Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2568/07 (N. R.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2568/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2568/07, rješavajući apelaciju Nove Rajaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nove Rajaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-07-000010 od 18. juna 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Novo Rajak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 14. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-07-000010 od 18. juna 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor 22. oktobra 2007. godine, Vrhovni sud 25. oktobra 2007. godine, Federalno tužilaštvo 29. oktobra 2007. godine, a Kantonalni sud 9. novembra 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda broj K-53/04 od 27. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant je na osnovu člana 41. stav 1. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. marta 2004. godine do 4. maja 2005. godine i od 27. novembra 2006. godine pa do pravosnažnosti presude a najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u toj presudi. Dalje, lica pobliže navedena u izreci su navedenom presudom sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. Osim toga, apelant je na osnovu odredbi člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka.

7. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon što su saslušani brojni svjedoci, utvrđeno je da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret iz svih šest tačaka optužnice. U postupku je utvrđeno da je apelant u toku rata bio pripadnik rezervnog sastava Milicije Republike Srpske. Dalje, utvrđeno je da je apelant sam i zajedno sa drugim pripadnicima Milicije i srpskih oružanih snaga na širem području općine Višegrad, među kojima su sela i zaseoci Crni Vrh, Donja i Gornja Crnča, Donja i Gornja Lijeska, Kabernik i druga mjesta, odvodio i zatvarao civilno nesrpsko stanovništvo. Osim toga, utvrđeno je da je apelant mučio i zlostavljao nesrpsko civilno stanovništvo, te da je sa tim civilima nečovječno postupao, na način i metodama koje ne opravdavaju upotrebu sredstava (kao što su, između ostalog, oružje, palice i batinanje). Navedenim sredstvima je ostvarivan zabranjeni cilj - nanošenje velikih patnji i narušavanje zdravlja i tjelesnog integriteta ličnosti. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant zastrašivao nesrpsko civilno stanovništvo prijetnjom oružjem i pucanjem iz oružja iznad glava civila i krovova kuća prilikom njihovog progona i razdvajanja. Utvrđeno je da je apelant odveo i žensko civilno lice na vojne barikade.

8. Dalje, u prvostepenom postupku je utvrđeno i da je apelant nezakonito lišavao slobode civile, budući da nije postojala opravdana sumnja da su lica koja su lišena slobode učinila neko djelo ili predstavljala konkretnu opasnost za silu koja ih drži. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u okviru nezakonitog lišavanja slobode civila apelant iznuđivao iskaze i informacije upotrebom fizičke sile. Imajući u vidu apelantovu poziciju i utjecaj na ostale pripadnike rezervnog sastava milicije i vojske, Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije spriječio nego, naprotiv, svojim prisustvom, odnosno paljenjem kuća, doprinio uništavanju imovine civila nesrpske nacionalnosti. Osim toga, apelant je u okviru planske akcije predvodio grupu naoružanih i uniformiranih pripadnika oružanih snaga, te s tom grupom izvršio napad na nebranjeno selo Kabernik.

9. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da sve činjenice ukazuju na to da je apelant bio svjestan da njegove radnje imaju za posljedicu nanošenje velikih patnji i narušavanje zdravlja i tjelesnog integriteta ličnosti i nestanak civila lišenih slobode tako da neki ni do danas nisu pronađeni. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant sve navedene radnje svjesno i smišljeno preduzimao i htio. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, taj sud je do ovakvog zaključka došao na osnovu brojnosti radnji i civila prema kojima je apelant inkriminirane radnje preduzimao tokom oružanog sukoba u BiH i to na širem području općine Višegrad koje je bilo pod kontrolom srpske vojske. Prema zaključku Kantonalnog suda, nesporno je da navedene radnje prema svom sadržaju predstavljaju i kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

10. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant predmetnim radnjama prekršio odredbe člana 3. stav 1. tačka a) i člana 27. IV. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, te člana 75. stav 2. tačka a) i člana 85. stav 3. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ, te ga je proglasio krivim za navedeno krivično djelo.

11. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu kao olakšavajuće okolnosti ocijenio i imao u vidu apelantovo držanje pred sudom, njegovu dotadašnju neosuđivanost, te činjenicu da je apelant u predmetnom periodu nekim civilima i pomagao. Kantonalni sud je, također, naveo da je kao otežavajuću okolnost ocijenio brojnost radnji i broj civila prema kojima je apelant u kratkom periodu preduzimao navedene radnje što je kao posljedicu imalo da neka lica za kojima oštećeni tragaju ni do danas nisu pronađena. Uzevši sve to u obzir, Kantonalni sud je apelantu izrekao zatvorsku kaznu od 14 godina.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da nije prihvatio prijedlog odbrane da se u toku postupka pročita iskaz umrlog svjedoka Milana Josipovića koji je taj svjedok dao pred drugim pretresnim vijećem kao ni ovjerenu pismenu izjavu tog svjedoka koja je data pred nadležnim općinskim organom 8. augusta 2005. godine. Kao razlog za odbijanje ovog prijedloga Kantonalni sud je naveo da se u ovom slučaju ne radi o izuzetku koji je predviđen članom 288.

ZKPFBiH.

13. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prilikom izrade presude, ne ulazeći u pravnu kvalifikaciju djela, na osnovu utvrđenih činjenica koje su rezultat provedenih dokaza, u interesu i za korist optuženog, prilagodio izreku presude u odnosu na tačke jedan, četiri i sedam optužnice na način pobliže naveden u presudi.

14. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-07-000146 od 12. aprila 2007. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i odredio da se održi pretres pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da su osnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje na to da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada je na stranici 30. pasus 5. navedene presude prilikom izrade presude izvršio izmjene u izreci presude. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da žalbeni navodi opravdano dovode u pitanje ovlaštenje suda da prilikom izrade presude mijenja izreku presude koja je javno objavljena 27. novembra 2006. godine jer iz obrazloženja same presude proizlazi da je sud prilikom njene izrade izvršio određene intervencije u činjeničnom opisu presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su izmjene presude nesporno izvršene u fazi pisanja presude, čime je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je irelevantna okolnost da li je intervencija u činjeničnom opisu objavljene presude obavljena u apelantovu korist ili na njegovu štetu jer sud svoju odluku može donijeti isključivo u toku vijećanja i glasanja, kako je to predviđeno članom 293. ZKPFBiH. Vrhovni sud je, također, naveo da svaka intervencija u presudi nakon vijećanja i glasanja predstavlja grubo kršenje prava na odbranu.

15. Dalje, u obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo i da žalbeni navodi osnovano dovode u pitanje i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na tačku četiri izreke prvostepene presude. Vrhovni sud je istakao da je, s obzirom na to da se u tom dijelu presude prvostepeni sud pri razmatranju toga da li je optuženi počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim pozivao na iskaz Mule Mulaomerović, majke Mustafe Mulaomerovića, ta svjedokinja svjedočila na način koji nije dao osnov za zaključak prvostepenog suda o apelantovoj krivnji. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da se u tom dijelu «činjenično stanje prvostepene presude čini pogrešno i nepotpuno utvrđeno».

16. Postupajući prema navedenom rješenju, Vrhovni sud je 18. juna 2007. godine održao pretres. Na navedenom pretresu izvedeni su dokazi čitanjem iskaza svjedoka koji su dati na glavnom pretresu održanom pred Kantonalnim sudom. Osim toga, izvršen je i uvid u ostale izvedene dokaze pred Kantonalnim sudom.

17. Nakon održanog pretresa, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kžk-07-000010. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od osam godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, navedenom presudom je, na osnovu člana 298. tačka d) ZKPFBiH, odbijena optužba protiv apelanta vezana za fizičko zlostavljanje, hapšenje i zatvaranje lica pobliže navedenih u presudi, koje se desilo u junu i augustu 1995. godine. Apelant je, također, oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, a u presudi poimenično navedeni oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

18. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud utvrdio da je apelant zajedno sa pripadnicima srpskih oružanih formacija navedenim u presudi počinio radnje koje su mu stavljene na teret pod tačkom jedan izreke presude. S tim u vezi, navedeno je da se takav zaključak zasniva na iskazima svjedoka optužbe, poimenično nabrojanih u presudi koji su, kako je obrazloženo, bili neposredni očevici i učesnici predmetnih događaja. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su pojedina svjedočenja svjedoka optužbe potvrđena i iskazima svjedoka odbrane pobliže navedenih u presudi. Naime, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka Nezira Mešića, koji je sakriven u grmlju sve posmatrao, i Zijada Kahrimana, koji je tom prilikom bio zarobljen, nesporno utvrđeno da je apelant lično vodio grupu od sedam do deset pripadnika oružanih srpskih formacija koji su iz pravca sela Donja Lijeska pod prijetnjom oružja sa igrališta u tom selu sa sobom poveli grupu od 15 do 20 mladića Bošnjaka. Dalje, utvrđeno je da je zarobljenima naloženo da legnu na zemlju gdje su ih apelant i ostali iz grupe pod prijetnjom oružja tukli i ispitivali, te da je nesporno da su navedenoj oružanoj formaciji naređenja dolazila od apelanta.

19. Osim toga, utvrđeno je da je apelant tada lično lišio slobode svjedoka Adila Čakala na način pobliže naveden u presudi. Nakon toga, apelant je naredio i izvršio grupiranje i izdvajanje zarobljenih mladića tako da je grupu koju su činila šestorica mladića (među kojima je bio i Zijad Kahriman) udarajući policijskom palicom odveo u pravcu sela Šabanije. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant zajedno sa ostalim pripadnicima oružane formacije zlostavljao lica navedena u presudi na način i sredstvima također detaljno navedenim u presudi, te da su učinjene radnje osim u navedenom selu preduzimane i u stanici milicije u Višegradu.

20. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su činjenični navodi iz tačke dva osuđujućeg dijela izreke utvrđeni na osnovu detaljnog iskaza svjedoka Suvada Dolovca, Mirsada Topalića i Gorana Trifkovića. Naime, Vrhovni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je apelant zajedno sa poimenično navedenim pripadnicima srpske oružane formacije učestvovao u hapšenju svjedoka Suvada Dolovca i njegovog brata. Utvrđeno je da je tom prilikom iz kuće uz upotrebu vatrenog oružja ova grupa istjerala majku, djecu i snahu Suvada Dolovca, koja je tada bila trudna, i držali ih opkoljene ispred kuće. Apelant i ostali su nakon toga odveli Suvada Dolovca i njegovog brata u jednu prostoriju gdje su uz konstantno premlaćivanje ispitivani pa su ih nakon toga odvezli u stanicu milicije u Višegrad. U stanici milicije su bili i ostali zarobljenici čija su imena navedena u presudi. Utvrđeno je i da je apelant Suvadu Dolovcu garantirao da će on i brat ostati živi ali da im nije mogao garantirati da neće biti fizički zlostavljani.

21. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su činjenični navodi iz tačke četiri izreke predmetne presude zasnovani na iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi. Naime, na osnovu iskaza tih svjedoka utvrđeno je da je oružana grupa, čiji je član bio i apelant, pucajući u zrak dovela bošnjačko stanovništvo u selo Kabernik kao živi štit pozivajući stanovništvo tog sela da izađe iz kuća. U navedenom živom štitu se nalazio i svjedok Ešref Mulaomerović za kojeg je utvrđeno da je uspio da pobjegne u šumu gdje se krio nekoliko dana i odakle je vidio paljenje kuća u selu. Navedeni svjedok je vidio i odvođenje svog brata Mustafe. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedokinje Mule Mulaomerović utvrđeno da apelant nije uhapsio i odveo njenog sina Mustafu već da su to učinila druga lica.

22. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je na osnovu iskaza ostalih svjedoka utvrđeno da je apelant učestvovao i u hapšenju i zlostavljanju i drugih lica pobliže navedenih u presudi, te da su se hapšenja i zlostavljanja odvijala u fabrici «Terpentin» i osnovnoj školi u selu Donja Lijeska koja je bila pretvorena u stanicu milicije.

23. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se zaključak o tome da je apelant izvršio krivičnopravne radnje navedene u tački pet izreke presude zasniva na iskazima svjedokinje Ajke Užičanin. Naime, u presudi je navedeno da je svjedokinja potvrdila da je krajem maja i u toku juna 1992. godine apelant bio pripadnik oružane formacije koja je, između ostalih, uhapsila i njenog muža i oca i da je 30-ak uhapšenih odvedeno u osnovnu školu u selu Orahovica, nakon čega je apelant jednu grupu uhapšenih odveo u pravcu sela Kabernik. Osim toga, utvrđeno je da su tada žene i djeca odvojeni od muškaraca, te da su muškarci odvedeni u fabriku «Terpentin», a žene i djeca u Crveni križ. Prema svjedokinjinim navodima, tada su nestali njen otac i još nekoliko lica navedenih u presudi.

24. Vrhovni sud je obrazložio da su činjenični navodi vezani za događaje iz juna 1992. godine iz tačke šest izreke zasnovani na iskazima svjedoka optužbe Razije Halilović i Mirsade Tabaković, te svjedoka odbrane Miodraga Ivanovića. Naime, utvrđeno je da je oružana formacija, čiji je član bio i apelant, tom prilikom sa kamiona na trgu u Višegradu, u koji su pod oružanom prijetnjom bili uvedeni civili, «skinula» sina svjedokinje Razije Halilović. Utvrđeno je i da su civili uvedeni u još šest autobusa. Vrhovni sud je utvrdio da se nakon toga svjedokinjinom sinu gubi svaki trag, ali da apelant nije bio lice koje ga je odvelo. Vezano za ovaj događaj, utvrđeno je i da je tom prilikom apelant pomogao uhapšenima u nabavci cigara i hrane.

25. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da su se u radnjama koje je apelant preduzimao, na način i u vrijeme utvrđeno u postupku, stekla sva obilježja bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su počinjene radnje suprotne odredbama člana 3. stav 1. i čl. 27. i 28. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata i čl. 75. stav 2. tačka a) i 85. stav 3. tačka a) Prvog dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. S tim u vezi, Vrhovni sud je proglasio apelanta krivim za počinjeno navedeno krivično djelo i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, uzimajući pri tome u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su detaljno navedene u presudi.

26. Vrhovni sud je, također, istakao da je, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, u obrazloženju detaljno obrazložio zašto neke od iskaza smatra vjerodostojnim a neke ne. Vrhovni sud je naveo da u toku postupka nije stekao utisak da su svjedoci imali namjeru neopravdano inkriminirati apelanta. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da određeni svjedoci nisu željeli teretiti apelanta za radnje koje nisu lično vidjeli (odvođenje sina Mule Mulaomerović, fizičko zlostavljanje drugih lica i slično). Pri tom je Vrhovni sud naveo da u nekim iskazima, također, postoje izvjesna odstupanja vezana za isti događaj, što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, i logično, budući da se radi o velikom broju radnji koje su se dešavale kontinuirano u dužem periodu i u kojima je učestvovao veliki broj lica koja nisu u svakom momentu bila prisutna na svim mjestima. Vrhovni sud je naveo da je, npr., u stanici milicije u Višegradu postojalo više prostorija i više etaža na kojima su bila zatočena pritvorena lica iz čega je proizašlo da nisu svi mogli imati saznanja o apelantovom ponašanju prema svim zatočenim licima i u svim događajima.

27. Vrhovni sud je istakao da nije prihvatio iskaze svjedoka koji su u toku postupka svjedočili tako što su izjavili da apelant nije učestvovao u izvršenju predmetnih radnji budući da se nesporno radilo o svjedocima koji su željeli prikriti apelantove radnje. Osim toga, prema navodu Vrhovnog suda, nesporno je da su ti svjedoci i sami bili učesnici predmetnih dešavanja i da bi suprotnim svjedočenjem inkriminirali i sami sebe.

28. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantovog branioca za ponovno saslušanje svjedoka pobliže navedenih u presudi, koji su u toku ranijeg postupka pred Kantonalnim sudom saslušavani i više puta. Prema navodima Vrhovnog suda, apelantova odbrana je imala mogućnost za direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje spomenutih svjedoka, a nije dostavila nikakve konkretne razloge zbog kojih bi bilo potrebno njihovo ponovno ispitivanje. Vrhovni sud je naveo da nije ispitao svjedoke Branislava Markovića i Junuza Tufekčića jer je apelantova odbrana odustala od usvojenog prijedloga za njihovo saslušanje.

29. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da je predmetnu optužnicu Kantonalnog tužilaštva u Goraždu protiv apelanta potvrdio sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda u Goraždu. Nakon toga, optužnicu je preuzelo Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu i sadržavala je šest krivičnopravnih radnji koje su ulazile u sastav krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Vrhovni sud je naveo da je predmetna optužnica upućena tužiocu Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu koji je, u skladu sa tada važećim pravilima Rimskog sporazuma, dao svoju ocjenu osnovanosti vođenja krivičnog postupka protiv apelanta. Prema navodu Vrhovnog suda, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je nakon toga u okviru svojih ovlaštenja donijelo odluku o ustupanju krivičnog postupka za šest navedenih krivičnopravnih radnji Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je nakon ustupanja postupka optužni akt izmijenjen tako da su apelantu na teret stavljene još dvije krivičnopravne radnje. Navedene radnje, prema navodu Vrhovnog suda, nisu bile predmet ocjene, odnosno davanja saglasnosti ni Ureda tužioca Međunarodnog suda niti Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

30. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da, suprotno mišljenju Kantonalnog suda iznesenom u ranijem postupku protiv apelanta, smatra da se događaji koji su se desili 1995. godine ne mogu vezati za događaje iz 1992. godine, te da se u konkretnom slučaju ne radi o produženom krivičnom djelu. Naime, Vrhovni sud je istakao da se ne može zaključiti da se vremenska razlika od preko tri godine između krivičnopravnih radnji za koje je podnesena optužba i naknadno dodatih radnji smatra vremenskim kontinuitetom u izvršenju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nedostaje objektivan uvjet za izvođenje zaključka da se radi o produženom krivičnom djelu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da proširenje optužbe nije pregledao niti Ured tužilaštva Međunarodnog suda u Hagu niti Posebno odjeljenje za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, što znači da u tom pogledu nema odobrenja nadležnog organa.

31. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u odnosu na dvije dodane tačke optužnice, prema odredbama člana 298. tačka d) ZKPFBiH, donio presudu kojom je optužba u tom dijelu odbijena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer je Vrhovni sud izveo pogrešnu ocjenu dokaza. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud utvrdio da nije počinio određene radnje koje mu je Vrhovni sud i uz takvo utvrđenje stavio na teret u ponovljenom postupku u kojem nisu posebno izvođeni dokazi već čitane izjave svjedoka iz postupka pred Kantonalnim sudom. Kao dokaz svojih tvrdnji, apelant navodi da je svjedokinja Mula Mulaomerović izjavila da nije odveo njenog sina, a Vrhovni sud je, prema apelantovoj tvrdnji, njega proglasio krivim za odvođenje. Dalje, apelant navodi da nije utvrđeno ni da je on odveo Enesa Halilovića a sud mu je stavio na teret i tu radnju. Osim toga, apelant navodi da su svjedoci Adil Čakar i Suvad Dolovac potvrdili da nije ulazio u pritvorsku jedinicu niti da je odveo Safeta Tvrtkovića, a Vrhovni sud je, prema apelantovim navodima, ipak apelantu stavio na teret te radnje i proglasio ga krivim za te radnje. Apelant smatra da mu je Vrhovni sud stavio na teret i da je «napravio celofansku omču i vezao uhapšeno lice iako iz iskaza svjedoka Zijada Kahrimana proizlazi da on to nije učinio».

33. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno pravo jer je neosnovano odbio njegov zahtjev za ponovno ispitivanje svjedoka koji su saslušani u postupku pred Kantonalnim sudom. Apelant tvrdi da Vrhovni sud nije stvarno izvodio dokaze čitanjem iskaza svjedoka već je samo konstatirao da se čitaju njihove izjave.

b) Odgovor na apelaciju

34. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani i da apelaciju treba odbiti. Vrhovni sud smatra da su apelant i njegovi branioci imali priliku da na pretresu pred Kantonalnim sudom ispitaju sve pozvane svjedoke, te da su imali mogućnosti da ospore njihove izjave. Osim toga, Vrhovni sud navodi da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa svim ostalim dokazima i da je za razloge koji su ga rukovodili pri donošenju osporene presude dao sva potrebna obrazloženja i da je opisao proces njihove ocjene.

35. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije dao poseban odgovor na navode apelacije već je hronološkim redom opisao tok cjelokupnog postupka protiv apelanta.

36. U odgovoru na apelaciju Federalno tužilaštvo je istaklo da smatra da niti jedan od navoda iz apelacije nije osnovan niti je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Federalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao neosnovanu jer je Vrhovni sud postupak vodio u skladu sa odgovarajućim odredbama ZKPFBiH i uz primjenu odgovarajućih odredbi preuzetog KZSFRJ.

37. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava. Kantonalno tužilaštvo je navelo da se ne može izjasniti na neke od navoda budući da se radi o navodima koji se odnose na odluku sudskog vijeća koje je i nadležno za donošenje odluka.

V. Relevantni propisi

38. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 6/92) relevantna odredba glasi: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

39. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine relevantne odredbe glase:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode ili zbog bilo kojeg drugog uzroka, postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

[…] Član 27. stav 1.

Zaštićena lica imaju pravo, u svakoj prilici, na poštivanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih porodičnih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i svojih običaja. S njima će se u svako doba postupati čovječno i ona će naročito biti zaštićena od svakog čina nasilja ili zastrašivanja, od uvreda i javne radoznalosti.

40. U Prvom dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba relevantne odredbe glase:

Član 75. stav 2. tačka a) Sljedeća djela jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu, bilo da su ih učinili civilni ili vojni predstavnici:

a)nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi naročito: (i)ubistvo;

(ii)mučenje svake vrste, fizičko ili mentalno;

(iii)tjelesna kazna i (iv)sakaćenje […] Član 85. stav 3. tačka a) Osim teških povreda definiranih u članu 11, sljedeća djela će se smatrati kao teške povrede ovog protokola kad su izvršena namjerno, kršenjem odgovarajućih odredaba ovog protokola, kada su prouzrokovala smrt ili ozbiljne tjelesne ili zdravstvene povrede: a)napad na civilno stanovništvo ili pojedina civilna lica […]

41. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br.

35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 276.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće, u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se osporavaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na osporavanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naložio sudija, odnosno vijeće,

f) sve relevantne informacije koje mogu pomoći sudiji, odnosno vijeću, pri odmjeravanju odgovarajuće krivičnopravne sankcije, ako optuženi bude proglašen krivim prema jednoj ili više tačaka optužnice.

Član 278.

Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz […] (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća, zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 332.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.

VI. Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000010 od 18. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. augusta 2007. godine a apelacija je podnesena 14. septembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

46. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

49. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

50. U vezi sa iznesenim apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci optužbe i svjedoci odbrane i izvršen uvid u zapisnike o ekshumaciji i DNA analizi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na pretresu koji je održan pred tim sudom, shodno citiranim zakonskim ovlaštenjima, budući da je ustanovio da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, odlučio da iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje budu prihvaćeni kao dokazni materijal, te su, kako su se za to stekli zakonom postavljeni uvjeti, ti iskazi, nalaz i mišljenje pročitani. Uostalom, apelant se i ne žali da nije mogao ispitati svjedoke čije su izjave pročitane. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud postupio suprotno odredbama ZKPFBiH jer je samo konstatirao da se iskazi svjedoka čitaju ali da oni nisu zaista pročitani, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakve argumente koji bi mogli učiniti vjerovatnim da na pretresu pred Vrhovnim sudom iskazi nisu pročitani, niti to proizlazi iz činjenica predmeta. Osim toga, apelant je, u slučaju da iskazi zaista nisu pročitani, imao mogućnost da, prema odredbama člana 332. stav 1. ZKPFBiH, prema kojima se na pretres pred apelacionim vijećem primjenjuju odredbe koje važe za glavni pretres pred prvostepenim sudom, u toku pretresa pred Vrhovnim sudom podnese prigovor što, prema činjenicama iz predmeta, apelant nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zbog činjenice da su na pretresu pred Vrhovnim sudom pročitani iskazi svjedoka koji su saslušani u prvostepenom postupku u prisustvu apelanta i njegovog branioca.

51. U vezi sa apelantovim navodom da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno pravo jer je neosnovano odbio njegov zahtjev za ponovno ispitivanje svjedoka koji su saslušani u postupku pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio prijedlog apelantovog branioca za ponovno saslušanje svjedoka pobliže navedenih u presudi, koji su u toku ranijeg postupka pred Kantonalnim sudom saslušavani i više puta. Ovu svoju odluku Vrhovni sud je obrazložio činjenicom da je apelantova odbrana imala mogućnost za direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje navedenih svjedoka, a nije dostavila nikakve konkretne razloge zbog kojih bi bilo potrebno njihovo ponovno ispitivanje. Stoga je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, Vrhovni sud zaključio da bi ponovno izvođenje dokaza saslušanjem navedenih svjedoka bilo nesvrsishodno. Ustavni sud navedena obrazloženja Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim.

52. U odnosu na apelantove navode da mu je presudom Vrhovnog suda stavljeno na teret odvođenje sina svjedokinje Mule Mulaomerović i Enesa Halilovića, Ustavni sud zapaža da ovi navodi nemaju uporišta u osporenoj presudi Vrhovnog suda, budući da iz presude nesporno proizlazi da je Vrhovni sud utvrdio da apelant nije odveo ova lica. Osim toga, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi i da je to što je apelant odveo Safeta Tvrtkovića i to da je apelant ulazio u spomenutu ćeliju potvrđeno iskazom poimenično navedenih svjedoka. Stoga ni ovi apelantovi navodi ne pokreću niti jedno pitanje u vezi sa pravom na pravično suđenje.

53. Najzad, apelantovi navodi o «koliziji između izjave svjedoka Zijada Kahrimana navedene u presudi Kantonalnog suda i izjave koja je navedena u presudi Vrhovnog suda», također ne dovode u pitanje poštivanje niti jedne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud uzeo u obzir i na zadovoljavajući način obrazložio određenu koliziju u iskazima pojedinih svjedoka, pri tome uzimajući u obzir prostor i vrijeme kao i brojnost izvršenih radnji i lica, te da je dao zadovoljavajuće obrazloženje o svojim zaključcima u vezi s tim.

54. Imajući u vidu sve iznesene apelacione navode, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud analizirao sve izvedene dokaze, te da je o svojim zaključcima dao obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i koja nisu proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da se svi apelantovi navodi suštinski odnose na sudsku ocjenu dokaza, kojom je nezadovoljan, te da apelant ne iznosi bilo kakve tvrdnje niti nudi argumente na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je postupak proveden na apelantovu štetu ili da mu je bilo onemogućeno pravo na odbranu.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na održanom pretresu ustanovio da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, te, nakon što je utvrdio da su se stekli zakonom propisani uvjeti, dokazni postupak proveo na način da su iskazi dati na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom pročitani i izvršen uvid u druge dokaze izvedene istom prilikom. Također, nema povrede navedenog prava ni u situaciji kada Vrhovni sud nije dopustio ponovno saslušanje već saslušavanih i unakrsno ispitivanih svjedoka u prvostepenom postupku čije je ponovno saslušanje predlagala odbrana bez iznošenja razloga za to, zatim kada je apelantu bilo omogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva i da izvede svoje dokaze, a pri tome primjena procesnog prava nije bila proizvoljna. Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana. Također, Vrhovni sud je svoju presudu i u osuđujućem dijelu i u dijelu kojim se optužba odbija zasnovao na dokazima izvedenim na pretresu, te je svoju odluku detaljno i jasno obrazložio.

57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2568/07 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio