Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3615/07 (N. Š.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3615/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3615/07, rješavajući apelaciju Nasufa Šole, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasufa Šole podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-001455 od 12. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 000326 05 P od 25. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nasuf Šola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 26. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001455 od 12. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000326 05 P od 25. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 000326 05 P od 25. septembra 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže «Kosig Dunav» Osiguranje A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose pobliže označene u izreci navedene presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 10. marta 2005. godine pa do isplate. Apelant je dalje tražio da se tuženog obaveže da na ime naknade materijalne štete na putničkom vozilu marke Opel Kadet apelantu isplati novčani iznos pobliže označen u izreci presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 14. oktobra 2004. godine pa do isplate, te da se obaveže tuženi naknaditi apelantu troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je 14. oktobra 2004. godine na magistralnom putu Stolac-Buna došlo do prometne nezgode u kojoj su učestvovali apelant koji je upravljao putničkim vozilom Opel Kadet i M. M. (u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog) koji je upravljao putničkim vozilom Ford Mondeo. Među strankama u postupku bio je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i činjenica koji je od učesnika skrivio prometnu nezgodu. Općinski sud je poklonio vjeru nalazu vještaka prometne struke koji od stranke u postupku nisu osporavale. Vještak je utvrdio da su se, prije nego je do prometne nezgode došlo, oba vozila kretala preko dozvoljene brzine kretanja te da brzina kretanja vozila nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom nezgode. Uzrok nezgode je destabilizacija apelantovog vozila i prelazak na lijevu kolovoznu traku, što je suprotno odredbi člana 29. Zakona o sigurnosti prometa na putevima (koji je bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode). Primjenom pravila o odgovornosti po osnovu krivnje iz člana 178. stav 1. Zakona o obligacionom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je utvrdio da je apelant jedini odgovoran za predmetnu prometnu nezgodu. Sud je također naveo da osiguranik tuženog nije krivo postupio, jer nije bio dužan predvidjeti iznenadno i neodgovarajuće reagiranje apelanta prilikom destabilizacije njegovog vozila. Prema nalazu i mišljenju vještaka, tehničkim putem nije bilo moguće utvrditi iz kojih razloga je došlo do destabilizacije apelantovog vozila, mada je apelant tvrdio da je do destabilizacije došlo zbog masne mrlje na cesti.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001455 od 12. decembra 2007. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je prvostepeni sud tokom postupka utvrdio sve relevantne činjenice, na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo, a za svoju odluku je dao jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.
5. Kantonalni sud je zaključio da su bez utjecaja žalbeni navodi apelanta da je osiguranik tuženog uzrokovao prometnu nezgodu jer je vozio brzinom većom od dozvoljene. Na strani osiguranika tuženog, nema krivnje kao pretpostavke odgovornosti za štetu iz člana 178. ZOO, jer je, prema nalazu vještaka, vožnja brža od dopuštene propust koji nije u uzročnoj vezi s nastankom niti posljedicama prometne nezgode. Razlozima iznesenim u žalbi nije dovedena u sumnju ispravnost zaključka prvostepenog suda o uzroku prometne nezgode, koji je, kako je Kantonalni sud naveo, pravilno zasnovan na stručnom i objektivnom nalazu i mišljenje vještaka prometne struke. Kako u radnjama osiguranika tuženog prvostepeni sud nije utvrdio propust koji je u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, to se tuženoga nije moglo ni obavezati da apelantu nakadi štetu, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i to na način da su propustili cijeniti činjenicu da se „osiguranik tuženog kretao znatno većom brzinom od dozvoljene, nije poduzimao radnju kočenja, niti drugu radnju u cilju izbjegavanja udesa i sprečavanja nastanka štete, što je imalo za posljedicu izazivanje teške saobraćajne nezgode. U suprotnom, da se kretao prilagođenom brzinom, do udesa ne bi došlo“. Apelant dalje navodi da je sud pogrešno primjenio odredbe čl. 177. i 178. stav 1. ZOO, da primjenu tih odredaba uopće nije obraložio, zbog čega smatra da su njegovi apelacioni navodi osnovani, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji i osporene presude ukine i vrati predmet na ponovni postupak, odnosno sam riješi meritum stvari.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant povredu prava na imovinu vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su za svoje odluke redovni sudovi dali obrazloženja i razloge iz kojih ne proizilazi da je u postupku došlo do proizvoljnog utvrđivanja činjenica ili proizvoljne primjene materijalnog zakona. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se u ovom kontekstu poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apalanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović