Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/07 (M. H.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3444/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-3444/07, rješavajući apelaciju Mirsada Haljete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Haljete podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-

000 444 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-07-07-000092 od 18. maja 2007. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Haljete podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-

000 444 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-07-07-000092 od 18. maja 2007. godine u odnosu na pravo na rad i prava iz radnog odnosa, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Haljeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 15. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 444 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-07-07-000092 od 18. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-07-07-000092 od 18. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 444 od 18. septembra 2007. godine, obavezana je tužena PPPP «Gamatex» Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) da Fondu PIO iz Banjaluke na ime doprinosa za apelanta za period od 9. marta 2004. godine do 30. septembra 2005. godine isplati iznos od 1.152,77 KM. Tužena je također obavezana da apelantu po osnovu minulog rada za period od 9. marta 2004. godine do 30. septembra 2005. godine isplati iznos od 671,15 KM i to sve navedene iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen u cijelosti.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tužbom tražio da tužena isplati određene iznose na ime doprinosa za penzijsko osiguranje i minuli rad za apelanta i to za period od 1. jula 1996. godine do 28. februara 2005. godine. Osnovni sud je dalje obrazložio da budući da je apelant podnio tužbu 9. marta 2005. godine, računajući datum podnošenja tužbe apelantu pripada pravo na uplatu traženih iznosa u periodu od 9. marta 2004. godine do 30. septembra 2005. godine kada je apelantu prestao radni odnos sporazumom sa tuženom. Osnovni sud se pozvao na član 105. Zakona o radu, kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može zatražiti zaštitu svog prava pred nadležnim sudom u roku od jedne godine od saznanja za povredu. Polazeći od navedene odredbe zakona, Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, utvrdivši da apelantu pravo na tražene isplate pripada od 9. marta 2004. godine. Osnovni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplate doprinosa i minulog rada za period od 1. jula 1996. godine do 9. marta 2004. godine jer je podnesen nakon proteka prekluzivnog roka iz člana 105. Zakona o radu.

4. Odlučujući o žalbi na prvostepenu odluku, Okružni sud je obrazložio da se rok iz člana 105. Zakona o radu računa od dana saznanja za povredu, odnosno od kada je zaposleni doznao da je njegovo pravo uskraćeno, ograničeno ili na drugi način narušeno. Okružni sud je smatrao da kod nesporne činjenice da se potraživanje apelanta odnosi na isplatu minulog rada i doprinosa Fondu PIO za period od 1. jula 1996. godine do 28. februara 2005. godine, da je apelant već protekom narednog mjeseca kada mu nije isplaćen minuli rad, odnosno doprinos Fondu PIO, saznao za povredu tog prava, a da je tužba podnesena sudu 9. marta 2005. godine, tužba se ukazuje neblagovremenom zbog proteka subjektivnog roka iz člana 105. Zakona o radu za period od 1. jula 1996. godine do 9. marta 2004. godine. Okružni sud je dalje naveo da prvostepeni sud u predmetnom sporu nije tužbu odbacio kao neblagovremenu već je meritorno odlučio odbivši dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. Ovaj propust, po mišljenju Okružnog suda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jer su kod odbacivanja tužbe i kod odbijanja tužbenog zahtjeva pravne posljedice iste.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na rad i ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Ustavni sud osporene presude ukine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

A. Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi sa navodima apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje, već je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

B.Dopustivost ratione materiae

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskrimisan u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad i prava iz radnog odnosa nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/07 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio