Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/07 (V. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3638/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. ožujka 2010. godine, u predmetu broj AP-3638/07, rješavajući apelaciju Veljka Miličića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Miličića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000 377 od 16. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž. 1194/04 od 15. studenog 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P.939/95 od 17. lipnja 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Veljko Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je 29. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-

000 377 od 16. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž. 1194/04 od 15. studenog 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.939/95 od 17. lipnja 2004. godine.

2. Apelant je 29. travnja 1985. godine putovao vlakom na relaciji Vinkovci-Beograd, kada je i uočen na kolosijeku povrijeđen i u besvjesnom stanju, te prevezen u bolnicu u Beogradu. Apelant je 22. lipnja 1987. godine pokrenuo parnični postupak protiv ZOIL „DUNAV“ Beograd i ŽTP BEOGRAD – Sekcija za vuču i TKS – BEOGRAD, kao tuženih, (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Obrazlažući tužbeni zahtjev, apelant je naveo da je vlak naglo zakočio, usljed čega je izgubio ravnotežu, udario u vrata vagona koja nisu bila propisno zatvorena i na kojim brava nije funkcionirala, te da je pao iz vagona na kolosijek i zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih je hitno prevezen u kiruršku kliniku u Beogradu.

3. Presudom Općinskog suda, broj P.939/95 od 17. lipnja 2004. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neutemeljen apelantov precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obvežu da mu isplate na ime naknade nematerijalne štete i to: za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 25.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 4.000,00 KM, te za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM, ili ukupno 32.000,00 KM, sve sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Istom presudom obvezan je apelant da tuženim izmiri troškove postupka u ukupnom iznosu od 288,00 KM.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je cijenio već provedene dokaze, u ranijem postupku, između ostalih: ugovor o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja između tuženih, otpusnu listu sa ekspertizom Neurokirurške klinike Beograd za apelanta, nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, te nalaz RO Instituta za ocjenu radne sposobnosti. Općinski sud je dalje naveo da odredio provođenje vještačenja na okolnosti nastanka apelantove povrede, da je izvršeno prometno vještačenje u dva navrata, po prijedlogu tuženih i po prijedlogu apelanta, da iz nalaza i mišljenja oba vještaka slijedi da apelantova povreda na glavi nije mogla nastati u vlaku koji se kretao, jer da bi u tom slučaju, usljed inercije, tijelom udario u vrata toaleta i da ne bi mogao imati samo jednu povredu, nego da je ta povreda vjerojatno nastala nakon što je apelant izašao iz vlaka, te pao na kolosijek. Općinski sud je naveo da je odredbom članka 177. stavak 2. Zakon o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da se imatelj stvari oslobađa od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti ili čije posljedice nije mogao izbjeći. S tim u svezi, imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka prometne struke, te cijeneći sve ostale dokaze u spisu, Općinski sud je zaključio da šteta nije nastala na način kako je apelant naveo, te da je zbog toga odbio njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž.1194/04 od 15. studenog 2005. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud donio pravilnu odluku, jer sukladno odredbama Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, prijevoznik odgovara za štetu koju pretrpi putnik, osim ukoliko dokaže da je šteta nastala krivnjom putnika ili višom silom. Imajući u vidu da je na ovaj način ustanovljena objektivna odgovornost željeznice, te odredbu članka 177. stavak 2. ZOO, kojom su propisana opća pravila o ovoj vrsti odgovornosti, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tuženi dokazali da nisu doprinijeli nastanku štete na način kako je apelant tvrdio, odnosno da je zbog naglog kočenja vlaka i neispravne brave na vratima, „ispao“ iz vlaka, usljed čega je zadobio povredu na glavi.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000 377 od 16. siječnja 2007. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su Općinski i Kantonalni sud donijeli pravilne odluke, budući da nalazi i mišljenja vještaka prometne struke ne potvrđuju nastanak povrede onako kako je apelant naveo.

7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u postupanju sudova koji nisu usvojili njegov tužbeni zahtjev, odnosno koji nisu uzeli u obzir da sukladno odredbi članka 173. ZOO, imatelj opasne stvari odgovora za štetu koja nastane u svezi sa opasnom stvari ili opasnom djelatnosti, a da je nepobitna činjenica da je on taj dan bio u vlaku, te da je nađen povrijeđen na kolosijeku, budući da je „ispao“ iz vlaka. Nadalje, apelant ističe da su sudovi nisu uzeli u obzir da je neuropsihijatrijskim vještačenjem utvrđen njegov invaliditet sa 60% zbog toga što je „ispao“ iz vlaka, zbog čega mu je prvostupanjski sud trebao postaviti zakonskog zastupnika, odnosno da sud tijekom postupka u smislu odredbe članka 293. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), po službenoj dužnosti mora paziti da li je stranka parnično sposobna, ali da je to propustio, te da ga tijekom cijelog postupka niko nije zastupao.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

10. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U odnosu na navode iz apelacije o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u tri instance dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode da on tijekom postupka nije imao parničnu sposobnost, te da mu je sud trebao postaviti zakonskog zastupnika, Ustavni sud nalazi da je prvostupanjski sud cijenio dokaze koji su provedeni u ranijem postupku, između ostalih i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kojeg proizilazi da navedenim povredama nije dovedena u pitanje apelantova poslovna sposobnost, odnosno da je svjestan svojih zahtjeva u predmetu. Ustavni sud, također nalazi da je odredbama ZPP-a propisano da sud na parničnu sposobnost pazi po službenoj dužnosti, ali i da je apelant ove navode tek iznio u postupku pred Ustavnim sudom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a sukladno stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/07 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio