Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2037/07 (B. L.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2037/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2037/07, rješavajući apelaciju Boška Lovrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Boška Lovrića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-745/98 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001372 od 14. decembra 2007. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Bošku Lovriću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.550,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Boško Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-745/98. Nakon podnošenja apelacije postupak je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 07-001372 od 14. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 17. jula 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Narodnog pozorišta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 17. jula 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od „Krajina osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) odgovor na apelaciju također zatražen 17. jula 2007. godine.
3. Osnovni sud dostavo je odgovor na apelaciju 6. augusta 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 2. februara 2010. godine.
5. Ustavni sud je od Osnovnog suda 3. februara 2010. godine zatražio fotokopiju spisa broj P-745/98, koju je taj sud dostavio Ustavnom sudu 25. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 17. decembra 1990. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog i drugotuženog radi naknade nematerijalne štete, koju je pretrpio radeći za prvotuženog tako što je prilikom prevoza stakla i ostalog tereta doživio saobraćajnu nesreću u kojoj je izgubio pola prsta. Osnovni sud je 31. maja 2007. godine donio Presudu broj P-745/08 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantu solidarno, na ime naknade po osnovu nematerijalne štete, isplate ukupan iznos od 3.400 KM.
8. Tokom postupka je održano ukupno 13 ročišta po datumima: 27. marta 1991. godine, 8. decembra 1992. godine, 1. aprila 1993. godine, 29. juna 1993. godine, 2. decembra 1992. godine, 1. aprila 1994. godine, 27. jula 1994. godine, 20. oktobra 1994. godine, 27. marta 2006. godine, 11. maja 2006. godine, 3. oktobra 2006. godine, 22. marta 2007. godine i 30. aprila 2007. godine.
9. Stalni sudski vještak medicinske struke je 10. januara 2007. godine izvršio vještačenje.
10. Na ročištima održanim 27. marta i 11. maja 2006. godine apelant je tražio odgodu zbog toga što mu je advokat koji ga je zastupao u postupku otkazao punomoć, a on je za zastupanje u ovom predmetu kao neuka stranka trebao stručnu pomoć. Do sljedećeg ročišta, koje je održano 3. oktobra 2006. godine, apelant je ovlastio drugog advokata da ga zastupa u ovoj pravnoj stvari.
11. Apelant se nije žalio na prvostepenu presudu koju je drugotuženi u cijelosti izvršio. Žalbu na Presudu Općinskog suda broj P-745/08 od 31. maja 2007. godine podnio je prvotuženi, čija je žalba odbijena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001372 od 14. decembra 2007. godine, te potvrđena prvostepena presuda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant naglašava da je 17. decembra 1990. godine podnio tužbu radi naknade štete. Navodi da je predmet promijenio više brojeva pred Osnovnim sudom, kojem je trebalo 16 godina šest mjeseci i 18 dana da donese Presudu broj P-745/98 od 31. maja 2007. godine. Apelant se nije žalio na navedenu presudu, koju je drugotuženi u cijelosti dobrovoljno izvršio. Apelant smatra da je zbog enormno dugog postupka pred prvostepenim sudom došlo do povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant predlaže da zbog nedonošenja odluke u razumnom roku Republika Srpska bude obavezana na naknadu nematerijalne štete, te da mu se isplati iznos u skladu s praksom Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
13. Osnovni sud navodi da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz razloga što je „...opšte poznata činjenica da Osnovni sud u Banja Luci funkcioniše sa nedovoljnim brojem sudija koji su zaduženi velikim brojem predmeta i opterećeni velikim brojem starih neriješenih predmeta...“.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak pravosnažno okončan nakon podnošenja apelacije, Odlukom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001372 od 14. decembra 2007. godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i
3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
19. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
23. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 17. decembra 1990. godine, te da se u apelaciji žali da je navedeni sud prvostepeni postupak okončao tek 31. maja 2007. godine, kada je donio Presudu broj P-745/98. S obzirom na navedeno, tj. da je apelant podnio tužbu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije (14. decembra 1995. godine), Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju može ispitati period od 14. decembra 1995. godine, pa do donošenja odluke Okružnog suda od 14. decembra 2007. godine kojom je pravomoćno okončan postupak u ovoj pravnoj stvari. Dakle, u relevantnom periodu predmetni postupak je trajao 12 godina. Međutim, s obzirom da je apelant isključivo osporio dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom, Ustavni sud će kao relevantan period razmotriti period od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja odluke Osnovnog suda od 31. maja 2007. godine, tj. period od 11 godina i šest mjeseci.
26. Međutim, Ustavni sud smatra da se prilikom ispitivanja razumnosti vremena koje je nastupilo nakon datuma stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije mora uzeti u obzir i «stadij postupka dostignut tog datuma» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu radi naknade nematerijalne štete podnio 17. decembra 1990. godine, pa uzimajući u obzir i period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao i period nakon stupanja na snagu te donošenja prvostepene presude (s obzirom da se u apelaciji apelant žali isključivo na period koji je bio potreban da se donese prvostepena odluka), Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak o apelantovoj tužbi ukupno trajao 16 godina i šest mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade nematerijalne štete zbog povrede na radu. Na mjestu tuženog bila su označena dva lica. Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti, odnosno predmetni postupak se ni u kojem slučaju ne bi mogao smatrati toliko složenim da je za donošenje prvostepene presude bilo potrebno preko 16 godina, a u relevantnom periodu 11 godina i šest mjeseci.
28. Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije naveo ništa što bi moglo ukazivati da je dužini predmetnog postupka svojim ponašanjem doprinio apelant, niti je to Ustavni sud utvrdio nakon izvršenog uvida u predmetni sudski spis. Ustavni sud, unutar relevantnog perioda, primjećuje zaista dug period neaktivnosti Osnovnog suda od 14. decembra 1995. godine pa do 27. marta 2006. godine kada je zakazano prvo ročište, za koji period u predmetnom sudskom spisu ne postoje dokazi na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je toliko dugom periodu neaktivnosti doprinio apelant. Nesporno je da apelant u navedenom periodu nije podnosio urgencije za zakazivanje ročišta, ali ta se činjenica, po mišljenju Ustavnog suda, ne može staviti na teret apelantu te smatrati da je on svojim ponašanjem doprinio neaktivnosti suda od preko 10 godina. Naime, Ustavni sud smatra da sudovi po službenoj dužnosti vode parnični postupak nakon što se on pokrene podnošenjem tužbe, te da trebaju preduzeti razumne korake da on bude okončan odnosno da su ga dužni provesti „bez odugovlačenja“. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu predmetni sudski spis, Ustavni sud ne vidi da je Osnovni sud preduzeo bilo kakve aktivnosti s ciljem da provede predmetni postupak u periodu od 14. decembra 1995. godine pa do 27. marta 2006. godine. S obzirom da se radi o kratkom periodu, a u pitanju su bili zahtjevi objektivne prirode, Ustavni sud ne može ni smatrati da je ukupnoj dužini ovog postupka doprinio apelant zato što je 27. marta i 11. maja 2006. godine tražio odgodu ročišta da bi našao advokata koji će ga zastupati.
29. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s kadrovskim problemima, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud je, u obrazloženju ove odluke, već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
30. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Osnovni sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdalo trajanje prvostepenog postupka u periodu od 11 godina i šest mjeseci u predmetu koji nije naročito složen. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret Osnovnom sudu. Naglašava se da je period za koji je odgovoran Osnovni sud period od 14. decembra 1995. godine pa do 27. marta 2006. godine u kojem nije bilo nikakvih aktivnosti tog suda. Za period koji je uslijedio nakon 27. marta 2006. godine pa do donošenja prvostepene presude 31. maja 2007. godine (oko 14 mjeseci) Ustavni sud ne smatra nikoga odgovornim, tj. naglašava da, imajući u vidu konkretan slučaj (bilo je potrebno da vještačenje izvrši sudski vještak medicinske struke, da se uredi tužba prema pravilima novog Zakona o parničnom postupku, a došlo je i do otkazivanja punomoći pa je apelant bio prinuđen da nađe novog advokata), ne može zaključiti da navedeni period nije bio u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Apelant je tražio kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud je utvrdio da je došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku jer je prvostepeni postupak po apelantovoj tužbi trajao ukupno preko 16 godina, te da se ovako dugo trajanje postupka može u većem dijelu staviti na teret Osnovnom sudu. Uzimajući u obzir da je period ispitivanja koji je ratione temporis u nadležnosti Ustavnog suda oko 12 godina, te da je unutar tog perioda isključiva odgovornost Općinskog suda za period neaktivnosti od 14. decembra 1995. godine pa do 27. marta 2006. godine (10 godina i tri mjeseca), te uspostavljenu praksu u vezi s iznosima naknade, Ustavni sud smatra da Vlada Republike Srpske apelantu treba platiti iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 1.550,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 20/06).
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je prvostepeni postupak o apelantovoj tužbi trajao preko 16 godina, a takvo neopravdano trajanje postupka može se u većem dijelu pripisati ponašanju nadležnog suda, koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, niti su takvi razlozi nađeni u predmetnom sudskom spisu.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović