Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-694/07 (L. V.)

Odluka donesena 27. 03. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-694/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 694/07, rješavajući apelaciju Lazara Vujovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Vujovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

279/04 od 8. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazar Vujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-279/04 od 8. decembra 2006. godine. Od apelanta je zatraženo 24. augusta 2009. godine da dopuni apelaciju, što je on i učinio 10. septembra 2009. godine.

2. Apelant je 30. juna 1990. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u zgradi tzv. «Staro kino» (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) sa Centrom za kulturu Bileća, kao zakupodavcem zbog obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Ugovor je zaključen na period od sedam godina, odnosno do 1. jula 1997. godine.

3. Opština Bileća (u daljem tekstu: tužena) je svojom odlukom ukinula Centar za kulturu, te naložila da se, počevši od 1. maja 1995. godine, zakupnina plaća na račun tužene. Dalje, tužena je Odlukom broj 01-013-100/97 od 24. jula 1997. godine sporni poslovni prostor dodijelila na korištenje ranijem vlasniku, s obzirom da je on nakon drugog svjetskog rata bio nacionalizovan, te zaključila ugovor o dodijeli na korištenje spornog poslovnog prostora ranijem vlasniku 2. oktobra 1997. godine. Apelant je sporni poslovni prostor predao u posjed ranijem vlasniku 11. augusta 1998. godine.

4. Tužbom od 11. augusta 1998. godine apelant je pokrenuo postupak protiv tužene radi naknade štete. U tužbi je apelant istakao da je bilo neophodno sporni poslovni prostor privesti namjeni, da je u tu svrhu uložio 31.541,43 KM, te da je tuženi, bez ikakvog objašnjenja, 24. jula 1997. godine donio odluku da se sporni poslovni prostor dodijeli na korištenje ranijem vlasniku, odnosno s njim zaključio ugovor o zakupu. Zbog navedenog, apelant je istakao da nije bio u mogućnosti obavljati ugostiteljsku djelatnost od 3. oktobra 1997. godine, te da je zbog toga pretrpio štetu na mjesečnom nivou od 7.500,00 KM.

5. Presuda Osnovnog suda u Trebinju (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-208/98 od 8. juna 1999. godine je po žalbi tužene ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak Rješenjem Okružnog suda u Trebinju (u daljem tekstu: Okružni sud) broj Gž-139/99. Osnovni sud je ponovno donio Presudu broj P-290/2000 od 15. maja 2001. godine, koja je po žalbi tužene Rješenjem Okružnog suda broj Gž-150/02 od 29. aprila 2002. godine ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak, s nalogom da se provedu dokazi iz tužbe, te da se sasluša vještak građevinske struke.

6. U ponovnom postupku, Presudom Osnovnog suda broj P-219/2002 od 23. januara 2003. godine, apelantov tužbeni zahtjev je usvojen, te je tuženoj naloženo da apelantu nadoknadi na ime naknade štete i izmakle koristi iznose označene u izreci presude. U obrazloženju presude sud je istakao da je apelant vršio ulaganja u sporni poslovni prostor mimo onog što je bilo označeno u ugovoru o zakupu, a na temelju saglasnosti tadašnjeg direktora Centra za kulturu, kao zakonskog zastupnika, s kojim je ugovor i zaključen. U vezi s navedenim sud je zaključio da se, u skladu s članom

228. Zakona o obligacionim odnosima, ima smatrati da je apelant od početka radio po nalogu Centra za kulturu, s obzirom da je zakonski zastupnik Centra za kulturu izvedene radove naknadno odobrio. Naime, u skladu s članom 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, poslovođa bez naloga stiče određena prava prema licu u čiji se posao umiješao bez ovlaštenja, ako je u svemu postupao prema pravilima kojim je određen njegov položaj. Ova prava poslovođa bez naloga stiče uvijek, bez obzira u kojim okolnostima se umiješao u tuđi posao i posebno nezavisno od toga da li se očekivani rezultat miješanja ostvario ili ne. Dalje, sud je konstatovao da nije ispoštovana odredba člana 13. ugovora o zakupu spornog poslovanog prostora kojom je bilo regulisano da će, po isteku ugovorenog perioda zakupa, prvo apelantu biti ponuđeno da zaključi novi ugovor o zakupu. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da je tužena, kao vlasnik spornog poslovnog prostora, donijela odluku da se sve zakupnine uplaćuju na njen račun počevši od 1. januara 1995. godine, te se svi zakupoprimci u zgradi tzv. «Starog kina», što je bio i apelantov slučaj, upute na sklapanje novog ugovora o zakupu sa tuženom za 1995. godinu i ubuduće. U vezi s navedenim, sud je zaključio da je prigovor pasivne legitimacije koji je istakla tužena u toku postupka neosnovan, jer je nesporno da je tužena vlasnica spornog poslovnog prostora. Na temelju izjava svjedoka, bivših uposlenika nadležne službe tužene, sud je zaključio da je apelant u sporni prostor uložio znatna materijalna sredstva, te da je imao usmeno obećanje da će visina ulaganja biti prebijena sa visinom zakupnine, pa da je u tom cilju tužene formirala komisiju koja je imala zadatak da utvrdi visinu ulaganja. Ova izjava potvrđena je i specifikacijom grubih građevinskih radova ovjerenom pečatom nadležne službe tužene, iz koje se vidi da se iznos uloženih sredstava ima priznati kroz plaćanje zakupnine od dana zaključivanja ugovora o zakupu. Dalje, kao dokaz o apelantovom ulaganju sredstava, sudu su predočene i ekspertiza koju je sačinila komisija koju je formirala tužena u junu 1997. godine, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koji je uradio vještačenje o visini apelantovih ulaganja u sporni poslovni prostor, a čijem predmjeru i predračunu radova je sud i vjerovao. Iz izjave svjedoka, bivšeg predsjednika skupštine opštine, proizlazi da mu se apelant usmeno obraćao radi zaključenja novog ugovora o zakupu, da mu je on tom prilikom saopštio da to nije moguće, jer je, u skladu sa uputstvom (nije navedeno ko ga je izdao), nacionalizovane poslovne prostore trebalo izdati u zakup ranijim vlasnicima, što je učinjeno i sa spornim poslovnim prostorom u kojem je apelant obavljao ugostiteljsku djelatnost. Najzad, na temelju iskaza svjedoka, bivšeg vlasnika ugostiteljske radnje i bivšeg konobara u apelantovoj ugostiteljskoj radnji, sud je zaključio da je apelant mogao ostvarivati čistu dobit u iznosu od 200,00 KM dnevno, pa je u skladu s tim i utvrdio iznos izmakle dobiti kao u izreci presude. Sud je ocijenio da je izdavanjem u zakup spornog poslovnog prostora bivšem vlasniku, bez naknade, apelant dalje bio onemogućen u ostvarivanju dobiti. Najzad, prigovor tužene da je potraživanje izmakle koristi zastarjelo sud je ocijenio kao neosnovan u skladu s članom 371. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je utvrđeno da potraživanja zastarijevaju za deset godina, a u konkretnom slučaju ugovor je zaključen 30. juna 1990. godine a tužba podnesena 11. augusta 1998. godine.

7. Okružni sud je Presudom broj Gž-429/03 od 7. maja 2004. godine žalbu tužene djelimično uvažio, pobijanu presudu ukinuo u dijelu dosuđene novčane naknade u iznosu označenom u izreci presude na ime izmakle dobiti, te u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud postupio u skladu sa uputama ovog suda iz rješenja broj Gž-

150/02 od 29. aprila 2002. godine, te po ocjeni ovog suda pravilno postupio kada je našao da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu koji se odnosio na naknadu štete po osnovu ulaganja u sporni poslovni prostor, odnosno da je pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima u odnosu na institut nezvanog vršenja tuđih poslova. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, zaključen između apelanta i Centra za kulturu, ništav jer je nesporno da je tužena dala odnosni prostor na korištenje Centru za kulturu da njime gazduje i daje ga pod zakup, pa Centru za kulturu nije ni trebala saglasnost tužene za zaključenje ugovora o zakupu. Dalje, sud je ocijenio da je prvostepeni sud na temelju nalaza vještaka, kojem nisu prigovarale ni tužena ni apelant, pravilno utvrdio da je vrijednost spornog poslovnog prostora na temelju apelantovog ulaganja uvećana za 27.000,00 KM. U tom smislu prvostepeni sud je pravilno ocijenio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev po osnovu poslovodstva bez naloga. Naime, u skladu s članom 220. Zakona o obligacionim odnosima, poslovodstvo bez naloga je vršenje tuđih poslova, pravnih ili materijalnih, bez naloga ili ovlaštenja, ali za račun onog čiji su poslovi, a radi zaštite njegovih interesa. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nedvojbeno proizlazi da je bilo neophodno popraviti krov, te izvršiti građevinske radove da bi se objekat priveo svrsi, pa su žalbeni navodi da, u konkretnom slučaju, nema mjesta primjeni ovog instituta, ocjenjeni kao neosnovani. Dalje, sud je žalbene navode u pogledu dosuđene štete po osnovu izmakle dobiti ocijenio osnovanim. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da prvostepeni sud, odlučujući o ovom vidu štete, upošte nije cijenio činjenicu da apelant nije obavljao djelatnost u vremenskom periodu od maja 1995. godine do 2. oktobra 1997. godine, te da je apelantova supruga sporni poslovni prostor izdala u zakup drugom licu 5. januara 1995. godine, a on je u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost do maja 1997. godine. Dalje, iz predočenog ovom sudu proizlazi da je apelant odjavio obavljanje ugostiteljske djelatnosti u spornom poslovnom prostoru kod nadležne opštinske službe 1. maja 1995. godine. Na temelju navedenog, jasno je da je apelant svojom voljom prestao sa radom, te da ga tužena, davanjem u zakup spornog poslovnog prostora ranijem vlasniku, nije onemogućila u obavljanju djelatnosti. Najzad, ugovor o davanju u zakup ranijem vlasniku tužena je zaključila 2. oktobra 1997. godine, a ugovor o zakupu koji je imao apelant istekao je 1. jula 1997. godine. Cijeneći sve navedeno, sud je zaključio da prvostepeni sud nije imao zakonsko uporište da dosudi naknadu štete za izmaklu korist, pa je, u skladu s članom 229. stav 1. tačka 2. a u vezi s članom 456. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, prvostepena presuda u ovom dijelu preinačena.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene, Presudom broj Rev-279/04 od 8. decembra 2006. godine presude Okružnog suda i Osnovnog suda preinačio tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati utvrđeni iznos na ime naknade štete i zakonske zatezne kamate. U ostalom dijelu drugostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelant, po osnovu ugovora o zakupu, zasnovao obligaciono-pravni odnos sa Centrom za kulturu, pa se, prema tome, obligacioni odnos za naknadu štete i drugih potraživanja po osnovu navedenog ugovora o zakupu, može rješavati samo između stranaka koje su takav ugovor zaključile. U tom smislu Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor tužene u pogledu pasivne legitimacije zasnovan na činjenici da tužena nije zaključila ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, pa da se, u skladu s tim, od nje ne može tražiti naknada štete, a koji je istaknut i u reviziji, te na kojem je tužena insistirala u toku cijelog postupka. Najzad, Vrhovni sud je prigovor pasivne legitimacije ocijenio kao prigovor materijalnopravne prirode, pa je, u skladu s članom 395. Zakona o parničnom postupku koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostepene presude («Službeni list SFRJ» br. 4777-35/91, i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93-32/94), a u skladu s članom 456. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05), odlučio kao u izreci presude.

9. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je zaključak Vrhovnog suda da tužena nije bila pasivno legitimisana u ovom postupku, pa u skladu s tim ni obavezna da nadoknadi štetu, pogrešan. U vezi s tim apelant ističe da je tužena, u skladu sa zakonom, osnovala Centar za kulturu te ga u spornom periodu i ukinula preuzimajući sva njegova prava i obaveze. Ovakav zaključak, prema apelantovom mišljenju, proizlazi iz činjenice da je i prema izjavi svjedoka, bivšeg predsjednika Skupštine opštine tužene, tužena u vrijeme njegovog mandata ukinula Centar i donijela odluku da zakupci, koji su ranije sklopili ugovore o zakupu sa Centrom za kulturu, treba da sklope nove ugovore o zakupu sa tuženom, odnosno da tužena preuzima sve sklopljene ugovore, tako da se oni preformulišu i sklope sa tuženom, te da se zakupnine imaju plaćati tuženoj. Na temelju navedenog apelant zaključuje da je tužena, u skladu s članom 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bila pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari. Na ovaj način apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud cijenio samo dokaze koji idu u prilog tužene, a ne stanje spisa u cjelini, pa mu je time uskratio i pravo na imovinu. Najzad, apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu nije omogućeno da na zakonit način učestvuje u postupku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, da je cijenio samo dokaze koji idu u prilog tuženom, te da je apelantu onemogućio da učestvuje u postupku. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant u toku cijelog postupka ni na koji način nije bio onemogućen u svom pravu da njegov zahtjev bude raspravljen pred nadležnim sudom. U tom smislu, neosnovani su navodi iz apelacije da je Vrhovni sud onemogućio apelanta da učestvuje u postupku, s obzirom da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je izjavljena revizija tužene apelantu dostavljena na odgovor i da je on na nju odgovorio. Dalje, iz obrazloženja osporene presude nesporno proizlazi da se Vrhovni sud nije bavio preispitivanjem dokaza, pa se u vezi s tim u apelaciji neosnovano ističe da je cijenio samo dokaze koji su išli u prilog tuženoj. Dalje, Vrhovni sud je ocjenu o osnovanosti prigovora tužene u pogledu pasivne legitimacije zasnovao na činjenici da u konkretnom slučaju ugovor o zakupu predstavlja obligaciono-pravni odnos koji proizvodi dejstvo samo između ugovornih strana, a ne i prema trećim licima. U skladu s tim, Vrhovni sud je zaključio da se zahtjev za naknadu štete i druga potraživanja na temelju ugovora o zakupu u konkretnom slučaju mogu isticati samo prema stranama koje su takav ugovor i zaključile. Ustavni sud podsjeća da je ugovor o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija formalan ugovor, tj. da bi bio punovažan i proizvodio pravne učinke mora biti zaključen u pismenoj formi, a što važi i u pogledu eventualnih izmjena i dopuna ugovora. U vezi s tim, ne može se smatrati da je izjava u svojstvu svjedoka bivšeg predsjednika skupštine opštine tužene da je tužena preuzela sve ugovore o zakupu zaključene sa Centrom za kulturu stvorila uvjete za primjenu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, s obzirom da, a što proizlazi iz obrazloženja presuda postupajućih sudova, apelant sa tuženom nije zaključio novi ugovor o zakupu, niti je ugovor o zakupu zaključen sa Centrom za kulturu mijenjan i dopunjavan tako da je tužena označena kao ugovorna strana. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne postoji ništa što bi upućivalo na zaključak da su odnosni sudovi postupali na način koji bi se mogao ocijeniti kao pogrešan i proizvoljan.

14. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud u tumačenju i primjeni relevantnih propisa postupao proizvoljno i na način kojim bi se kršila ustavna prava apelanta, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudsku zaštitu svojih prava. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant također smatra da mu je u presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da su navodi o kršenju prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-694/07 (L. V.) | Sudska praksa | Aktio