Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/07 (M. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3062/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3062/07, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj: 013-0-Kž-07-000 095 od 23.

avgusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0- K-06-000199 od 20. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je 14. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 013-0-Kž-07-000 095 od 23. avgusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj: 085- 0-K-06-000 199 od 20. novembra 2006. godine. Ustavni sud je 29. novembra 2007. godine zatražio od apelanta, u skladu sa članom 20. stav 2. Pravila Ustavnog suda, da dopuni apelaciju. Apelant je 15. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunjenu apelaciju.

2. Osnovni sud je donio Presudu broj 085-0-K-06-000 199 od 20. novembra 2006.

godine kojom je apelanta oglasio krivim što je, u vrijeme i na način naveden u dispozitivu presude, počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS). Osnovni sud je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 4 mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Osnovni sud je obavezao apelanta na isplatu troškova postupka, a oštećene Ratomira i Milenu Sekulić sa imovinskopravnim zahtjevom uputio je na parnicu.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 4.

juna 2005. godine, na području općine Doboj, upravljajući terenskim motornim vozilom marke „Toyota“ postupio suprotno odredbi člana 38. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOBS). Dalje, sud je utvrdio da je apelant, sustižući zaprežno vozilo koje se kretalo ispred njega u istom pravcu, započeo preticanje a da se prethodno nije uvjerio na siguran način da tu radnju može izvršiti bezbjedno po druge učesnike u saobraćaju, kojom prilikom je došlo do naleta terenskog vozla apelanta i udara u dio zaprege, što je zaprežno vozilo odbacilo udesno. Tom prilikom je vozač zaprežnog vozila Ratomir Sekulić zadobio teške, a njegova saputnica Mileva Sekulić lake tjelesne povrede.

4. Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u zapisnik sa lica mjesta nakon saobraćajne nezgode, nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu i vještaka saobraćajne struke, te saslušanja oštećnih, utvrdio činjenično stanje kao u dispozitivu. Prilikom odmjeravnja kazne apelantu, sud je naveo da nije našao okolnosti koje bi isključile krivičnu odgovornost apelanta za počinjeno krivično djelo. Odbranu apelanta, Osnovni sud nije prihvatio iz razloga što je zaključio da je suprotna iskazima ključnih svjedoka–oštećenih i da je u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke. Sud je apelantu izrekao novčanu kaznu iz razloga što je smatrao da je ta kazna odgovarajuća težini i opasnosti izvršenog krivičnog djela kao i samoj ličnosti apelanta, njegovom imovnom stanju i svrhi kažnjavanja.

5. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Kž-07-000 095 od 23. avgusta 2007.

godine, kojom je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu svih provednih dokaza, kako subjektivne tako i objektivne prirode, pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice. Također, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud izveo ispravne zaključke da je apelant radnjom izvršenja, pobliže opisanom u dispozitivu prvostepene presude, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je oglašen krivim, te da mu je izrečena primjerena sankcija.

6. Apelant je naveo da mu je pobijanim presudama povrijeđeno: „pravo na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni; pravo na slobodu i i sigurnost; pravo na pošteno suđenje u građanskim i krivičnim predmetima, te druga prava u svezi s krivičnim postupkom; pravo na privatni i obiteljski život, dom i poštu; pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere i pravo na slobodu izražavanja“. Apelant ističe da je Osnovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je na osnovu tako pogrešno utvrđenog činjeičnog stanja donio odluku kojom ga je oglasio krivim. Prema navodima apelacije, sud nije prihvatio ni jedan njegov navod, kao da nije ni učestvovao na pretresu. Dalje, apelant tvrdi da mu nije omogućeno da izjavi žalbu te da je svaku njegovu žalbu i tvrdnju „koju su potvrdili i vještaci“ odbijao te da je donio presudu „na osnovu nestvarnog stanja i neistine“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi za svoja obtrazloženja dali jasne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvncije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

11. U vezi sa ostalim navodima apelanata, koji se tiču prava na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni; prava na slobodu i i sigurnost; pravo na privatni i obiteljski život, dom i poštu; prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere i prava na slobodu izražavanjanja, Ustavni sud smatra da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović