Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3641/07 (S. Z.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3641/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. ožujka 2010. godine, u predmetu broj AP-3641/07, rješavajući apelaciju Stojanke Zdjelar na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Zdjelar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev 118-0-Rev-06-000 877 od 30. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-633/01 od 29. listopada 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojanka Zdjelar (u daljnjem tekstu: apelantice ) iz Laktaša, podnijela je 27. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 877 od 30. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-633/01 od 29. listopada 2004. godine.

2. Apelantica je u apelaciji i u podnesku od 13. ožujka 2009. godine tražila izuzeće suca Ustavnog suda Krstana Simića, iz osobnih razloga jer je „imenovani upoznat sa navodima apelacije i nije se uključio pri traženju pomoći po pitanjima navedenim u apelaciji“.

3. Obzirom da sudac Krstan Simić nije, u smislu odredbi članka 9. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, u sastavu Vijeća od pet sudaca koje odlučuje u ovom predmetu, Ustavni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije potrebno odlučivati o izuzeću suca Krstana Simića.

4. Presudom Osnovnog suda, broj RS-633/01 od 29. listopada 2004. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) tužene, Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), da se naloži tuženoj da je vrati na poslove koje je obavljala prije donošenje rješenja, te da joj tužena izmiri iznos od 16.150,57 KM na ime neisplaćenih plaća, naknade za topli obrok, regresa za godišnji odmor i naknade za zimnicu, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 3. studenog 2003. godine.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, saslušao svjedoke, izvršio uvid u sporno rješenje, odluku o sistematizaciji radnih mjesta tužene (u daljnjem tekstu: odluka o sistematizaciji), zaključak sindikalne organizacije, statut tužene, potvrdu o isplati otpremnine apelantici, te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je tužena zbog smanjenog obima posla donijela odluku o sistematizaciji, sukladno kojoj je donijela sporno rješenje, te da je apelantici isplatila otpremnina 14. kolovoza 2001. godine. Osnovni sud je naveo da je tužena postupila u smislu odredbe članka 113. stavak 1. točka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), kojom je propisano da poslodavac, usljed ekonomskih, tehnoloških i organizacionih promjena, može otkazati ugovor o radu. S tim u svezi Osnovni sud je istakao da je apelantici zakonito prestao radni odnos kod tužene, te da ne stoje njeni navodi da je tužena na njeno radno mjesto rasporedila djelatnika koji ne ispunjava uvjete tog radnog mjesta, kao niti navodi da joj tužena nije isplatila otpremninu, kada dokazi u spisu potvrđuju upravo suprotno.

6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-8/05 od 15. svibnja 2006. godine, uvažena je apelantičina žalba i preinačena presuda Osnovnog suda tako što je poništeno sporno rješenje i naloženo tuženoj da apelanticu vrati na radno mjesto koje je obavljala prije donošenja spornog rješenja. Istom presudom, Okružni sud ukinuo je dio presude kojim je odbijen apelantičin zahtjev na ime neisplaćenih plaća i naknada plaće, te u ovom dijelu predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da se u trenutku donošenja odluke o sistematizaciji radnih mjesta, apelantica zatekla na radnom mjestu referenta općih poslova, koje tom sistematizacijom nije ukinuto, nego da se pojavio višak djelatnika, te da s tim u svezi Osnovni sud nije pravilno primijenio odredbu članka 113. stavak 1. točka 2. Zakona radu. Naime, Okružni sud je mišljenja da za pravilnu primjenu ove odredbe treba razgraničiti dvije situacije, a to je kada se ukida radno mjesto na kojem djelatnik radi, što automatski znači prestanak radnog odnosa i situaciju kada se ne ukida radno mjesto i kada samo postoji višak uposlenih, u kojem slučaju trebaju postojati kriteriji na temelju kojih se utvrđuje koji djelatnik može ostati u radnom odnosu. Okružni sud je naveo da je tužena prije donošenja spornog rješenja trebala sačiniti kriterije na temelju kojih bi utvrdila ko ispunjava uvjete apelantičinog radnog mjesta referenta općih poslova. Nadalje, Okružni sud je istakao da su utemeljeni apelantičini žalbeni navodi da ona posjeduje sve potrebne kvalifikacije za to radno mjesto, u odnosu na djelatnicu LJ.Ć. koja je nakon donošenja spornog rješenja raspoređena na radno mjesto referenta općih poslova. S tim u svezi Okružni sud je naveo da je sporno rješenje nezakonito jer je doneseno na temelju odredbe članka 113. stavak 2. Zakona o radu, a apelantičino radno mjesto nije ukinuto, već je došlo do smanjenja broja djelatnika, a da prije donošenja spornog rješenja nisu utvrđeni kriteriji na temelju kojih će se utvrđivati višak uposlenih, te da je zbog toga preinačio prvostupanjsku presudu u jednom dijelu, odnosno ukinuo i vratio na ponovni postupak u drugom dijelu.

7. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud donio je presudu broj: 118-0-Rev-06-000 877 od 30. listopada 2007. godine, kojom je reviziju uvažio, preinačio presudu Okružnog suda i odbio apelantičinu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Obrazlažući ovakvu odluku, Vrhovni sud je naveo da je apelantica bila raspoređena na radno mjesto referenta općih poslova, kao i djelatnica LJ.Ć. koja je rješenjem tužene od 10. svibnja 2001. godine preuzeta od Službe za platni promet, Filijale Banjaluka-Laktaši sa danom 1. svibnja 2001. godine i raspoređena na radno mjesto referent općih poslova. Vrhovni sud je dalje naveo, da je tužena donijela odluku o sistematizaciji radnih mjesta 22. lipnja 2001. godine, kojom je propisano da će u poslovnicama raditi po jedan izvršitelj na poslovima privatizacije državnog kapitala, da je radno mjesto referenta općih poslova u poslovnicama ukinuto, a da je na radno mjesto referenta poslovnice raspoređena LJ.Ć., sukladno rješenju tužene od 1. listopada 2001. godine. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da LJ.Ć. nije raspoređena na apelantičino radno mjesto, referent općih poslova, te da je sasvim druga stvar da li je LJ.Ć. pravilno raspoređena na radno mjesto referenta poslovnice, ali do to nije predmet ovog tužbenog zahtjeva. Odgovarajući na apelantičine navode da je radno mjesto referent poslovnice raniji naziv radnog mjesta referent općih poslova, te da se poslovi privatizacije državnog kapitala uopće ne obavljaju u poslovnicama, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni, budući da su u suprotnosti sa stanjem u spisu. Vrhovni sud je istakao da je sukladno navedenom preinačio presudu Okružnog suda koji je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te potvrdio presudu Osnovnog suda.

8. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u postupanju Vrhovnog suda koji „uporno tvrdi“ da je njeno radno mjesto ukinuto, kada u odluci o sistematizaciji radnih mjesta jasno stoji „referat općih poslova“, što znači da radno mjesto referenta općih poslova nije ukinuto, te da je s tim u svezi tužena trebala utvrditi kriterije na temelju kojih bi odlučila koji su uposlenici višak. Apelantica dalje navodi da ju je Vrhovni sud podvrgnuo ponižavajućem i diskriminirajućem tretmanu pogrešno tumačeći odluku o sistematizaciji radnih mjesta tužene. Apelantica ističe da je na njeno radno mjesto tužena rasporedila djelatnicu LJ.Ć. koja ima falsificiranu diplomu srednje škole. Apelantica je u pet navrata dostavljala podneske u kojim je ponovo isticala navodnu nezakonitost presude Vrhovnog suda, uz koje je dostavljala, uglavnom, kopije dokumentacije koju je dostavila uz apelaciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke pr esuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje

11. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je tužena donijela zakonito rješenje, jer je odlukom o sistematizaciji ukinula radno mjesto referenta općih poslova, za koje radnje je, po mišljenju Vrhovnog suda, imala zakonsko uporište u Zakonu o radu, te da djelatnica LJ.Ć. nije primljena na radno mjesto referenta općih poslova, nego na radno mjesto referenta poslovnice. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud iznio određene rezerve u pogledu raspoređivanja te djelatnice na to radno mjesto, ali da se u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku nije mogao upuštati u ocjenu nečega što izlazi iz okvira tužbenog zahtjeva.

13. Uvažavajući navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci,,Ustavni sud nalazi da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ovakvo stajalište Ustavnog suda potkrjepljuje i činjenica da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje

14. Iz apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud, navodno, pogrešno tumačio odluku o sistematizaciji radnih mjesta tužene. Ustavni sud uočava da apelantica nije navela po kom osnovu smatra da je diskriminirana, niti je dala bilo kakve argumente ili dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji. Ustavni sud nalazi da su apelantičini navodi paušalni te zaključuje da su navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni

15. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da je smisao zaštite koju pruža zabrana mučenja iz članka 3. Europske konvencije jeste da nametne obvezu državi da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obvezu da se poduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetne postupke, odnosno osporene odluke sa zabranom podvrgavanja torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kazni kako je ono koncipirano i garantirano Europskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi da joj je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3641/07 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio