Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/08 (Z. J.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3152/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3152/08, rješavajući apelaciju Z. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. J., podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine i rješenja broj X-KRN-07/454 od 2. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.b), c), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 4, član 5. st. 1, 2. i 3. i član 8. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. J., podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine i rješenja broj X-KRN-07/454 od 2. oktobra 2008. godine u odnosu član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 9. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: Sud BiH) br. X-

KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine i X-KRN-07/454 od 2. oktobra 2008. godine.

2. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 17. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od 30 dana zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te radi postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što su razlozi za određivanje pritvora propisani članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: ZKP BiH).

3. U obrazloženju rješenja kojim je određen pritvor Sud BiH je naveo da je, na osnovu dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), iskaza svjedoka i dokumentacije oduzete prilikom pretresa objekata i prostorija koje koristi apelant i drugi osumnjičeni, a prije svega oduzetih ličnih dokumenata, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, odnosno učestvovao u izvršenju predmetnih krivičnih djela. U obrazloženju je dalje navedeno da je 16. septembra 2008. godine izvršen pretres objekata koje koriste apelant i drugi osumnjičeni kao i njihovih radnih mjesta, te je tom prilikom oduzeta obimna dokumentacija koja se odnosi na izdavanje ličnih dokumenata.

4. Sud BiH je odredio pritvor iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. U obrazloženju je naveo da je uzeo u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o izuzetno složenom i obimnom predmetu sa velikim brojem osumnjičenih lica na šta ukazuje prikupljena dokumentacija, kao i činjenica da Tužilaštvo istovremeno provodi istragu i u drugim povezanim predmetima. Pored navedenog, Sud je smatrao da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni djelovali kao organizovana grupa čiji su članovi međusobno čvrsto povezani sa unaprijed određenim ulogama u izvršenju inkriminisanih radnji. Sud je dalje smatrao da okolnosti konkrenog slučaja jasno ukazuju da je riječ o «razgranatoj pojavi» gdje je u učinjenju djela morao učestvovati veći broj lica koja se međusobno poznaju ili barem znaju jedni za druge, a realno se može zaključiti da apelant i drugi osumnjičeni poznaju i druge osumnjičene protiv kojih se provodi istraga kao i potencijalne svjedoke zato što su neki od njih uposlenici CIPS-a i radili su na izdavanju ličnih dokumenata. Imajući u vidu navedeno, Sud je zaključio da je realno očekivati da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi mogli stupiti u kontakt sa ostalim osumnjičenim, ali i sa svjedocima koje Tužilaštvop tek ima namjeru da po prvi put ispita, te na taj način ometati uspješno provođenje istrage.

5. Sud je dalje obrazložio da je uzeo u obzir i činjenicu da Tužilaštvo i dalje radi na pronalaženju i osiguranju dokaza i tragova bitnih za ovaj krivični postupak, a da evidentno iz izvršenih pretresa proizlazi da su osumnjičeni određenu službenu dokumentaciju držali van radnog mjesta. Sud je zaključio da postoji bojazan da bi osumnjičeni ukoliko bi bili pušteni na slobodu mogli uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze i tragove značajne za ovaj krivični postupak. Sud je takođe cijenio i okolnost značaja samog CIPS projekta, odnosno da je riječ o izuzetno bitnom državnom sistemu i projektu čija je sigurnost uveliko dovedena u pitanje počinjenjem djela sa kojim se apelant i drugi osumnjičeni dovode u vezu, a da je nesumnjivo da su posljedice takvog postupanja dalekosežne i, u datom trenutku, nesagledive. Sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje u tom trenutku opravdavaju navedeni pritvorski razlog.

6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora Sud BiH je zaključio da prvostepeno rješenje sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama kojima je potkrijepljen stav o postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Žalbene prigovore apelanta kojim je osporio da postoji opasnost od negativnog uticaja na dokazni postupak iz razloga što smatra da se ista zasniva na pretpostavkama i paušalnim ocjenama, Sud BiH je ocijenio neosnovanim. Obrazložio je da je tačno da nije utvrđeno da li je apelant bilo kada preduzeo radnje koje bi ukazivale da je vršio ili pokušao vršiti bilo kakav uticaj na svjedoke ili osumnjičene. Međutim, ova okolnost, kako je smatrao Sud BiH, nije od presudnog značaja za utvrđivanje da li postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao negativno utjecati na dokazni postupak. Naime, i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti, utemeljena na posrednim dokazima što je ovdje slučaj, kako je zaključio Sud BiH, dovoljna je da sud ne može biti u uvjerenju da apelant boravkom na slobodi neće kontaktirati svjedoke ili saučesnike.

7. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 23. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 2. oktobra 2008. godine, apelantu su zabranjene posjete i telefonski kontakti sa drugim osobama, osim sa braniocem. U obrazloženju rješenja sud je naveo da se u konkretnom slučaju rukovodio obavezama i ograničenjima propisanim članom 141. stav 2. ZKP BiH kojim je izričito propisano na koji se način mogu ograničiti prava i slobode pritvorenih lica. S tim u vezi sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zaista bilo neophodno ograničiti prava i slobode apelanta kako bi se osigurala i postigla svrha radi koje je pritvor određen. Nadalje, sud je naveo da s obzirom da je pritvor određen radi postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te da bi mogao uništiti i sakriti dokaze i tragove važne za predmetni postupak. Također, sud je ukazao da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela učestvovao veći broj lica koja su međusobno povezana i čije su uloge unaprijed definisane, kao i da istraga još uvijek traje i treba da se ispita veći broj svjedoka i potencijalnih osumnjičenih. Stoga je sud utvrdio da bi u ovoj fazi postupka posjete apelantu kao i obavljanje telefonskih razgovora mogli štetno utjecati na daljnji tok krivičnog postupka. Sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na postojanje realne opasnosti da bi apelant mogao iskoristiti posjete od strane drugih lica kao i telefonske kontakte sa istima kako bi sakrio ili uništio dokaze i tragove bitne za ovaj krivični predmet, odnosno kako bi posredno ili neposredno stupio u međusobni kontakt sa drugim osumnjičenima ili u kontakt sa ostalim licima koja su učestvovala u izvršenju inkriminisanih radnji.

8. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja kojim je apelantu komunikacija sa vanjskim svijetom ograničena samo na komunikaciju sa njegovim braniocem, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 141. stav 2. ZKP BiH određeno da prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničena samo u mjeri potrebnoj da se, između ostalog, ostvari svrha radi koje je određen pritvor. Sud je naveo da zabrana komunikacije između članova najuže porodice predstavlja miješanje u pravo na privatni život, ali je ocijenio da je istraga u konkretnoj fazi postupka legitiman cilj koji ne narušava princip proporcionalnosti. Sama svrha određivanja mjere pritvora ne bi bila adekvatno ostvarena ukoliko bi apelant putem komunikacije sa drugim licima, pa i članovima najuže porodice, bio u mogućnosti utjecati na kvalitet provođenja istražnih radnji i eventualno dokaznog postupka. Sud je također, naveo da zabrana posjeta i telefonskih kontakata može ograničiti pravo apelanta na privatnost, ali ovo pravo nije apsolutno, a ograničenja su opravdana tamo gdje je interes da se osiguraju prava apelanta na kontakt sa drugim licima usklađen sa potrebom da se osigura integritet istrage i ostvarivanje svrhe zbog koje je pritvor određen, kao u konkretnom slučaju.

9. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.b), c), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 4, člana 5. st. 1, 2. i 3. člana 6. stav 3. i člana 8. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da iz samog zahtjeva za određivanje pritvora i dokaza koji su izvedeni u dosadašnjem postupku i drugih dokaza kojima raspolažu Tužilaštvo i Sud BiH ne proističu osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, smatra da ne postoje niti posebni pritvorski razlozi propisani članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Apelant je naveo da su nadležne policijske strukture izvršile temeljit pretres stana i radnog mjesta apelanta i oduzele kompletnu dokumentaciju važnu za predmetni krivični postupak tako da praktički više i ne postoje dokazi i tragovi koje bi apelant mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti. Također po mišljenju apelanta ne postoje nikakve naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant na bilo koji način ometati krivični postupak, utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Apelant zaključuje da postojanje razloga za pritvor nije od strane Suda BiH adekvatno obrazloženo. Apelant je dalje naveo da mu se, uprkos njegovom pismenom zahtjevu, bez obrazloženja zabranjuje uvid u dokaze kojim raspolaže Tužilaštvo i Sud BiH a koji idu u prilog apelantu.U odnosu na zabranu posjete članovima porodice apelanta, apelant ističe da su se takve posjete mogle obaviti u prisustvu policijskih službenika. Apelant smatra da ova zabrana predstavlja dio psihičke torture kojoj se apelant podvrgava da bi priznao izvršenje krivičnog djela koje nije učinio.

10. U odgovoru Suda BiH je navedeno da su neosnovani navodi apelanta o povredi prava iz člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Sud BiH je naveo da je nakon uvida u predmetni spis ustanovio da u spisu postoji prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora prema apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela, kao i rješenje na osnovu kojeg je apelantu određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana. Također je navedeno da iz spisa proizilazi da su prilikom lišenja slobode apelanta ispoštovana sva njegova prava kao i da je postupak lišenja slobode proveden u skladu s ZKP BiH. U odnosu na navodne povrede člana 6. stav 3. Evropske konvencije Sud BiH je naveo da je apelant imao branioca, te da mu je data mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora. Obzirom da član 226. ZKP BiH propisuje da tek nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, te obzirom na sve restrikcije koje se odnose na uvid u dokazni materijal tokom faze istrage, a zbog daljnje uspješnosti vođenja postupka, Sud BiH smatra da u predmetnoj fazi postupka nije bilo obligatorno odbrani apelanta dati na uvid dokazni materijal, zbog čega smatra da su navodi apelanta o povredi prava iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

11. U odgovoru Tužilaštva je istaknuto da je apelant pušten na slobodu 14. novembra 2008. godine, te je i rješenje Suda biH o ograničenju komunikacije za apelanta stavljeno van snage. Predložili su da Ustavni sud odbaci apelaciju kao nedopuštenu ili da je odbije kao neosnovanu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju apelant je bio lišen slobode i stavljen u pritvor na temelju odluke suda, a pozvao se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

15. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i zbog posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Ustavni sud zapaža da su u osporenim rješenjima o određivanju pritvora kao razlozi osnovane sumnje navedene izjave svjedoka te obimna dokumentacija oduzeta prilikom pretresa prostorija koje apelant koristi, a koju prije svega čine pasoši, izvodi iz matične knjige rođenih, zahtjevi za prijem-odjavu mjesta prebivališta, itd. U odnosu na posebne pritvorske razloge sudovi su obrazložili da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu sa velikim brojem osumnjičenih lica, da se provodi istraga i u drugim povezanim predmetima, da su osumnjičeni djelovali kao organizovana grupa, da osumnjičeni poznaju jedni druge kao i potencijalne svjedoke, te da je razuman zaključak da se realno može očekivati da bi apelant boravkom na slobodi mogao stupiti u konatakt sa ostalim osumnjičenim kao i sa svjedocima koje Tužilaštvo tek treba da ispita, te da bi na taj način ometao uspješno provođenje istrage. Također je istaknuto da budući da je apelant određenu službenu dokumentaciju držao van radnog mjesta postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze značajne za konkretni postupak. Ustavni sud, polazeći od toga da pojam «osnovana sumnja» pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je data osoba mogla počiniti krivično djelo, nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja, navedeni razlozi opravdavaju zaključak da postoji «osnovana sumnja» da je apelant mogao počiniti krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao uslov za određivanje mjere pritvora po članu 5. stav 1. Evropske kovencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju lišen slobode po postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da je izvršio krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

16. U odnosu na navode apelanta da mu nije dozvoljen uvid u dokaze kojima raspolaže Tužilaštvo i sud i s tim u vezi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak nalazi u fazi istrage, da optužnica protiv apelanta još nije podignuta, a članom 226. stav 2. ZKP BiH je propisano da nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da apelant kao pritvoreno lice bude odmah obaviješten «o svakoj optužbi protiv njega». Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6. 3.(a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osmunjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6. stav 3.(a) je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je za obaveza iz člana 5. stav 2. više ograničena nego ona iz člana 6. 3.(a), pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. U konkretnom slučaju, apelant i ne spori da je sa dokazima koji se tiču određivanja pritvora bio upoznat, već se žali da mu nije omogućen uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo. S obzirom na navedene standarde, Ustavni sud smatra da, u ovoj fazi postupka, omogućavanjem apelantu uvida samo u dokaze koji se tiču razloga za pritvor, nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5.stav 2. Evropske konvencije. Također Ustavni sud ističe da je apelant pušten iz pritvora 14. novembra 2008. godine, odnosno nakon mjesc i pol pušten je «na slobodu do suđenja» u smislu značenja člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da apelant nema »opravdan zahtijev« da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.

17. U odnosu na navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog zabrane apelantu komunikacije sa spoljnim svijetom osim sa njegovim braniocem, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-3263/08 već razmatrao isto pravno pitanje i zauzeo stav «da nema povrede apelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu ukazao da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda pritvorenih lica, na način na koji je to predviđeno zakonom, osiguranje nesmetanog provođenja istrage, odnosno onemogućavanje ometanja krivičnog postupka, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je, međutim, postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zakonom općenito predviđeno da pritvorenik ima pravo na posjetu lica po svom izboru. Izuzetak je kada sudija za prethodni postupak donese pisanu i obrazloženu odluku o zabrani određenih posjeta zbog njihovog štetnog djelovanja na tok postupka. Osim toga, zakonom je zagarantirano da prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor. Imajući to u vidu, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je miješanje javnih vlasti u ovo apelantovo pravo tokom njegovog boravka u pritvoru bilo zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome je ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja kojem se teži» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-3263/08 od 3. jula 2009. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 82/09, tač. 34. i 39.) Stoga se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

18. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-3263/08 od 3. jula 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ne sadrže prima facie dokaze koji pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije.

19. U odnosu na dio apelacije, koji se odnosi na povredu apelantovih ustavnih prava iz člana II/3.b) i c) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio kršenje ovih prava, ili je to učinio samo paušalno. U vezi s navodima apelacije u odnosu na navedena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost u odnosu na preuranjenost apelacije

20. U odnosu na navode apelanta da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se prema navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. To pretpostavlja da apelant, shodno principu iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepene odluke. Ustavni sud podsjeća da se osporene odluke tiču određivanja mjere pritvora apelantu, da je predmetni postupak u fazi istrage, da optužnica protiv apelanta nije podignuta, a da su prava iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije zagarantirana «svakome ko je optužen za krivično djelo». Budući da apelant u predmetnom postupku nije optužen, slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povreda prava na pravično suđenje iz člana. 6. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke, apelacija preuranjena.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/08 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio