Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3629/07 (A. T.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3629/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. ožujka 2010. godine, u predmetu broj AP-3629/07, rješavajući apelaciju A.T. natemelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-U-07-000 141 od 25. listopada 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Republike Srpske, broj 18. 05/2-P 444/07 od 26. lipnja 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske, Odsjek Bijeljina, broj 18. 03/3-4-519/99 od 2. travnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa, Predrag Drinić, odvjetnik iz Bijeljine podnijela je 26. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-U-07-000 141 od 25. listopada 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18. 05/2-P 444/07 od 26. lipnja 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 18. 03/3-4-519/99 od 2. travnja 2007. godine.
2. Ustavni sud donio je Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj:CH/03/14581 od 8. veljače 2007. godine, kojom je usvojena apelantičina prijava, utvrđena povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku i naloženo donošenje pravosnažne odluke u upravnom postupku za vraćanje stana u posjed ul. Gavrila Principa br. 8. u Bijeljini, u roku od šest mjeseci.
3. Rješenjem Odsjeka broj 18. 03/3-4-519/99 od 2. travnja 2007. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelantičin zahtjev kojim je tražila povrat stana u ul. Gavrila Principa br. 8. u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporni stan), jer nije bila član obiteljskog domaćinstva svoga djeda Adema Avdića, nositelja stanarskog prava na spornom stanu, (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava). U obrazloženju rješenja Odsjek je naveo da je, između ostalog, saslušao veći broj svjedoka, da je izvršio uvid u: rješenje o dodjeli stana nositelju stanarskog prava, izvod iz matične knjige umrlih za nositelja stanarskog prava, uvjerenje Centra javne sigurnosti Bijeljina, zahtjev za prijenos stanarskog prava, ugovor o korištenju spornog stana, te katastarsko knjižni izvadak. Odsjek je naveo da je utvrdio da je nositelj stanarskog prava umro 21. prosinca 1991. godine, da iskazi saslušanih svjedoka ne potvrđuju da je apelantica bila član obiteljskog domaćinstva, da se potvrda Mjesne zajednice Stari Grad Bijeljina ne može uzeti kao dokaz o apelantičinom mjestu stanovanja, budući da je izdata na temelju izjave dva svjedoka, da je u osobnim apelantičinim dokumentima navedena adresa spornog stana, ali nakon smrti nositelja stanarskog prava, te da je prema podacima Federalnog zavoda za statistiku apelantica u vrijeme popisa stanovništva od 1. do 15. travnja 1991. godine, bila prijavljena na adresi svojih roditelja, a ne na adresi spornog stana. Imajući u vidu navedeno, Odsjek ja naveo da je zaključio da apelantica nije bila član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu, kojem je smrću prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. S tim u svezi, Odsjek je istakao da je odbio apelantičin zahtjev za povrat spornog stana.
4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje, broj 18. 05/2-P 444/07 od 26. lipnja 2007. godine, kojim je žalbu odbilo i potvrdilo rješenje Odsjeka. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je nesporno da je apelantica kao unuka nositelja stanarskog prava podnijela zahtjev za povrat spornog stana u smislu odredbe članka 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srspke“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojom je propisano da nositelj stanarskog prava ima pravo da se vrati u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koji je napustio između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine. Međutim, Ministarstvo je istaklo da apelantica u postupku nije dokazala da je bila član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava. U rješenju je obrazloženo da dokazi koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku ne dokazuju da je apelantica bila korisnik spornog stana, odnosno da je bila član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava.
5. Presudom Okružnog suda, broj 012-0-U-07-000 141 od 25. listopada 2007. godine, odbijena je apelantičina tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je u postupku, na temelju provedenih dokaza, pravilno zaključeno da se apelantica u smislu odredbe članka 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, broj 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93 do 31/99), ne može smatrati članom obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava.
6. Odgovarajući na apelantičine navode u kojim je isticala da predočeni dokazi potvrđuju da je ona bila član obiteljskog domaćinstva, Okružni sud je naveo da nisu utemeljeni, zbog toga što se ne bi moglo desiti da ona kao punoljetna osoba ne bude evidentirana u postupku popisa stanovništva, da promjena adrese njenog prebivališta od 8. siječnja 1992. godine, kojom je vršena ispravka adrese navedene u osobnoj karti ne predstavlja grešku, kako to navodi apelantica, budući da je malo vjerojatno da je tijelo koje je izdalo osobnu kartu napravi grešku na način što navede kao apelantičinu adresu, baš adresu apelantičinih roditelja, te da je nepobitna činjenica da je ona tada imala sedam godina i da ne bi bez prijeke potrebe bila isključenja iz obitelji svojih roditelja i otišla živjeti sa nositeljem stanarskog prava.
7. Odgovarajući dalje na apelantičine navode Okružni je istakao da nije od utjecaja činjenica da općinski organ uprave nije donio odluku po zahtjevu za prijenos prava nositelja stanarskog prava od 15. siječnja 1992. godine, jer samo nedonošenje odluke ne znači gubitak prava, a da u smislu članka 22. Zakona o stambenim odnosima kada nositelj stanarskog prava umre, organ uprave je dužan postupati samo po zahtjevu davatelja stana na korištenje kojim bi tražio iseljenje osobe koja se bespravno uselila, a ne da postupa po zahtjevu za prijenos stanarskog prava, te da se taj prijenos u smislu navedenog članka vrši obavještenjem davatelju stana ukoliko se postigne suglasnost između članova obiteljskog domaćinstva ili odlukom suda u izvanparničnom postupku.
8. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju organa uprave odnosno Okružnog suda koji nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, niti su primijenili odgovarajuće materijalne propise. Naime, apelantica ističe da je još 15. siječnja 1992. godine pokrenula upravni postupak radi prijenosa stanarskog prava, da je tijekom travnja 1992. godine morala napustiti sporni stan zato što su je iz njega istjerale uniformirane osobe, odnosno zbog ratnih okolnosti koje su tada vladale u Bijeljini. Apelantica dalje ističe da u postupku nisu cijenjeni dokazi, prvenstveno iskazi svjedoka, susjeda koji su tvrdili da je ona bila član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, da nisu cijenili podatak da je ona izvršila ispravku adrese mjesta stanovanja 8. siječnja 1992. godine, budući da je prilikom izdavanja osobne karte greškom adresa njenih roditelja upisana kao njena adresa. Apelantica navodi da zbog ovakvog postupanja organa uprave i suda trpi materijalnu i nematerijalnu štetu kao i velike troškove zbog toga što je postupak dugo trajao.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
11. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stav 1.Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje, odnosno ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
13. U svezi s navodima o kršenju prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a budući da apelantičini navodi u svezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očito neutemeljeni, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u svezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Apelantica se dalje žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica ničim nije obrazložila u čemu se sastoji povreda navedenog prava, niti se o ovom pravu odlučivalo u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi, također, očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović