Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/07 (M.J.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3635/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3635/07, rješavajući apelaciju M.J, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.J. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-06-001106 od 13. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-06-000089 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnio je 31. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001106 od 13. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-06-

000089 od 14. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-316/05 od 3. marta 2006. godine utvrđeno je da je apelant sa AMS «Gradnja» Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) krajem 1990. godine zaključio ugovor o izgradnji poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) u površini od 35m2. Osim toga, presudom je obavezan tuženi da preda u posjed i korištenje apelantu poslovni prostor i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Također je navedeo da se tuženi može osloboditi obaveze predaje poslovnog prostora ukoliko apelantu isplati iznos od 11.660 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. marta 1991. godine. Osim navedenog, presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je traženo da se tužena obaveže da izvrši svoju obavezu iz ugovora-da izgradi poslovni prostor, zbog nemogućnosti izvršenja. Utvrđeno je, također, i da je apelant povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povrat garaže.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred Općinski sudom utvrđeno da su apelant i tuženi 1990. godine zaključili ugovor o izgradnji poslovnog prostora i da je apelant tuženom isplatio dio kupoprodajne cijene u visini od 11.660 KM, odnosno 105.000 YU dinara. Utvrđeno je i da je tuženi nakon početka rata u BiH obustavio izgradnju poslovnog prostora koju niti nakon prestanka rata nije dovršio. U obrazloženju je navedeno i da je nad tuženim otvoren stečajni postupak koji se vodi pred tim sudom pod brojem St:1/04, te da je poslovni prostor postao dio stečajne mase. Općinski sud je, također, naveo da je apelant u stečajnom postupku prijavio poslovni prostor kao svoje potraživanje koje je stečajni upravitelj tuženog osporio pa je apelant upućen na parnicu.

4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant po osnovu predmetnog ugovora pribavio individualno određenu stvar-poslovni prostor u izgradnji i unaprijed platio pola iznosa kupoprodajne cijene. Općinski sud je na osnovu navedenog zaključio da tuženi po slabijem pravnom osnovu drži poslovni prostor u posjedu, te da shodno odredbama člana 48. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima obavezu da poslovni prostor preda apelantu u posjed i korištenje ili da apelantu isplati primljeni iznos od 11.660 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. marta 1991. godine.

5. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, «shodno odredbama člana 47. ZOO, nastupila nemogućnost ispunjenja ugovora u dijelu koji se odnosio na dovršenje izgradnje poslovnog prostora jer je otvaranjem stečajnog postupka nad tuženim poslovni prostor postao dio stečajne mase tuženog». Općinski sud je naveo da, kako stečajni upravnik nije ovlašten da vrši bilo kakvu privrednu aktivnost jer tuženi nije nastavio poslovanje, apelant ne može steći status povjerioca stečajne mase u smislu da traži izgradnju poslovnog prostora. S tim u vezi, Općinski sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.

6. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je presudom broj 005-0-Gž-06-000 089 od 14. jula 2006. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 0,105 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. marta 1991. godine te troškove postupka u iznosu od 3.557,36 KM. Kantonalni sud je preinačio presudu i u dijelu u kojem je tražena predaja u posjed poslovnog prostora tako što je zahtjev odbio kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio ispunjenje ugovora ili vraćanje primljenog novca kojeg je uplatio na ime dijela kupoprodajne cijene. Kako je ispunjenje ugovora postalo nemoguće jer je nad tuženim pokretnut stečajni postupak, prema navodima Kantonalnog suda, primjenjene su odredbe člana 137. stav 1. ZOO prema kojima se, kada ispunjenje obaveze jedne strane postane nemoguće gasi i obaveza druge strane odnosno ugovor prestaje po sili zakona. Prema navodu Kantonalnog suda, apelant je iz tog razloga stekao pravo na povrat uplaćenog iznosa novca, shodno odredbama čl. 210. i 214. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da tuženi bez pravnog osnova drži u građevinskom smislu nedovršen poslovni prostor iz čega proizlazi da ima obavezu da vrati stečeno bez osnova. U obrazloženju je navedeno da se shodno odredbama člana 394. ZOO obaveza tuženog treba izvršiti u onom broju novčanih jedinica na koje je obaveza u trenutku nastanka glasila a revalorizacija se vrši putem zateznih kamata. Kako je obaveza nastala u vrijeme kada je u opticaju bio YU dinar koji je stavljen van opticaja, Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi dužan apelantu vratiti iznos od 0,105 KM budući da je na način i na osnovu propisa navedenih u presudi, izvršeno konvertovanje YU dinara u BH dinare a zatim BH dinara u KM. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je u ovom dijelu prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je izmijenio i odluku o troškovima parničnog postupka na način naveden u presudi.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-001106 od 13. septembra 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da smatra da je drugostepeni sud pravilno preinačio prvostepenu presudu. Također, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti ispunjenja obaveze tuženog i isplati dijela kupoprodajne cijene koju je tuženi stekao bez osnova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata razloge zbog kojih je Kantonalni sud obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 0,105 KM umjesto iznosa od 11.660 KM koji je utvrdio prvostpeni sud.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno jer niti jedan sud nije od tuženog pribavio podatke vezane za upis poslovnog prostora u stečajnu masu. Apelant smatra da je drugostepeni sud počinio bitne povrede postupka jer je o žalbi rješavao mimo žalbenih navoda. Nadalje, apelant tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer smatra da otvaranje stečajnog postupka ne može biti prepreka za udovoljavanje njegovom tužbenom zahtjevu. Apelant tvrdi i da nemogućnost ispunjenja ugovora nastupa tek kad se pojave razlozi za koje odgovornost ne snosi niti jedna od ugovornih strana što nije slučaj u njegovom predmetu jer je tuženi sam kriv za otvaranje stečajnog postupka nad njim.

10. S tim u vezi apalant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Povredu vidi u pozivanju sudova na Zakon o stečajnom postupku kojim nije uspostavljen pravičan odnos prema pojedinačnim pravima apelanta jer je na njega prebačen pretjeran i neproporcionalan teret. Apelant smatra nepravičnim zaključak sudova da ne može tražiti izvršenje ugovora zato što je krivicom samog tuženog nad tuženim otvoren stečajni postupak. Osim toga, apelant tvrdi da sudovi nisu vodili računa o poštivanju načela jednake vrijednosti davanja i dužnosti ispunjenja obaveze, te da su pogrešno revalorizirali vrijednost YU dinara,a što je inače trebao učiniti vještak finansijske struke.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav. 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi apelantovih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi materijalnog prava i s tim u vezi i povredi prava na imovinu Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, a prije njega i Kantonalni sud dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom. Pri tom su se sudovi pozvali na relevantne zakonske odredbe na osnovu kojih su izveli zaključak da je ispunjenje ugovora nemoguće i da apelantu pripada pravo na povrat revaloriziranog uplaćenog novčanog iznosa. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje zaključke dali jasna i razumna obrazloženja, za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da procesno pravo nije primijenjeno proizvoljno i da je apelant uživao sve garancije prava na pravično suđenje kako je to već rečeno, pa navodi o eventualnim bitnim povredama postupka ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Evropskog suda i Ustavnog suda već naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/07 (M.J.) | Sudska praksa | Aktio