Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2266/07 (M. S.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2266/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2266/07, rješavajući apelaciju Mustafe Smailbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Mustafe Smailbegovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19.

septembra 2007. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Mustafi Smailbegoviću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se apelacija Mustafe Smailbegovića podnesena protiv Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 16-372-386/02 od 21. decembra 2007. godine, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Smailbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Češke Republike, kojeg zastupa Senad Smailbegović iz Banje Luke, podnio je 6. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu povrata stana koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine. Apelant je 22. februara 2008. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da apelaciju proširuje i na akt Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS broj 16-372-386/02 od 21. decembra 2007. godine koji je donesen u postupku utvrđivanja prava na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva za izbjeglice Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 9. januara 2009. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je 11. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor i informaciju da li je okončan postupak za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 055 od 14. novembra 2007. godine koji je vođen pred tim sudom. Od Ministarstva je 5. januara 2010. godine zatraženo da dostavi i spis broj 05-050-02- 02-2983/99.

3. Okružni sud je 12. februara 2009. godine dostavio odgovor, a 28. januara 2010. godine spis. Vrhovni sud je 1. juna 2009. godine dostavio informaciju u vezi s okončanjem postupka utvrđivanja prava trajnog korištenja stana, ali nije dostavio odgovor. Ministarstvo nije dostavilo odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 19. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak za povrat stana

6. Apelant je 25. maja 1999. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo-Odsjek Banja Luka), podnio zahtjev za povrat stana u ulici Cara Lazara broj 7/1 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), vlasništvo preduzeća «Incel» Banja Luka. Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je Rješenjem broj 05-050-02-02-2983/99 od 22. maja 2003. godine zahtjev odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant 27. oktobra 1987. godine s prijeratnim nositeljem i sunositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu Božidarom i Jelisavetom Cekić zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Utvrđeno je i da je apelant imao prijavljeno mjesto prebivališta na adresi predmetnog stana od 28. novembra 1987. godine do 25. augusta 1994. godine i da je u tom periodu živio u ekonomskoj zajednici s nositeljima stanarskog prava. Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je navelo i da je apelant u augustu 1994. godine napustio predmetni stan i Banju Luku i otišao u Zagreb. Dalje je utvrđeno da je nakon smrti Božidara Cekića 1991. godine stanarsko pravo preneseno na Jelisavetu Cekić, koja je umrla 1997. godine, te da apelant nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu.

7. S tim u vezi Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je navelo da je odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu

6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da se vrati u stan. Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je navelo da je 1993. godine, kada je Jelisaveta Cekić još bila živa, donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji je isključio iz kruga članova porodičnog domaćinstva lica koja s nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od pet godina na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Navedeni zakon je, prema navodima Ministarstva-Odsjek Banja Luka, bio na snazi i nakon smrti Jelisavete Cekić. Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je istaklo da je Visoki predstavnik za BiH 1999. godine donio zakon kojim je, između ostalog, ukinuo i predmetnu odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, ali da je zakon Visokog predstavnika stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine i nije se primjenjivao retroaktivno. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je zaključilo da apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.

8. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 05-050-01-533/03 od 22. jula 2003. godine žalbu odbilo uz obrazloženje da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj U-102/03 od 2. marta 2005. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je članom 14. stav 1. zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine određeno da nositelj stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povrat stana u posjed u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se navedene zakonske odredbe primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine bez obzira da li je stan bio napušten ili ne. Dalje, Vrhovni sud je istakao da iz odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima zaista proizlazi da apelant nije stekao status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, jer je u predmetni stan uselio na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.

10. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je za rješavanje pitanja da li je donošenjem osporenog upravnog akta došlo do povrede apelantovog prava na dom bilo potrebno prethodno riješiti pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom. Budući da iz činjenica predmeta proizlazi da se apelant u predmetni stan uselio uz dozvolu nositelja stanarskog prava i na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju i u tom stanu živio duže od pet godina, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da se predmetni stan može smatrati apelantovim domom. S tim u vezi, Vrhovni sud je utvrdio da apelant spada u kategoriju lica koja se mogu smatrati korisnikom stana kojem u smislu člana 14. stav 1. Zakona pripada pravo na povrat stana u posjed. Vrhovni sud je iz tog razloga poništio osporeni upravni akt i naložio prvostepenom organu da, u smislu člana 61. Zakona o upravnim sporovima, u roku od 30 dana donese novi akt u skladu s predmetnom presudom.

11. U ponovnom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-433/05 od 18. aprila 2005. godine kojim je poništilo prvostepeno Rješenje broj 05-050-02-02-2983/99 od 22. maja 2003. godine i predmet vratilo Ministarstvu-Odsjek Banja Luka na ponovni postupak.

12. U ponovljenom postupku Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je donijelo Rješenje broj 05-050-02-02-2983/99 od 5. jula 2005. godine kojim je utvrđeno da je Jelisaveta Cekić 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Rješenjem je također utvrđeno da apelantu, koji se smatra članom porodičnog domaćinstva Jelisavete Cekić jer je na adresi predmetnog stana imao prijavljeno prebivalište 30. aprila 1991. godine, pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Rješenjem je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana zakonitom privremenom korisniku Momčilu Mijatoviću, kojem je naloženo da u roku od 15 dana od prijema tog rješenja napusti predmetni stan i preda ga apelantu u posjed. U rješenju je utvrđeno i da Momčilo Mijatović nema pravo na alternativni smještaj jer se radi o višestrukom korisniku.

13. Protiv navedenog rješenja Momčilo Mijatović je izjavio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-1018/05 od 12. septembra 2005. godine žalbu uvažilo, poništilo osporeno rješenje i odbilo apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu stanja spisa Ministarstvo utvrdilo da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ministarstvo je navelo da se predmetni stan ne može smatrati napuštenim u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama, jer je nesporno da nositeljica stanarskog prava stan nije napustila već da je umrla i u to vrijeme bila u posjedu predmetnog stana, i to prije stupanja na snagu predmetnog zakona. S tim u vezi, Ministarstvo je zaključilo da apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.

14. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj U-787/05 od 16. novembra 2006. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je nesporno da je prvostepeni organ bio dužan da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja odbije apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Osim toga, Okružni sud je naveo da smatra da, i pored toga što je poništeno rješenje doneseno u postupku izvršenja odluke Vrhovnog suda, taj sud nije vezan pravnim shvatanjem na kojem je bila zasnovana presuda Vrhovnog suda. Okružni sud je naveo da smatra da ima i pravo i dužnost da u konkretnom upravnom sporu ocijeni ne samo da li je postupljeno prema presudi Vrhovnog suda nego i da li je Ministarstvo pravilno primijenilo zakon.

15. Nakon toga apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine zahtjev uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda broj U-787/05 od 16. novembra 2006. godine tako što je tužbu uvažio, osporeni akt poništio i stvar riješio tako što je žalba Momčila Mijatovića odbijena kao neosnovana. U presudi je navedeno da ta presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravna stanovišta Ministarstva i Okružnog suda u potpunosti pogrešna i da je apelant u vrijeme napuštanja stana imao status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo i da apelantu svojstvo člana porodičnog domaćinstva nije prestalo iseljenjem iz predmetnog stana 25. augusta 1994. godine jer se radi o iseljenju koje se desilo u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, što apelantu daje pravni status izbjeglice i pravo na povrat stana u posjed.

16. Nakon toga, Ministarstvo je 22. oktobra 2007. godine donijelo Zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-050-02-02-2983/99. Protiv navedenog zaključka Momčilo Mijatović je izjavio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 18.05/2-P672/07 od 19. novembra 2007. godine žalbu odbilo i osporeni zaključak potvrdilo.

17. Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine je izvršena i apelant je 15. februara 2008. godine uveden u posjed stana.

Postupak donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana

18. Rješenjem broj 55/01 od 31. oktobra 2001. godine preduzeće MPD «Incel» Holding ZDP «Celuloza» Banja Luka (u daljnjem tekstu: «Incel-Celuloza») je odbilo apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu kao neosnovan, nakon čega je apelant podnio zahtjev Odjeljenju za komunalne i stambene poslove Administrativne službe Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

19. Odjeljenje je 16. septembra 2002. godine donijelo Rješenje broj 05-372-1470/01 kojim je odbilo apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava Jelisavete Cekić nije bio član njenog porodičnog domaćinstva te da mu, s tim u vezi, ne pripada pravo na nastavak korištenja predmetnog stana.

20. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje). Ministarstvo za prostorno uređenje je donijelo Rješenje broj 01-372-386/02 od 19. marta 2003. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo uz obrazloženje da u potpunosti prihvata kao pravilne zaključke prvostepenog organa iz osporenog rješenja.

21. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj U-516/03 od 7. decembra 2005. godine žalbu uvažio i poništio osporeni akt. U obrazloženju presude je navedeno da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant predmetni stan napustio 1994. godine i to mimo svoje volje, dakle, u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je potrebno da prvostepeni organ provede novi postupak u kojem je neophodno utvrditi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava do 1994. godine.

22. U ponovljenom postupku Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 05-372-1470/2001 od 25. septembra 2006. godine kojim je utvrdilo apelantovo pravo da nakon smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu predmetni stan trajno i nesmetano koristi, s tim da pravo na davanje i raspolaganje predmetnog stana na korištenje ima «Incel-Celuloza». U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje na osnovu činjenica predmeta utvrdilo da je nesporno da je apelant u periodu od 27. novembra 1987. godine pa do 1994. godine bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. S tim u vezi Odjeljenje je utvrdilo da apelantu pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana.

23. Protiv navedenog rješenja «Incel-Celuloza» i Momčilo Mijatović su izjavili žalbe Ministarstvu za prostorno uređenje koje je Rješenjem broj 01-372-386/02 od 5. decembra 2006. godine odbilo žalbe i potvrdilo osporeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo za prostorno uređenje je navelo da je utvrdilo da sve razloge i obrazloženja koje je prvostepeni organ dao u osporenom rješenju u potpunosti prihvata i to Ministarstvo. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

24. Protiv navedenog rješenja «Incel-Celuloza» i Momčilo Mijatović su podnijeli tužbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-U-07-000 055 od 14. novembra 2007. godine tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio. U obrazloženju presude je navedeno da pravo na trajno i nesmetano korištenje stana u smislu odredaba čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima RS konstituiše stanarsko pravo člana porodičnog domaćinstva prethodnog nositelja stanarskog prava na stanu. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je članom 28. tog zakona propisano da, ukoliko jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana, tada upravni organ nadležan za stambene poslove po zahtjevu druge strane donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana bio usmjeren na sticanje stanarskog prava. Dalje, Okružni sud je naveo da je Odlukom Visokog predstavnika za BiH od 28. jula 2001. godine stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova čijim je članom 69. stav 1. propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo. Osim toga, Okružni sud je naveo i da je članom 7. stav 1. tog zakona propisano da od dana njegovog stupanja na snagu za utvrđivanje prava na nesmetano i trajno korištenje stanova nije više nadležan upravni organ već redovni sud. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da je upravni organ umjesto odluke o apelantovom zahtjevu trebao, prema odredbi člana 113. stav 2. Zakona o upravnom postupku, zaključkom odbaciti apelantov zahtjev zbog nenadležnosti. S tim u vezi, Okružni sud je donio navedenu presudu i obavezao upravni organ da u roku od 30 dana donese novi upravni akt uz uvažavanje pravnog stava iznesenog u navedenoj presudi.

25. U ponovnom postupku Ministarstvo za prostorno uređenje je donijelo Rješenje broj 16-372-386/02 od 21. decembra 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo za prostorno uređenje je proglasilo ništavim Rješenje Odjeljenja broj 05-372-1470/2001 od 25. septembra 2006. godine i odbacilo apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana zbog stvarne nenadležnosti, budući da je od dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova za takve zahtjeve nadležan redovni sud. Protiv navedenog akta apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, ali do dana donošenja ove odluke Ustavnom sudu nije dostavio informaciju da li je postupak povodom navedene tužbe okončan.

26. Nakon toga, apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 055 od 14. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 038 od 26. novembra 2008. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da smatra da je pravilan stav nižestepenog suda da je apelantov zahtjev bio usmjeren na sticanje stanarskog prava, jer je nesporno da se pravom na trajno i nesmetano korištenje stana u smislu čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima konstituira stanarsko pravo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava.

27. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova ne može steći stanarsko pravo na stanovima u državnoj svojini, te da su od tog datuma za rješavanje zahtjeva za utvrđivanje prava na nesmetano i trajno korištenje stanova nadležni redovni sudovi, a ne upravni organi. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Vrhovni sud je naveo da je i pozivanje apelanta na Presudu tog suda broj U-516/03 od 17. decembra 2005. godine neosnovano. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Presudom broj U-977/03 od 13. septembra 2006. godine promijenio praksu u pogledu stvarne nadležnosti upravnih organa za postupanje po zahtjevima za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana, te je utvrdio da je za postupanje po tim zahtjevima, prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, nadležan redovni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrata predmetnog stana, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine, povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant također smatra da mu je zbog dužine trajanja navedenog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer mu je onemogućeno da otkupi predmetni stan. Pored toga, apelant smatra da mu je u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 055 od 14. novembra 2007. godine vezanoj za postupak donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, osim prava na pravično suđenje i prava na imovinu, povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer smatra da je njegovim uvođenjem u posjed stana trebalo biti utvrđeno i «njegovo pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana». Apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni i zbog pogrešne primjene procesnog prava prilikom donošenja Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 16-372- 386/02 od 21. decembra 2007. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku prema nalogu iz navedene presude Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da smatra da u postupcima po tužbama apelanta, «Incel-Celuloze» i Momčila Mijatovića, koji su vođeni pred tim sudom, nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji te da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Zakon o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 20/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 2/07, 59/08 i 58/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Sporove nastale u primjeni ovog zakona rješava sud, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

VI. Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

33. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je postupak povrata stana trajao nerazumno dugo. Pri tome je naveo da o njegovoj tužbi nije donesena odluka u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak nije bio okončan. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, pa je apelacija u ovom dijelu bila dopustiva i u vrijeme kad je podnesena. Pored toga, apelant je Ustavnom sudu 28. februara 2008. godine dostavio informaciju da je postupak povrata stana okončan i da je 15. februara 2008. godine uveden u posjed predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka po zahtjevu za povrat stana ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Preuranjenost

35. Apelant je dopunom apelacije od 28. februara 2008. godine naveo da apelaciju proširuje i na Rješenje Ministarstva za prostorno uređenje broj 16-372-386/02 od 21. decembra 2007. godine, te Presudu Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 055 od 14. novembra 2007. godine. U dopuni apelacije apelant je naveo da je protiv navedenog akta Ministarstva podnio tužbu Okružnom sudu, ali do dana donošenja ove odluke Ustavni sud nije dobio informaciju o tome da li je postupak po spomenutoj tužbi okončan.

36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

37. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena; (...)

39. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. Ustavni sud zapaža da je presudom Okružnog suda koju je apelant naknadno osporio, postupak po zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, vraćen organima uprave na ponovno odlučivanje. U tom postupku su donesene nove odluke, a protiv drugostepene odluke Ministarstva apelant je podnio tužbu Okružnom sudu. Kako je u konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije u toku pred Okružnim sudom, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

40. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII. Meritum

41. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja postupka povrata predmetnog stana povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

I. Razuman rok

a) Relevantni principi

44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Apelant je 25. maja 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Taj postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i četiri mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju se radi o postupku povrata stana u kojem je apelant živio počevši od 1987. pa do 1994. godine na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio s nositeljima stanarskog prava. U vezi s tim nadležni upravni organi i sudovi su trebali utvrditi činjenicu da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te da li mu s tim u vezi pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti i procijeniti, ne može smatrati složenim.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je nadležnim upravnim organima i sudovima trebalo više od osam godina da utvrde da li je apelant 30. aprila 1991. godine imao status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je nadležnom upravnom organu nakon podnošenja zahtjeva za povrat stana bilo potrebno čak četiri godine da bi predmetni zahtjev uzeo u rad. Ustavni sud primjećuje i da je nakon što su upravni organi donijeli odluku Vrhovni sud dva puta poništavao akte koje su donijeli ti organi i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je jednom predmet vratio upravnom organu na ponovni postupak, a drugi put sam u meritumu riješio stvar.

49. Ustavni sud, također, smatra da, iako je u određenim fazama postupak okončan u relativno kratkom roku (pred Okružnim sudom), to ne može biti opravdanje da je nadležnim upravnim organima i sudovima trebalo ukupno više od osam godina da utvrde da li je apelant imao status člana porodičnog domaćinstva. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da nadležni upravni organi i Vrhovni sud nisu dali nikakve razloge niti opravdanja za ovako dugo trajanje konkretnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da se dužina konkretnog postupka u potpunosti može staviti na teret nadležnim upravnim organima i sudovima, budući da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.

50. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima i sudovima u trajanju od osam godina i četiri mjeseca, kao i ponašanje nadležnih upravnih organa, sudova i apelanta, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pitanje kompenzacije

51. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajuća novčana kompenzacija. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknada nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.

52. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva za povrat stana trajao osam godina i četiri mjeseca, apelantu se dosuđuje kompenzacija u iznosu od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih organa i sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Pravo na imovinu

53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povrata stana u periodu od osam godina i četiri mjeseca može u potpunosti staviti na teret nadležnim upravnim organima i sudovima.

55. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2266/07 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio