Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-510/07 (A. S.)

Odluka donesena 27. 03. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-510/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 510/07, rješavajući apelaciju Anice Soldo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anice Soldo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 182 od 9. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anica Soldo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hamo Masleša, advokat iz Konjica, podnijela je 2. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 182 od 9. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-204/04 od 5. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-386/05 od 16. novembra 2005. godine, naloženo je Muminu i Fati Kovačević iz Jablanice (u daljnjem tekstu: tuženi) da isele iz jednosobnog stana u ulici Betonsko naselje broj 27 u Jablanici i predaju ga apelantici oslobođenog od ljudi i stvari, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla nakon smrti svoje majke, što proizlazi iz rješenja o prenosu stanarskog prava SIZ-a stanovanja Jablanica od 20. novembra 1984. godine. Na temelju navedenog rješenja apelantica je 23. novembra 1984. godine zaključila ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja Jablanica. Nesporno je utvrđeno da je stan, nakon elementarne nepogode, dodijeljen predniku tuženih na privremeno korištenje 1986. godine, kao i da sada u stanu žive tuženi. U aktu SIZ-a stanovanja od 6. februara 1986. godine, kojim su Općinskom štabu civilne zaštite Jablanica dostavljeni podaci o stanovima koji se trenutno ne koriste, navedeno je da apelantica predmetni stan ne koristi od 1. septembra 1983. godine. Općinski sud je smatrao da je činjenica da apelantica eventualno nije koristila stan duže od šest mjeseci mogla da bude od utjecaja za donošenje odluke o otkazu ugovora o korištenju stana. Međutim, Općinski sud je zaključio da nije od značaja konstatacija SIZ-a stanovanja da apelantica ne koristi stan od 1983. godine, jer i uz takva saznanja SIZ je 1984. godine donio rješenje da se na apelanticu prenosi stanarsko pravo. Općinski sud je također naveo da je prestanak stanarskog prava mogao utvrditi svojom odlukom davalac stana na korištenje, odnosno zajednica stanovanja, ali da u konkretnom postupku sudu nisu ponuđeni dokazi da je apelantici na bilo koji način otkazano korištenje stana.

4. U obrazloženju prvostepene presude je dalje navedeno da su tuženi istakli da su stan koristili na osnovu odluke o privremenom smještaju u vanrednim prilikama do kraja 1987. godine, a kako je dalje zaključio sud, sasvim je sigurno da su do 2004. godine prestali razlozi za njihovo privremeno smještanje u predmetni stan, zbog čega tuženi nemaju zakonski osnov za korištenje stana. Na osnovu izloženog sud je zaključio da apelantica kao nositeljica stanarskog prava ima pravo da traži iseljenje tuženih, koji bez njenog odobrenja i saglasnosti koriste stan. Sud je vjerovao apelanticinom iskazu da se obraćala tuženim s molbom da napuste stan, pa je prihvatio kao činjenicu da je tuženim ostavljen primjeren rok za iseljenje u smislu odredbi člana 31. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Sud je u cijelosti usvojio kao osnovan apelanticin tužbeni zahtjev, temeljeći ga na članu 31. Zakona o stambenim odnosima.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 31. Zakona o stambenim odnosima, kojom je regulirano da bez dozvole nositelja stanarskog prava niko ne može useliti u stan koji nositelj stanarskog prava koristi, da nositelj stanarskog prava može tražiti iseljenje iz stana korisnika stana, ostavljajući mu primjeren rok koji ne može biti kraći od 30 dana i da, ukoliko se korisnik stana ne iseli u ovom roku, nositelj stanarskog prava može od nadležnog suda tražiti njegovo iseljenje. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica aktivno legitimirana da, kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, traži iseljenje tuženih kao korisnika stana. Kantonalni sud je istakao da se odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima nije mogla primijeniti u konkretnom predmetu, jer se ova odredba odnosi na stanove na kojima ne postoji stanarsko pravo i na zajedničke dijelove zgrade. Pored toga Kantonalni sud je smatrao da tuženi ni u kojem slučaju na spornom stanu nisu mogli steći status nositelja stanarskog prava, jer nisu ispunili taksativno navedene uvjete u čl. 11-23. Zakona o stambenim odnosima.

6. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 070-0-Rev-06-000 182 od 9. novembra 2006. godine uvažio kao osnovanu reviziju tuženih protiv drugostepene presude i preinačio nižestepene presude, tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi nesporno utvrdili da su tuženi u predmetni stan, na kojem je apelantica nositeljica stanarskog prava, smješteni privremeno po naredbi Općinskog štaba civilne zaštite Jablanica i da u predmetnom stanu stanuju neprekidno od 1986. godine. Također je nesporno utvrđeno i da apelantica nije izgubila status nositeljice stanarskog prava, odnosno to pravo joj nije prestalo niti na jedan način predviđen čl. 43. do 54. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica je tužbu za iseljenje tuženih iz stana podnijela 21. aprila 2004. godine po pravnom osnovu iz člana 31. Zakona o stambenim odnosima. Stavom 2. člana 31. navedenog zakona propisano je da nositelj stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od maloljetne djece, bračnog druga, kao i lica koja su bračni drugovi po zakonu dužni da izdržavaju, tražiti iseljenje iz stana, ostavljajući im za iseljenje primjeren rok koji ne može biti kraći od 30 dana.

8. Vrhovni sud je dalje smatrao da se odredbe člana 31. Zakona o stambenim odnosima ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari, jer imaju za pretpostavku da nositelj stanarskog prava zajedno sa drugim korisnicima stana koristi stan, a taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen. Vrhovni sud je naveo da se pod korisnicima stana smatraju lica navedena u članu 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, a to su nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Vrhovni sud je zaključio da, budući da apelantica ne stanuje u predmetnom stanu koji je dat na privremeno korištenje tuženim i kako tuženi nisu niti mogu biti članovi njenog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, to primjenom člana 31. Zakona o stambenim odnosima nižestepeni sudovi nisu mogli udovoljiti apelanticinom ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da iseljenje tuženih iz stana apelantica, kao nositeljica stanarskog prava na stanu, pa tako i zainteresirano lice u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, može tražiti podnošenjem zahtjeva stambenom organu za pokretanje postupka za njihovo iseljenje, uz uvjet da su tuženi bespravni korisnici stana (član 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima). Zatim je navedeno da, s obzirom da su tuženi u stan useljeni legalno i privremeno, za ostvarivanje apelanticinog prava na stan od značaja je do kada su tuženi zakoniti korisnici stana, odnosno kada im je to pravo prestalo. Protekom roka od tri godine od dana nezakonitog korištenja stana ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana u roku od daljnjih pet godina kod nadležnog suda (član 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima). Vrhovni sud je zaključio da, budući da apelantica u predmetnom slučaju nema pravni osnov za iseljenje tuženih iz stana u sudskom postupku, to je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo usvojiti reviziju tuženih, nižestepene presude preinačiti i odbiti apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da nije jasno na osnovu čega je Vrhovni sud donio osporenu odluku, naročito zato što su nižestepeni sudovi nesumnjivo utvrdili da je ona i dalje nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Stoga apelantica smatra da, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, ima pravo da kod nadležnog suda traži iseljenje korisnika predmetnog stana.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li je apelantica imala pravni osnov da u sudskom postupku traži iseljenje tuženih iz stana, na kojem je ona nositeljica stanarskog prava, a u koji su tuženi uselili 1986. godine na osnovu odluke nadležnog organa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud usvajajući reviziju utvrdio da apelantica nije imala pravni osnov u članu 31. Zakona o stambenim odnosima da u sudskom postupku traži da tuženi kao korisnici stana isele, jer u konkretnom tuženi nisu korisnici stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, u kojem slučaju je nositelju stanarskog prava zagarantovana sudska zaštita. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da apelantica, kao zainteresovano lice iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima o čijem se pravu ili pravno zaštićenom interesu radi, može podnošenjem zahtjeva stambenom organu pokrenuti postupak za iseljenje tuženih, za koje tvrdi da nezakonito koriste stan. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je stambeni organ ovlašten da u upravnom postupku odluči o podnesenom zahtjevu i da donese rješenje o ispražnjenju stana ako od nezakonitog useljenja pa do pokretanja postupka nije protekao rok od tri godine, odnosno daljnji rok od pet godina.

15. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a u osporenoj odluci nije moguće pronaći bilo šta što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti je moguće pronaći elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud također ukazuje da nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, op.cit. Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

16. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, odnosno da nema ništa što ukazuje na povredu prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelantica se također žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-510/07 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio