Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2437/07 (S. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2437/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-2437/07, rješavajući apelaciju Sniježane Mrkonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sniježane Mrkonjić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-
000 150 od 26. juna 2007. godine i Rješenja Skupštine opštine Derventa broj 01-022-209 od 1. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sniježana Mrkonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba - Republika Hrvatska, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnijela je 24. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 150 od 26. juna 2007. godine i Rješenja Skupštine opštine Derventa (u daljnjem tekstu: Skupština opštine) broj 01-022-209 od 1. novembra 2005. godine.
2. Skupština opštine je donijela Rješenje broj 01-022-209 od 1. novembra 2005. godine kojim je odredila da se na gradskom građevinskom zamljištu u državnoj svojini pobliže označenom u dispozitivu tog rješenja, te druge dvije parcele sa preciznim identifikacionim podacima navedenim u dispozitivu rješenja, utvrđuje pravo svojine u korist GP „RAD“ a.d. Derventa (u daljnjem tekstu: investitor), kao graditelju objekta "Milenium". Rješenjem je investitor obavezan da opštini plati naknadu za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na ime prirodnih pogodnosti (rentu) i za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u iznosima navedenim u rješenju. Također je određeno da će se na dodijeljenom gradskom građevinskom zemljištu, po pravosnažnosti rješenja i na osnovu dokaza o uplati određenih naknada, izvršiti uknjižba prava svojine u korist investitora, uz istovremeno brisanje ranije uknjiženih korisnika tog zemljišta u javnim knjigama.
3. U obrazloženju rješenja, Skupština opštine je navela da je utvrdila da dodijeljeno zemljište ima status gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini od 1958. godine na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Dalje, utvrđeno je da su zemljišne knjige uništene u Osnovnom sudu u Derventi sredinom 1992. godine, te da je u Derventi ostao katastar zemljišta koji predstavlja evidenciju o nekretninama, pa i o gradskom građevinskom zemljištu, te posjednicima odnosno korisnicima nekretnina. Pored toga, utvrđeno je da apelantica i ostala navedena lica imaju privremeno pravo korištenja na jednoj dodijeljenoj parceli., dok na druge dvije nema nosioca privremenog prava korištenja. Nadalje, utvrđeno je da je na predmetnim katastarskim parcelama, a i na drugim katastarskim parcelama koje nisu navedene u osporenom aktu, izgrađen objekat "Milenium". Na osnovu podataka nadležnog opštinskog organa, utvrđeno je da je odobrenje za izgradnju objekta "Milenium" na tom zemljištu izdato jer je planskim aktom predviđena navedena izgradnja. Odredbom člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03), propisano je da će na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o uređenju prostora, Skupština Opštine, odnosno Skupština grada utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta. Prije utvrđivanja prava vlasnišva u skladu sa ovim članom, opštinski organ će raspraviti imovinsko-pravne odnose. Skupština opštine je također navela da je svim strankama pružila mogućnost da učestvuju u ovom postupku radi zaštite njihovih prava i interesa, pa i apelantici. S tim u vezi, navedeno je da je raspravu zakazanu za 12. oktobar 2005. godine, apelantica odgodila za 18. oktobar 2005 godine, pa budući da nije pristupila ni na raspravu koja je održana 18. oktobra 2005 godine, doneseno je rješenje kao u dispozitivu.
4. Okružni sud je donio Presudu broj: 013-0-U-06-000 150 od 26. juna 2007. godine, kojom je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je ispitao zakonitost osporenog upravnog akta u granicama navoda i zahtjeva apelantice, a i u granicama određenim članom 30. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS). Prema zaključku Okružnog suda, Skupština opštine je u obrazloženju osporenog upravnog akta dala u svemu jasne razloge za donošenje osporene odluke. Dalje, sud je obrazložio da je svim strankama pružena mogućnost da učestvuju u ovom postupku radi zaštite njjihovih prava i interesa. Okružni sud je istakao da su navodi apelantice da je osporeni upravni akt donijet uz povredu pravila postupka neosnovani zato što je u dva navrata bila pozivana na raspravu. Također, Okružni sud je naveo da dokazi koje je apelantica priložila uz tužbu ne mogu ishodovati povoljniju odluku za nju, niti isti imaju uporišta u odredbi člana 19. stav 1. ZUS-a. Prema nalaženju Okružnog suda, pravilno je Skupština opštine zaključila da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za primjenu člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, tj. pravilno je odlučila kako je to pobliže navedeno u dispozitivu osporenog akta. Obzirom da, u konkretnom slučaju, Okružni sud nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se može pobijati predmetni upravni akt, to je na osnovu člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a odbio tužbu apelantice.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je osporenim odlukama Skupština opštine „utvrdila pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu u državnoj svojini u korist investitora, kao graditelja objekta "MILENIUM" izgrađenog na tom zemljištu, a koje zemljište je vlasništvo apelanta“, pozivajući se na član 61. Zakona o građevinskom zemljištu. Okružni sud u Doboju svojom presudom odbio je tužbu apelantice, pozivajući se također na član 61. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelantica navodi da za nju nije sporna primjena odredbe člana 61., „kada bi se ona mogla gledati sama za sebe bez sagledavanja zakonskih propisa, koji su pratili sudbinu ovoga zemljišta odnosno objekata prethodnika apelantice a danas same apelantice“.
6. Naime, apelantica navodi da činjenično stanje na koje se poziva Skupština opštine prilikom donošenja pobijanog rješenja kao i Okružni sud Doboj nije tačno, jer apelantica smatra da opština i njeni nadležni organi nisu mogli nakon rata bespravno porušiti poslovno-stambeni objekat apelantice, koji je djelomično ratom bio oštećen. Osim toga, apelantica ističe da je bez njenog znanja i obavještavanja zauzeta njena imovina za koju je nakon donošenja Zakona o građevinskom zemljištu, donijeto rješenje da je investitor vlasnik predmetnog zemljišta. Apelantica dalje ističe da je u smislu člana 20. Zakona o građevinskom zemljištu imala pravo prvenstvenog prava korištenja radi građenja ako se uzme činjenica da se radi o neizgrađenom gradskom-građevinskom zemljištu. Ovo znači da je postupak koji je vođen za proglašenje nosioca prvenstvenog prava korištenja radi građenja izlišan jer je vođen samo u interesu investitora i to nakon izgrađenog i već stavljenog u funkciju korištenja tog tržnog centra. (član 19. Zakona o građevinskom zemljištu). Također, prema navodima apelantice, član
61. Zakona o građevinskom zemljištu je primijenjen samo djelomično jer stav 2. toga člana nije primijenjen, odnosno nisu raspravljeni imovinsko-pravni odnosi prije utvrđivanja prava vlasništva u korist investitora odnosno prije nego što je izgrađen poslovni centar, jer su za apelanticu irelevantne sve odluke koje je opštinska uprava Dervente donosila nakon izgradnje predmetnog tržnog centra. Stoga apelantica smatra da su Okružni sud u Doboju i Skupština Opštine Derventa povrijedili materijalne propise koji regulišu ovu materiju, kao i Zakon o svojinsko pravnim odnosima, Zakon o građevinskom zemljištu, Zakon o prostornom uredenju kao i procesno Zakon o opštem upravnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sud i organ uprave, u konkretnom slučaju za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala i pred sudom, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović