Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-731/10 (A. A. H.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-731/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 731/10, rješavajući zahtjev Ammara Al Hanchia za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ammara Al Hanchia za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ammar Al Hanchi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-84/10 od 17. februara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva sigurnosti-

Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za poslove sa strancima) broj UP-1/19.4.13-

07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u Bosni i Hercegovini u periodu od pet godina a do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj U-84/10 od 17. februara 2010. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Službe za poslove sa strancima o produženju nadzora broj UP-1/19.5-97.3-11-4/09 od 12. februara 2010. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su odredbom člana 101. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon) propisani pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor, rokovi u kojima se oni mogu koristiti i nadležnost Suda BiH za rješavanje u predmetima stavljanja pod nadzor. Sud BiH je naveo da je, shodno odredbama pomenutog člana, saslušao apelanta 17. februara 2010. godine. Sud BiH je istakao da je apelant na saslušanju u potpunosti ostao kod navoda iznesenih u tužbi odnosno da mu nije poznato iz kojih je razloga stavljen pod nadzor i kako je izveden zaključak da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Osim toga, navedeno je da je apelant istakao da mu se pogoršalo zdravstveno stanje jer su u novoj zgradi Imigracionog centra na prozorima postavljene folije pa ne može gledati napolje pa da zbog toga i ponašanja policajaca (koji ga poprijeko gledaju) strahuje za svoj život. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je apelant izjavio se pojačano brine za porodicu jer im je finansijska situacija jako loša i jer nemaju stredstava za život. Pored toga, Sud BiH je naveo da je apelant zamolio da ga BiH ne izruči u Tunis-zemlju porijekla jer bi tamo bio izložen mučenju i torturi, te da je, u krajnjem slučaju, spreman na mogućnost da ga BiH udalji u neku treću zemlju jer žudi za životom u slobodi.

3. S tim u vezi, nakon izvršenog uvida u kompletan spis predmeta, Sud BiH je, između ostalog, utvrdio da se osporeno rješenje o produženju nadzora u Imigracionom centru Istočno Sarajevo temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona jer i dalje postoje uvjeti za produženje nadzora nad apelantom. Sud BiH je, također, utvrdio da se u konkretnom slučaju nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor u Imigracioni centar Istočno Sarajevo.

4. Sud BiH je u osporenoj presudi istakao i da je neosnovan apelantov navod da su mu stavljanjem pod nadzor povrijeđena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvnecije. Sud BiH je naveo da pozivanje apelanta na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti nije osnovano jer se stavljanje stranca pod nadzor ne može smatrati lišenjem slobode. Prema ocjeni Suda BiH nema ni povrede apelantovog prava na porodični život jer je uplitanje u njegov porodični život predviđeno zakonom i nužno u interesu nacionalne sigurnosti.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da su nadležni sudovi i upravni organi pogrešno utvrdili činjenicu da je on stranac i da nezakonito boravi u BiH te da su, s tim u vezi, pogrešno primjenili i materijalno pravo. Apelant smatra da postupak u njegovom predmetu traje neopravdano dugo budući da ni po jednoj njegovoj žalbi nije odlučeno već je morao pokretati upravne sporove zbog ćutanja administracije. Prema apelantovim navodima, povrijeđeno mu je i pravo na zabranu mučenja jer je je nesporno da će protjerivanjem u Tunis biti izložen torturi i mučenju što je, prema navodima apelanta, stav i Suda u Strazburu. Apelant predlaže da Ustavni sud po službenoj dužnosti ispita ustavnost člana

101. Zakona jer te odredbe nisu kompatibilne sa standardima koje nameću čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije.

6. Apelant osim toga smatra da Sud BiH nije osporenom presudom u potpunosti riješio njegov tužbeni zahtjev jer se uopće nije bavio tužbenim navodima o povredi prava iz čl. 3, 6. i 13. Evropske konvencije već se samo bavio povredama prava iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije. Apelant također smatra da je njegovo stavljanje pod nadzor izašlo iz dozvoljene dužine trajanja nadzora u smislu člana 102. Zakona.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud podsjeća da je svojim odlukama o privremenoj mjeri broj AP 3745/09 i AP 407/10 (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 3745/09 od 12. januara 2010. godine i broj AP 407/10 od 25. februara 2010. godine, objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere kojim bi naložio odlaganje izvršenja istog rješenja Službe za poslove sa strancima do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po šest, tada spojenih apelacija pod brojem AP 3745/09 odnosno po apelaciji broj AP 407/10. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da od donošenja odluka broj AP 3745/09 i broj AP 407/10 pa do dana donošenja predmetne odluke nije došlo do izmjene okolnosti vezanih za status apelanta, odnosno da apelant nije na vjerodostojan način dokazao da bi on bio izložen riziku kršenja navedenih ljudskih prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-731/10 (A. A. H.) | Sudska praksa | Aktio