Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-603/10 (I. S.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 2
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 2
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-603/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-603/10, rješavajući zahtjev Ismeta Subašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ismeta Subašića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Subašić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova), broj 27/02-23-10528/06 od 11. januara 2010. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23-04/III-23-189-12/05 od 31. oktobra 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje presude Kantonalnog suda, broj 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja, broj 23-04/III-23-189-12/05 od 31. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova, broj 27/02-23-10528/06 od 11. januara 2010. godine, utvrđeno je da je J.P. „BH Pošta“ Sarajevo davalac na korištenje stana u Ulici Akifa Šeremeta broj 7/I (u daljnjem tekstu: sporni stan), ranijeg nosioca stanarskog prava apelanta, i da se davaocu stana dozvoljava vraćanje spornog stana na raspolaganje. Istim rješenjem je utvrđeno da apelant prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima sporni stan koristi bez pravnog osnova. Takođe apelantu je utvrđen prestanak bespravnog korištenja spornog stana, te da je dužan napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Uprava za stambena pitanja je navela da je J.P. „BH Pošte“ Sarajevo 11. augusta 2005. godine podnijelo zahtjev ovom organu za vraćanje spornog stana na raspolaganje, čiji je raniji nosilac stanarskog prava apelant. Obrazlažući svoju odluku Uprava za stambena pitanja je navela da je u toku postupka uvidom u potvrdu o vlasništvu stana Stambenog fonda Sarajevo, broj 02/1042/2005 od 12. decembra 2005. godine nesporno utvrđeno da je JP „BH Pošte“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), vlasnik spornog stana, koji apelant prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koristi bez pravnog osnova. Dalje je utvrđeno da je Uprava za stambena pitanja zaključkom, broj 23-04/III-23-4/04 od 20. februara 2004. godine odbacila kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed spornog stana. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu Ministarstvu stambenih poslova koje je rješenjem, broj 27/02-23-969/04 od 29. aprila 2004. godine, njegovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Apelant je protiv rješenja Ministarstva za stambene poslove od 29. aprila 2004. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom, broj U-499/04 od 6. oktobra 2005. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Dalje je utvrđeno da je apelant sa Vjerom Anđelković 5. augusta 1991. godine zaključio ugovor o zamjeni stanova, broj 05-7-
590, što je i sam apelant potvrdio u izjavi koju je dao ovom organu 4. oktobra 2006. godine, kojim je sporni stan dobio zamjenom svog stana u Ulici Trg Heroja broj 4 čiji je davalac na korištenje bio SIZ PIO BiH. Nakon izvršene zamjene apelant sporni stan nije koristio već je stanovao u stanu u Ulici Samira Frašte broj 18, na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova punica, što je Uprava utvrdila uvidom u uvjerenje o kretanju policijske uprave Novi Grad, broj 13/3-7.4-136-1-706/04 od 12. februara 2004. godine. Nakon utvrđenog činjeničnog stanja Uprava za stambena pitanja je zaključila, da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio u stanu u Ulici Samira Frašte broj 18, a da u spornom stanu živi od 16. oktobra 2000. godine pa je postupajući u skladu sa čl. 2 i 5. Zakona o vraćanju dodjeli i prodaji stanova („Službene novine F BiH“, broj 28/05, u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) i članom 11a tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine F BiH“, broj 11/98, 38/98, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prstanku primjene) donijela odluku kao u dispozitivu rješenja.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo stambenih poslova je potvrdilo da je rješenje Uprave za stambena pitanja pravilno i zakonito, jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na pravilnoj primjeni čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova. Takođe utvrđeno je da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo prema članu 13. Zakona o prestanku primjene, i da stoga sporni stan koristi kao bespravni korisnik, a rok za napuštanje stana određen mu je prema članu 3. stav 3. navedenog zakona. Članom 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano je da će se osoba koja koristi stan bez pravnog osnova po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od petnaest dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe. Osim toga članom 2. stav 2. Zakona o vraćanju stanova propisano je da ukoliko stan korist lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestaku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. S obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 19. maja 2005. godine to je pravo privremenih korisnika koji su imali pravo na alternativni smještaj prestalo 19. maja 2006. godine, pa kako je odredba člana 2. Zakona o vraćanju stanova imperativnog karaktera, zaključeno je da organima uprave nije ostavljena mogućnost za produženje roka korištenja spornog stana apelantu.
5. Kantonalni sud je presudom, broj 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je naveo da je apelant 5. februara 2007. godine tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova, broj 27/02-23-10528/06 od 11. januara 2007. godine. Sud je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj 9/05), shodno kojem je odlučeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. S obzirom da je utvrđeno da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije stanovao u spornom stanu, već u stanu u Ulici Samira Frašte broj 18., Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je sporni stan shodno članu 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova vratio na raspolaganje vlasniku stana, te da apelant u skladu sa odredbom člana 11. tačka 5. Zakona o prestanku primjene ima status privremenog korisnika, i da je dužan u skladu sa članom 3. stav 3. tačka 5. istog zakona sporni stan napustiti u roku od 15 dana bez prava na alternativni smještaj. Presudom Kantonalnog suda je takođe utvrđeno da apelantu u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o vraćanju stanova ima pravo podnijeti zahtjev vlasniku stana, radi dodjele spornog stana na korištenje.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je ugovor o zamjeni stana zaključio sa Vjerom Anđelković i da je tim ugovorom svoj stan koji se nalazio u Ulici Trg Heroja broj 4/15, zamjenio za sporni stan. Dalje navodi da je tačno da je 1991. godine bio prijavljen na adresi u Ulici Samira Frašte broj 18, ali da nije nikad slutio da će mu ta prijava nanijeti štetu u vezi spornog stana. Pošto je lošeg imovinskog stanja, apelant smatra da vlasnik stana koristi tu okolnost da mu otme stan koji zakonito posjeduje, jer ima stanarsko pravo i ugovor o zamjeni stana Apelant takođe navodi da je ugovor o zamjeni stana zaključio 29. maja 1991. godine i da je tog datuma uselio u sporni stan ali da u istom nije stanovao. Apelant traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će zabraniti provođenje presude Kantonalnog suda, broj 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi mu izvršenjem odluke Kantonalnog suda bila nanesena velika nepravda i šteta, pa traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će zabraniti provođenje presude Kantonalnog suda, broj broj 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.
10. Prema tome, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
11. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović