Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/08 («Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2647/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2647/08, rješavajući apelaciju «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-329/03 od 1. novembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-06-000-156 od 25. juna 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljenjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-06-000-156 od 25. juna 2008. godine i presude Vrhovnog suda broj U-329/03 od 1. novembra 2006. godine.
2. Ministarstvo finansija Republike Srpske, Poreska uprava – Područni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) je rješenjem broj 02/0702-453-6564/02 od 30. jula 2002. godine usvojilo zahtjev apelanta za povrat preknjižavanjem više uplaćene akcize u iznosu od 73.764,88 KM. U obrazloženju predmetnog rješenja je navedeno da je u postupku provjere utvrđeno da je carina na osnovu pogrešnog kursa konvertibilne marke i Jugoslovenskog dinara više obračunala akcize u iznosu od 73.764,88 KM, pa je primjenom člana 91. Zakona o poreskoj upravi («Službeni glasnik RS» 51/01) odlučeno kao u dispozitivu rješenja. Apelant je 19. augusta 2002. godine Poreskoj upravi podnio zahtjev za isplatu kamata po rješenju broj 02/0702-453-6564/02 od 30. jula 2002. godine.
3. Poreska uprava je rješenjem broj 02/0702-453-6564/02 od 29. augusta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave – Odobra za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01/0104-453-691/02 od 10. marta 2003. godine, odbila zahtjev apelanta za isplatu kamata u iznosu od 156.455,31 KM, kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Poreske uprave je navedeno da je u konretnom slučaju protekao rok (od 3 godine od dana uplate) za podnošenje zahtjeva za odbijanje od buduće obaveze ili povrat pretplaćene obaveze propisan članom 94. Zakona o poreskoj upravi.
4. Apelant je protiv rješenja Odbora broj 01/0104-453-691/02 od 10. marta 2003. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je presudom broj U-329/03 od 1. novembra 2006. godine odbio tužbu apelanta kao neosnovanu.
5. Rješavajući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-329/03 od 1. novembra 2006. godine Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Uvp-06-000-
156 od 25. juna 2008. godine kojom je odbio zahtjev apelanta kao nesnovan, U obrazloženju presude je navedeno da je zahtjev apelanta uslijedio po proteku trogodišnjeg roka iz člana 94. Zakona o poreskoj upravi, koji se računa od dana uplate obaveze, pa je na osnovu člana 49. stav 2. istog zakona zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-06-000-156 od 25. juna 2008. godine, i da istom sudu naloži da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke Ustavnog suda u ovom predmetu, donese zakonitu odluku, kao i da mu dosudi kompenzaciju u iznosu od 12.000 KM na ime naknade štete koju je pretrpio i koju trpi zbog donošenja nezakonite sudske odluke na njegovu štetu, kao i kompenzaciju od 5.000 KM zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Apelant, također, traži da mu Ustavni sud dosudi troškove sudskog postupka i postupka pred Ustavnim sudom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj U-329/03 od 1. novembra 2006. godine
8. S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, apelantu predmetna presuda Vrhovnog suda uručena 15. novembra 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 29. augusta 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.
U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-000-156 od 25. juna 2008. godine
9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-
000-156 od 25. juna 2008. godine kojom je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-329/03 od 1. novembra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni spor ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kako niti o njegovom pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao i kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović