Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2591/07 (A. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2591/07
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2591/07, rješavajući apelaciju Age Mahmutagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Age Mahmutagića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka za naknadu štete koji je okončan Odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000034 od 16.
decembra 2009. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ago Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000034 od 16. decembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 14. maja 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis broj P:183/03. Od Vrhovnog suda je 26. januara 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor i informaciju o tome da li je okončan postupak povodom revizije.
3. Općinski sud je 2. juna 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. januara 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Općinskog suda i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 3. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 17. decembra 1995. godine doživio saobraćajnu nesreću koju je skrivio pripadnik Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: UN). Apelant je, nakon što se od 1996. godine neuspješno obraćao institucijama UN-a, 4. septembra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Cazinu radi naknade štete.
7. Općinski sud u Cazinu je Rješenjem broj P-729/99 od 11. aprila 2000. godine apelantu vratio tužbeni zahtjev na ispravak. Općinski sud je u rješenju naveo da apelant kao tužene mora označiti lica koja zaista mogu biti tuženi budući da je apelant kao tuženog naveo pripadnika UN-a. Naime, Općinski sud je smatrao da ovako naveden tuženi otvara pitanje da li se predmet uopće ubraja u sudsku nadležnost. Nakon toga, Općinski sud u Cazinu se Rješenjem broj P-729/99 od 29. maja 2000. godine proglasio apsolutno nenadležnim i predmet dostavio Tribunalu - Komisiji pri Ministarstvu pravde Federacije BiH za rješavanje zahtjeva za naknadu štete koju snosi SFOR.
8. S obzirom na to da o apelantovom zahtjevu nije bilo riješeno jer navedeni tribunal nije funkcionirao, apelant je 12. aprila 2002. godine Općinskom sudu ponovo podnio tužbu za naknadu štete. Predmet je u Općinskom sudu bio zaveden pod brojem P-1279/02.
9. Općinski sud je 15. septembra 2002. godine predmetni tužbeni zahtjev vratio apelantu na preciziranje budući da u zahtjevu nije bio precizno naveden tuženi. Kako apelant u ostavljenom roku nije postupio prema nalogu Općinskog suda, Općinski sud je 4. novembra 2002. godine donio Rješenje broj P-1279/02 kojim je tužbu odbacio kao neurednu. Nakon toga, apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je u žalbi naveo da Općinski sud bespotrebno razvlači postupak i da je tužbeni zahtjev već precizirao podneskom od 19. augusta 2002. godine navodeći kao tuženog Vladu Federacije BiH. Općinski sud je navedenu žalbu registrirao kao zahtjev za povrat u prijašnje stanje. S tim u vezi, Općinski sud je 28. januara 2003. godine donio Rješenje broj P-1279/02 kojim je dopustio povrat u prijašnje stanje.
10. Predmet je nakon toga dobio novi broj: P-183/03. Dalje, Općinski sud je donio Rješenje broj P-183/03 od 18. juna 2004. godine kojim se proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i tužbu u cijelosti odbacio. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je BiH kao članica UN-a prihvatila Konvenciju o povlasticama i imunitetima UN-a iz 1946. godine i to potpisivanjem Sporazuma o saradnji između Vlade RBiH i UN-a 1993. godine. Prema tom sporazumu, pripadnici UN-a izuzeti su od svakog oblika sudskog procesuiranja.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-454/05 od 31. oktobra 2005. godine uvažio žalbu i prvostepeno rješenje preinačio tako što je utvrdio da je Općinski sud stvarno i mjesno nadležan i dostavio mu predmet na ponovno rješavanje.
12. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj P-183/03 od 19. jula 2006. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž-8/07 od 10. decembra 2007. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Apelant je 30. aprila 2008. godine izjavio reviziju. Prema informaciji koju je Ustavni sud dobio od Vrhovnog suda, postupak povodom revizije je okončan Odlukom broj 070-0- Rev-10-000034 od 16. decembra 2009. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je zbog dužine predmetnog postupka pred sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi, a posebno Općinski sud, opstruirali njegov predmet i na taj mu način onemogućili adekvatan pristup sudu. Apelant, također, smatra da Općinski sud nije htio da donese meritornu odluku iako iz rješenja Kantonalnog suda proizlazi da to mora učiniti.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da smatra da su svi apelantovi navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je okončao postupak povodom revizije.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom nije bio okončan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obavještenja Vrhovnog suda proizlazi da je postupak povodom revizije u međuvremenu okončan. Imajući u vidu da, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme podnošenja apelacije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
21. Apelant se žali zbog dužine trajanja postupka za naknadu štete pred sudovima zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe protiv UN-a pokrenut 4. septembra 1999. godine, te da se, u vezi s tim postupkom, Općinski sud u Cazinu proglasio apsolutno nenadležnim, što apelant nije osporavao. Nakon toga, apelant je ponovo podnio tužbu 12. aprila 2002. godine u kojoj je kao tuženu označio Vladu FBiH. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati dužinu trajanja postupka u odnosu na tužbeni zahtjev iz 2002. godine s obzirom na to da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na dužinu trajanja tog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovom predmetu okončan 16. decembra 2009. godine. Dakle, postupak u ovoj pravnoj stvari je ukupno trajao sedam godina i osam mjeseci.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
26. U konkretnom slučaju se radilo o postupku utvrđivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog pretrpljenih povreda u saobraćajnoj nesreći. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
27. Ustavni sud zapaža da se Općinski sud, iako je apelant kao tuženu označio isključivo Vladu FBiH, proglasio stvarno nenadležnim obrazloživši da je nezgodu skrivio pripadnik UN-a. Na taj način, Općinski sud je nepotrebno izazvao pitanje nadležnosti, a rješavanje tog pitanja je trajalo više od tri godine. Naime, u situaciji kada je u tužbi za naknadu štete kao tužena bila označena Vlada FBiH nije bilo nikakve zakonske osnove da se sud proglasi stvarno nenadležnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je utvrđena nadležnost Općinskog suda, postupak pred tim sudom okončan za manje od devet mjeseci. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom okončan za godinu i pet mjeseci, a pred Vrhovnim sudom za manje od dvije godine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon utvrđivanja nadležnosti, bio aktivan u rješavanju predmeta, te zakazao i održao sedam ročišta.
28. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je u određenim fazama postupak okončan u relativno kratkom roku, to ne može biti opravdanje da je nadležnim sudovima trebalo više od tri godine da utvrde nadležnost Općinskog suda u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u odgovoru na apelaciju Općinski sud ne nudi nikakve razloge koji bi opravdali ovako dugo trajanje postupka utvrđivanja nadležnosti. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da se dužina konkretnog postupka u potpunosti može staviti na teret nadležnim sudovima budući da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred sudovima u trajanju od sedam godina i osam mjeseci, te ponašanje nadležnih sudova i apelanta, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ova povreda se ogleda u tome što se ukupno trajanje postupka naknade štete u periodu od sedam godina i osam mjeseci, pri čemu je postupak utvrđivanja nadležnosti Općinskog suda trajao više od tri godine, može u potpunosti staviti na teret nadležnim sudovima.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović