saglasnosti apelantice, imala pravo izbora da naplatu nastalog duga za utrošene impulse za korištenje telefona u predmetnom stanu traži neposredno od samih tuženih, jer je to njeno pravo izbora, a tuženi nisu dokazali da je dug po osnovu korištenja telefona napravljen od strane drugih lica.
4. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-Gž-06-000 573 od 11. oktobra 2007. godine, uvažena je žalba tuženih, prvostepena presuda preinačena i apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom da joj tuženi solidarno isplate iznos duga od 2.577,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. maja 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i sa zahtjevom da joj tuženi solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 637,00 KM. Presudom je dalje obavezana apelantica da tuženima na ime troškova postupka isplati iznos 2.097,00 KM u roku od 15 dana od prijema prepisa ove presude pod prijetnjom izvršenja.
5. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao izvesti zaključak da su tuženi bili u zakupodavnom odnosu sa apelanticom a da nije bilo njene saglasnosti da se predmetni stan izda u podzakup trećim licima, jer je apelantici biti poznato da su u predmetnom stanu stanovale Sanja Jovanović i Bojana Panić, što proizilazi i iz izjava navedenih osoba kao svjedoka, a koje je apelantica viđala kada je povremeno dolazila u stan. Okružni sud je stoga zaključio da je apelantica mogla blagovremeno reagovati, tj. ako se predmetni stan koristio u zakup pod drugim uslovima nego što je dogovoreno sa tuženima, mogla je tražiti raskid ugovora. Okružni sud je dalje naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantičin zahtjev osnovan u odnosu na tužena lica, s obzirom da ona nije dokazala da je ugovoreno da se sa izdavanjem predmetnog stana u zakup aktivira ponovo broj telefona koji do tada nije bio u funkciji, te da su osnovani žalbeni navodi da je apelantica mogla blagovremeno reagovati nakon prvog prijema računa od Telekoma Srpske, a ne čekati da dođu tri računa.
6. Okružni sud je zaključio da se osnovano žalbom prigovara i to kako na aktivnu tako i pasivnu legitimaciju stranaka u ovoj pravnoj stvari, jer iz svih naprijed navedenih razloga ne proizilazi da je postojala obaveza tuženih lica da plate navedeni iznos duga apelantici, s obzirom da nije bila ugovorena njihova obaveza da plate dug koji nastane korištenjem telefonskog broja u predmetnom stanu. Okružni sud je dalje naveo da apelantica u ovoj pravnoj stvari nije aktivno legitimisana strana, jer telefonski računi glase na ime J.G., a ne apelantice kao tužiteljice, te da J.G. nije opunomoćila apelanticu da u njeno ime pokrene ovaj postupak. Okružni sud je napomenuo da je J.G. korisnik telefonskog broja 053-223-007, ali na stanu koji se nalazi u Doboju, ul.Kneza Miloša 36/48, dok je apelantica dostavila sudu dokaz da je ona izvršila otkup stana u Doboju, u ulici Kneza Miloša 36/47. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud, za donošenje svoje odluke , nije imao uporišta u važećim odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
7. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je aktivno legitimisana u ovoj parnici i da su tuženi pasivno legitimisani. Apelantica navodi da je opšte poznato da je vlasnik stana ujedno i vlasnik telefona, te stoga smatra da su navodi iz obrazloženja presude Okružnog suda „neadekvatni“. Naime, apelantica navodi da telefonski računi glase na ime J.G., pokojne apelantičine sestre, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji stan je apelantica otkupila nakon njene smrti i iznajmila tuženim.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali na pogrešnu primijenjenu materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i stoga, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović