Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/07 (Z. S. iz Živinica, S. D. iz Tuzle, M. A. iz Živinica i M. G. iz Tuzle)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Propisano zakonom
  • Oduzimanje imovine
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3147/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3147/07, rješavajući apelaciju Zijada Selimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Selimovića, Safeta Derviševića, Muje Avdića i Muhameda Glotića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj 003-0-Kž-06-000248 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda Živinice broj Kp-

207/04 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Selimović iz Živinica, Safet Dervišević iz Tuzle, Mujo Avdić iz Živinica i Muhamed Glotić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Tomislav Ljubić, Muhamed Agić i Miralem Porobić advokati iz Tuzle, podnijeli su u periodu od 20. novembra do 12. decembra 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000248 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda Živinice (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp-207/04 od 5. maja 2006. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3147/07. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3147/07, AP 3262/07 i AP 3353/07.

3. Ustavni sud je 14. februara 2008. godine u predmetu AP 3353/07 donio odluku o privremenoj mjeri, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Presudom Općinskog suda, broj Kp-207/04 od 5. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-06-000248 od 20. septembra 2007. godine, apelanti Zijad Selimović i Safet Dervišević su oglašeni krivim da su počinili produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 36/03), a Mujo Avdić i Muhamed Glotić da su počinili produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98). Istom presudom apelantima Zijadu Selimoviću i Safetu Derviševiću izrečena je novčana kazna u iznosu od po 6.000,00 KM koje su dužni platiti u roku od šest mjeseci. Apelantima Muji Avdiću i Muhamedu Glotiću izrečena je uslovna osuda kojima im je utvrđena kazna zatvora i to Muji Avdiću u trajanju od 10 mjeseci, a Muhamedu Glotiću u trajanju od 6 mjeseci i istovremeno određeno da se navedene kazne neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počine novo krivično djelo. Kao sporedna kazna apelantu Muji Avdiću izrečena je novčana kazna u iznosu od 20.000 KM, a apelantu Muhamedu Glotiću u iznosu od 10.000,00 KM, koje su dužni platiti u roku od šest mjeseci. Apelantima je kao mjera sigurnosti oduzeta imovinska koristi sa bliže preciziranim iznosima u izreci presude. Istovremeno, apelanti su dužni da plate troškove postupka i paušal sudu.

5. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, na osnovu dokaza koji su u toku postupka provedeni i savjesne ocijene istih utvrdio da su apelanti u preciziranim vremenskim periodima u namjeri da izbjegnu plaćanje poreza na promet po stopi od 10% koji su bili obavezni plaćati po čl. 5. i 26. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine FBiH", br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01, u daljnjem tekstu: Zakon o porezu), organizovali poslovanje privrednih društava i ostvarene promete prikazali kao neoporezive promete sa Humanitarnom organizacijom "Prijatelji" Živinice (u daljnjem tekstu: HO). Naime, na osnovu svih provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti kao odgovorna lica u periodima od januara 2001. godine do oktobra 2002. godine prodavali robu fizičkim licima po veleprodajnim cijenama za gotov novac, a da za tu robu nisu vršili obračun i uplatu poreza na promet. Prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti davali nalog svojim uposlenicima da, za robu koju su kupovali i preuzimali građani kao krajnji potrošači, sačine fiktivne račune i otpremnice kao da je roba prodata i isporučena HO, a ti računi su evidentirani u poslovnim knjigama.

6. Prvostepeni sud ističe da su inspektori porezne uprave kontrolu izvršili po sistemu slučajnog uzorka, bez kontrole svakog dokumenta koji je pratio svaki račun ispostavljen od strane privrednih društava. Ovo proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka Rifatbegović Muhameda koji je u svom nalazu tačno pobrojao sve narudžbenice koje nisu ispunjavale uvjete iz člana 8. tačke 3. Zakona o porezu koji se moraju kumulativno ispunjavati. Po ocjeni suda, apelanti su svojim radnjama povrijedili odredbe blanketnog propisa člana 5. i 26. Zakona o porezu, odnosno sud je utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret.

7. Prvostepeni sud je izveo i dokaz vještačenjem putem vještaka finansijske struke Atlić Sadike, koju je predložio jedan od apelanata, ali ovaj nalaz nije prihvatio obrazloživši da ovaj vještak pojedine finansijske dokumente nije tumačio u skladu sa članom 8. Zakona o porezu. Prvostepeni sud je u obrazloženju također naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, zato što je ocijenio da su iskazi tih svjedoka kontradiktorni i da se nisu izjasnili o činjenicama bitnim za odlučivanje u ovom predmetu.

8. Obrazlažući drugostepenu presudu, Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da su odlučne činjenice u ovom predmetu utvrđene. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud provedene dokaze savjesno ocijenio i to pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i o tome u obrazloženju presude dao valjane razloge. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud cijenio i dokaze odbrane i naveo razloge zašto im nije poklonio vjeru. Nadalje, drugostepeni sud je zaključio da izreka prvostepene presude sadrži sve potrebne podatke iz člana 300. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), pa i podatke o tome za koje krivično djelo se apelanti oglašavaju krivima, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio ko je u konkretnom slučaju bio poreski obveznik u skladu sa odredbama Zakona o porezu i o tome u obrazloženju presude dao razloge o odlučnim činjenicama. U skladu sa naprijed navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantima izrekao mjeru oduzimanja imovinske koristi.

9. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6., 7., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer po njihovom mišljenju sud je «očigledno proizvoljno procjenio izvedene dokaze», te da to «nema nikakve veze sa slobodnom procjenom dokaza». Apelanti smatraju da ničim nije dokazao da su učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Osim toga, navode da je u postupku pred upravnim organima utvrđeno da je poreski obaveznik HO, te da se isti porez ne može plaćati dva puta. Nadalje je nevedeno da je prvostepeni sud u obrazloženju samo intrepretirao iskaze svjedoka optužbe na kojima temelji presudu ne dajući ocjenu dokaza odbrane u čemu apelant vidi povredu prava «jednakosti oružja» u krivičnom postupku. Nadalje se navodi da je sud odlučio da se apelantima oduzme imovinska korist te apelanti smatraju da se obaveza vraćanja ili oduzimanja ne može vršiti od njih lično, čime je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu. Apelant Safet Dervišević i Muhamed Glotić posebno ističu da u vremenskom periodu na koji se odnosi prvostepna presuda nisu imali svojstvo odgovornih osoba. Apelant Muhamed Glotić posebno ističe i povredu člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju obzirom da nema imovinu koja ima vrijednost za namirenje utvrđene obaveze, na šta je u toku postupka ukazivao, te namirenje utvrđene obaveze nije moguće, a niti je moguće određivanje po ovome "dužničkog zatvora".

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

13. U vezi sa navodim o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud zapaža da su apelanti učestvovali u svim fazama predmetnog postupka, da su imali mogućnost da iznesu svoju odbranu i dokaze ne kojim se ista temelji, kao i mogućnost da osporavaju navode i dokaze Tužilaštva te da izjave žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju principa ravnopravnosti strana u krivičnom postupku očigledno neosnovani. Dalje, u odnosu na navode o nepotpuno utvrđenom činjenčnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluku, a takva obrazoženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja nekog drugog elementa prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključak o navodnoj povredi principa ranopravnosti strana u postupku, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, Ustavni sud ukazuje da je, razmatrajući ovo pitanje u predmetu broj AP- 3388/06 zaključio da je odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom propisana zakonom. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je lišavanje apelanata njihove imovine rezultat krivičnog postupka koji je protiv njih vođen, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ukazao da postoji opći interes države da sankcioniše počinioce krivičnih djela, te da sankcionisanjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Također, Ustavni sud je ukazao da je relevantnim zakonom propisano obavezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinioca krivičnog djela, te da je cilj ove odredbe da spriječi lica da „uživaju u rezultatima“ krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom, zbog čega je miješanje u imovinu apelanata i zakonito i proporcionalno (vidi, Ustavni sud, odluka AP- 3388/06 broj od 17. marta 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/09, st. 43-46).

15. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U vezi sa ostalim navodima o povredi prava kažnjavanja samo na osnovu zakona, prava na djelotvoran pravni lijek, prava na nediskriminaciju, prava zabrane dužničkog zatvora i prava da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput za isto krivično djelo, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ničim učinili vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/07 (Z. S. iz Živinica, S. D. iz… | Sudska praksa | Aktio