Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2936/07 (R. LJ.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • Krivični postupak
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2936/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2936/07, rješavajući apelaciju R. LJ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. LJ. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KR-05/154 od 8. marta 2007. godine i X-KRŽ 05/154 od 4. oktobra 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. LJ. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno smješten u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, podnio je 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X- KR-05/154 od 8. marta 2007. godine i X-KRŽ 05/154 od 4. oktobra 2007. godine. Ustavni sud je, u skladu sa članom 20. stav 2. Pravila Ustavnog suda, 20. novembra 2007. godine i 18. juna 2008. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju. Apelant je 27. novembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio obavještenje o promjeni adrese a 27. juna 2008. godine dopunjenu apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda BiH zatraženo je 29. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 9. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužilaštvo BiH je Optužnicom broj KT-RZ 174/05 od 8. maja 2006. godine optužilo apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je radnjama navedenim u osam tačaka dispozitiva optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Tužilaštvo BiH je djelimično izmijenjenom optužnicom u činjeničnoj osnovi od 31. januara 2007. godine odustalo od tačke 6. prvobitne optužnice, a tačke 4. i 7. objedinjene su u novu tačku, tačku 4. optužnice.

7. Sud BiH je donio Presudu broj X-KR-05/154 od 8. marta 2007. godine. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim pod tačkama 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela dispozitiva presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke d) i k) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Primjenom navedenog zakonskog propisa i odredaba čl. 39, 42. i 48. KZBiH apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. U skladu sa odredbom člana 56. KZBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru, tj. od 20. decembra 2005. godine pa nadalje. Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oštećeni su upućeni na to da imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku. Dalje, istom presudom Sud BiH je, na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKPBiH, apelanta oslobodio od optužbe da je radnjama pobliže opisanim pod tačkama 1, 2. i 3. oslobađajućeg dijela dispozitiva presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a) i h).

8. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti (sadržaj provedenih dokaza naveden od 4. do 9. stranice presude) nesporno utvrdio da je apelant od maja do novembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Rogatica, učestvovao u prisilnom preseljenju stanovništva, te u drugim nečovječnim djelima učinjenim s namjerom nanošenja ozbiljne fizičke ili psihičke povrede i narušavanja zdravlja, tako što je 3, 4. i 15. augusta, te od kraja juna do oktobra 1992. godine počinio krivičnopravne radnje pobliže opisane u tačkama 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela dispozitiva presude.

9. Sud BiH je obrazložio da je provedenim dokazima, van svake razumne sumnje, utvrdio da je u inkriminiranim periodu apelant boravio na području općine Rogatica i da je bio pripadnik Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSRBiH). Također, sud je utvrdio da se apelant slobodno kretao i provodio vrijeme u logoru u Srednjoj školi «Veljko Vlahović» u Rogatici (u daljnjem tekstu: SŠC). Sud BiH je zaključio da je apelant, s obzirom na svoju poziciju u VSRBiH, u potpunosti znao za postojanje širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva u Rogatici, kao i da su njegove radnje dio tog napada. Sud je ovo utvrdio na osnovu provedenih dokaza i na osnovu apelantovog iskaza koji je dao na glavnom pretresu. Dalje je sud istakao da postoji dovoljno dokaza da se van svake razumne sumnje utvrdi da su apelantove radnje obuhvatale učešće u prisilnom transportu civila, činjenje nasilnih radnji prema zatvorenicima i odvoženje civila na borbene linije kako bi bili upotrijebljeni kao živi štit.

10. Sud BiH je naveo da je nesporno utvrdio da su 3. i 4. augusta 1992. godine prisilno preseljeni žene, djeca i manji broj preostalih muškaraca sa područja sela Seljani, tako što su odvedeni u logor u SŠC, a da su zatim 5. augusta 1992. godine, zajedno sa ostalim civilima koji su bili s njima zatočeni, nakon izdvajanja muškaraca od žena i djece, prebačeni na područje Sarajeva, na lokalitet Hreša. Apelantovo učešće u ovom prisilnom preseljenju stanovništva sud je utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka uključujući i dva svjedoka pod pseudonimima C i D, koji su i sami bili žrtve ovog prisilnog preseljenja.

11. Dalje, apelant je proglašen krivim i što je od kraja juna do oktobra 1992. godine, u logoru Rasadnik kod Rogatice, u više navrata, rukama i sa vojničkim čizmama na nogama tukao zatvorene civile s namjerom nanošenja velike patnje ili teške fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja tih lica. Da je postojao logor Rasadnik i da je apelant, postupajući sa direktnim umišljajem, nanio velike patnje ili teške fizičke ili psihičke povrede ili narušavanje zdravlja zatvorenicima, sud je utvrdio na osnovu svjedočenja bivših zatočenika i svjedoka pod pseudonimom B, koji su i sami bili žrtve torture. Sud je zaključio da je apelant navedenim radnjama počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka k) KZBiH.

12. Osim toga, apelant je proglašen krivim što je 15. augusta 1992. godine iz Rogatice odvezao 27 civila, među kojima i četiri maloljetnika u selo Duljevac, nakon čega su oni korišteni kao živi štit ispred srpskih vojnika prilikom napada na kotu Jačen. Vezano za ovu krivičnopravnu radnju, Sud BiH je na osnovu iskaza svjedoka, ali i samog apelanta, utvrdio kao nesporno da je apelant kritičnog dana odvezao grupu od 27 civila u selo Duljevac. Nakon dovoženja, izvjesni «Špiro» i još dvojica nepoznatih vojnika vezali su zatvorenike po dvoje i odveli u živi štit. Nakon završetka akcije u kojoj su korišteni kao živi štit, zatvorenici su strijeljani a preživjela su samo tri svjedoka od kojih je jedan svjedočio pod pseudonimom A. Vezano za ovu tačku optužnice, Sud BiH je istakao da je, iako su svi svjedoci govorili o apelantu kao o licu koje ih je vozilo na prinudni rad, izostavio «prinudni rad» iz činjeničnog opisa tačke 3. osuđujućeg dijela presude s obzirom na to da ova radnja može biti izvršena u sklopu krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, a ne krivičnog djela zločina protiv čovječnosti čije je osnovne elemente sud nesporno utvrdio. Dalje, iako se tačkom 6. izmijenjene optužnice apelantu na teret stavljalo pomaganje u ubistvu 24 civila, izvedeni dokazi nisu ukazali na apelantov doprinos u radnjama ubistva ova 24 lica. Na osnovu provedenih dokaza, sud nije mogao van svake razumne sumnje zaključiti da je apelant pomagao u ubistvu ovih zatvorenika. Osim toga, iako je apelant, prema mišljenju suda, znao da odvozi zarobljenike na mjesto gdje su trebali biti upotrijebljeni kao živi štit, nijedan od njih tada nije bio ubijen, nego su ih kasnije ubili srpski vojnici. Sud BiH je zaključio da je nesporno da je apelant odgovoran što je pomagao u prijevozu zatvorenika koji su bili iskorišteni kao živi štit, što je za njih predstavljalo nanošenje velike patnje.

13. Navode apelantove odbrane da je on in tempore criminis bio pod stalnim utjecajem alkohola i na taj način neuračunljiv i «društveno neprihvatljiv», Sud BiH je smatrao neuvjerljivim i nelogičnim. Naime, na osnovu materijalnih dokaza je utvrđeno da je apelant bio pripadnik VSRBiH i da je čak 22. decembra 1991. godine unaprijeđen u čin vodnika. Sud BiH je, dalje, na osnovu apelantovog neuropsihijatrijskog vještačenja, utvrdio da je on in tempore criminis bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. U vezi s tim, sud je istakao da činjenica da je apelant imao ovakav stepen uračunljivosti ne može biti osnov ni za ublažavanje ni za povećanje kazne, što je jasno propisano odredbom člana 34. KZBiH.

14. U odnosu na oslobađajući dio presude, sud je naveo da Tužilaštvo BiH izvedenim dokazima nije van svake razumne sumnje dokazalo činjenice koje se odnose na događaj opisan u tački 1. Naime, niko od saslušanih svjedoka nije vidio da je apelant na bilo koji način učestvovao u radnji za koju se tereti. Zbog toga, Sud BiH nije mogao utvrditi apelantovu krivičnu odgovornost. Dalje, Sud BiH je apelanta oslobodio i za krivičnopravne radnje navedene u tački 2. oslobađajućeg dijela presude jer su svi saslušani svjedoci optužbe, izuzev svjedoka pod pseudonimom C i još jednog svjedoka, izjavili da inkriminiranog dana nisu vidjeli apelanta. Osim toga, sud je vjerovao i saslušanim svjedocima odbrane koji su potvrdili da je apelant inkriminiranog datuma bio na sahrani poginulog saborca. Sud je zaključio da se iskazi svih svjedoka odbrane međusobno podudaraju u gotovo svim detaljima vezanim za sahranu i apelantovo prisustvo na sahrani. Zbog toga, Sud BiH je zaključio da ne postoji nikakva sumnja da se događaj opisan u ovoj tački optužnice desio. Međutim, Sud BiH je istakao da se ne može van svake razumne sumnje zaključiti da je apelant na bilo koji način učestvovao u radnjama ubistva iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) istog člana. Također, u odnosu na tačku 3. oslobađajućeg dijela presude, sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza nije van svake razumne sumnje mogao zaključiti da je apelant direktno počinio ili bar učestvovao u radnji izvršenja opisanog krivičnog djela. Zbog toga je sud, primjenom principa in dubio pro reo, te člana 284. stav 3. ZKPBiH, apelanta oslobodio od optužbi za radnje iz ove tačke optužnice.

15. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe i apelanta osudio zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke d) i k) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti (član 3. KZBiH), te princip vremenskog važenja krivičnog zakona (član 4. KZBiH). Dalje, sud je naveo da je princip zakonitosti propisan i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. st. 1. i 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba spomenuta dokumenta propisani izuzeci i to članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav

2. Međunarodnog pakta. Prema ovim odredbama se «ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi», odnosno «prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica». Dalje, Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i članom 4a. KZBiH kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, odnosno odstupanje od obaveze primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod «opći principi međunarodnog prava» iz člana 4a. KZBiH s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta «principa međunarodnog prava», nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu, sud je naveo da su radnje opisane u članu 172. KZBiH bile kažnjive i prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te je ukazao na relevantne odredbe KZSRFJ. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, sud je zaključio da primjenu člana 4a. KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta.

16. Sud BiH je apelantu za krivično djelo za koje ga je proglasio krivim izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Sud je zaključio da je izrečena kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima u kojim je krivično djelo počinjeno, te apelantovim motivima da počini predmetna krivična djela, s obzirom na to da je apelant proglašen krivim što je učestvovao kao pomagač i saučesnik u prisilnom preseljenju nesrpskih civila. Izrečenom kaznom se postiže svrha kazne koja je propisana članom 39. KZBiH u smislu opće i posebne prevencije.

17. Apelaciono odjeljenje Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Presudu broj X-KRŽ 05/154 od 4. oktobra kojom je kao neosnovane odbilo žalbe Tužilaštva BiH i apelanta. Dalje, povodom žalbi, primjenom člana II/2. Ustava BiH, člana 6. Evropske konvencije i člana 283. tačka c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je preinačilo prvostepenu presudu pa je u odnosu na apelanta odbilo optužbu da je radnjom opisanom u dispozitivu drugostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom k) KZBiH. Osim toga, Apelaciono vijeće je, na osnovu člana 138. stav 3. ZKPBiH i člana 56. KZBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, tj. od 16. decembra 2005. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. U ostalom dijelu Apelaciono vijeće je potvrdilo prvostepenu presudu.

18. U pogledu apelantovih žalbenih navoda vezanih za primjenu KZBiH umjesto KZSFRJ, Apelaciono vijeće je u presudi obrazložilo zašto apelantov žalbeni prigovor o povredi krivičnog zakona iz člana 298. ZKPBiH nije osnovan. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće u pogledu primjene materijalnog prava u presudi dalo iscrpne i valjane razloge zbog čega je na apelantove konkretne radnje primijenio KZBiH. Iznesenu argumentaciju, kako u pogledu odstupanja od principa zakonitosti i vremenskog važenja krivičnog zakona, tako i u pogledu statusa zločina protiv čovječnosti u međunarodnom običajnom pravu, te zaključka da je kazna propisana KZBiH u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Apelaciono vijeće je u potpunosti prihvatilo.

19. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da smatra da je prvostepeno vijeće na pravilan i potpun način ocijenilo, kako materijalne dokaze, tako i iskaze saslušanih svjedoka, te da je na osnovu njihovog sadržaja izvelo pravilan zaključak o apelantovom učešću i njegovoj odgovornosti za krivično djelo za koje ga je proglasilo krivim. Osim toga, Apelaciono vijeće je odbilo i žalbeni navod da je apelantu stavljen na teret progon na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi a da Tužilaštvo BiH nije dostavilo dokaze kojim bi se to potkrijepilo, zaključivši da se apelantu na teret stavilo prisilno preseljenje i druga nečovječna djela učinjena s namjerom nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja iz člana 172. stav 1. tačke d) i k)

KZBiH.

20. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da smatra da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i donijelo odluku kojom apelanta oslobađa od optužbe. Apelaciono vijeće je navelo da je sud obavezan da okolnosti koje se odnose na činjenice koje čine bitna obilježja krivičnog djela utvrdi van svake razumne sumnje, te da se osuđujuća presuda, imajući u vidu princip in dubio pro reo, ni u kojem slučaju ne može zasnivati na pretpostavkama, kao što je to predložilo Tužilaštvo BiH. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud, u slučaju kada nije sa sigurnošću mogao utvrditi da je apelant počinio radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela pravilno riješio presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

21. Apelaciono vijeće je, također, zaključilo da je izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od 10 godina pravilno odmjerena, te da će se njome postići svrha kažnjavanja propisana članom 39. KZBiH. Apelaciono vijeće je, vezano za odbijajući dio presude, navelo da je uvidom u spis utvrđeno da je prvostepeno vijeće propustilo da primijeni član 283. tačka c) ZKPBiH kojim je propisano da će se, ukoliko tužilac od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustane od optužnice, donijeti presuda kojom se optužba odbija. U vezi s tim, utvrđeno je da ni izreka ni obrazloženje prvostepene presude ne sadrže bilo kakve činjenice vezane za događaj koji je bio stavljen na teret apelantu u tački 6. prvobitne optužnice, te da iz presude uopće nije vidljivo da je apelant ikada bio progonjen a ni suđen za djelo opisano u predmetnoj tački. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da je članom 306. ZKPBiH propisano da vijeće Apelacionog odjeljenja ispituje presudu samo u okviru koji se osporava žalbom. U konkretnom slučaju, nezavisno od toga što ni jedna od strana u postupku nije ukazala na ovaj propust, Apelaciono vijeće je zaključilo da bi ignoriranjem ove očigledne pogreške prvostepenog vijeća bilo povrijeđeno pravo optuženog na pravično suđenje. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je odlučilo da direktnom primjenom Evropske konvencije ex officio odluči i o ovom dijelu optužbe, na način koji je propisan zakonom a koji je ujedno i povoljniji za apelanta. Apelaciono vijeće je istaklo da uporište za preinačenje prvostepene presude u dijelu koji se ne osporava žalbama nalazi prvenstveno u odredbi člana II/2. Ustava BiH koji propisuje da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz člana 283. tačka c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je smatralo da se donošenjem odbijajuće presude u odnosu na ovu tačku optužnice u potpunosti osigurava pravilna primjena prava, na način koji ne šteti ni jednoj strani u postupku, te poštuje princip pravičnosti suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Apelaciono vijeće je ispravilo i očiglednu pogrešku prvostepenog vijeća u pogledu uračunavanja pritvora u kaznu zatvora jer je iz rješenja o određivanju pritvora utvrđeno da je apelant bio u pritvoru od 16. decembra a ne od 20. decembra 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

23. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi primijenili «pogrešan» procesni i materijalni zakon, odnosno zakone Bosne i Hercegovine iz 2003. godine. Naime, apelant ističe da on «želi i traži svoje pravo na pravično suđenje koje je regulirano Zakonom o krivičnom postupku i Krivičnim zakonom SFRJ iz vremena ratnih dešavanja jer je osnovno pravo svih ljudi da im se sudi po slovu zakona iz vremena kada su djela činjena».

24. U vezi sa članom 7. Evropske konvencije, apelant se žali da mu se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za period kada takvo krivično djelo nije bilo određeno zakonom. U obrazloženju svojih navoda apelant je, između ostalog, naveo da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno u toku 1992. godine, tj. u vremenu kad je važio KZSFRJ. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH u njegovom predmetu trebao primijeniti odredbe krivičnog zakona koji je važio u vrijeme kada je djelo počinjeno. S tim u vezi, apelant je naveo da je on «znao 1992. godine zakon i sankcije». Znao je šta se smije a šta ne smije činiti prema važećem zakonu. On, ako se i ogriješio o taj zakon, traži da mu se pravično sudi i da se pravično kazni. Napominje da se u to vrijeme nije ponašao prema KZBiH iz 2003. godine i da mu se ne može izricati kazna prema tom zakonu. Osim toga, apelant ističe da je suđen i osuđen prema KZBiH za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka d). Prema apelantovim navodima, to djelo je regulirano i Krivičnim zakonom SFRJ iz 1990. godine i nije bilo nikakvog osnova za retroaktivnu primjenu zakona iz 2003. godine. Postupak koji je vođen protiv njega je vođen prema ZKPBiH prema kojem se ne moraju utvrditi materijalni dokazi i činjenice da bi se izrekla presuda, nego je dovoljno da je neko bio učesnik događaja 1992. godine i već ima zagarantiranu kaznu od 10 godina. Za razliku od toga, prema zakonu SFRJ djelo mora biti dokazano ili nedokazano. Apelant smatra da je on svojim radnjama spasio veliki broj ljudskih života a sud ga je proglasio krivim i kaznio.

25. Apelant, dalje, navodi da je on diskriminiran u primjeni odredaba Evropske konvencije. Naveo je da samo Sud BiH primjenjuje KZBiH, a da svi drugi sudovi u entitetima i Distriktu Brčko BiH primjenjuju KZSFRJ. Ovakvim postupanjem je doveden u nepovoljan položaj, jer bi primjenom KZSFRJ bio oslobođen od optužbe ili bi mu bila izrečena blaža sankcija.

b) Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6, 7. i 14. Evropske konvencije neosnovani. S tim vezi, istakao je da je član 4a. primjenjiv za krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje je učinjeno u vrijeme dok je na snazi bio preuzeti KZSFRJ, budući da taj zakon uopće nije propisivao to krivično djelo, što je situacija u konkretnom slučaju. U ovakvim slučajevima je potrebno primijeniti član 4a. KZBiH, odnosno direktno član 7. stav 2. Evropske konvencije koja je na osnovu člana II/2. Ustava BiH neposredno primjenjiva u BiH, te ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Osim toga, ova odredba ne dopušta da neinkriminiranjem određenih radnji koje predstavljaju krivična djela prema općim principima međunarodnog prava učinioci takvih djela izbjegnu suđenje i kažnjavanje. Prema tome, odredba člana 4a. KZBiH omogućava izuzetno odstupanje od principa iz čl. 3. i 4. KZBiH, da bi se osiguralo suđenje i kažnjavanje za one postupke koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu u situaciji kada takva postupanja nisu predviđena kao krivična djela u nacionalnom, odnosno unutrašnjem krivičnom zakonodavstvu u vrijeme kada su učinjena.

27. Kada je riječ o navodnoj povredi apelantovog prava zbog primjene procesnog zakona BiH umjesto SFRJ, Sud BiH je naglasio da se odredbe procesnih zakona primjenjuju prema zakonu koji je na snazi u vrijeme preduzimanja radnji. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju sve vrijeme preduzimanja radnji bio na snazi ZKPBiH, nije značajna činjenica da je djelo za koje je apelantu suđeno počinjeno prije njegovog stupanja na snagu, već se pretpostavke za preduzimanje i ispravnost neke procesne radnje određuju prema zakonu koji je važio u vrijeme njenog preduzimanja, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

28. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH i u potpunosti odgovorio na pitanje primjene «blažeg zakona». Ove tvrdnje potkrijepljene su zaključkom Ustavnog suda BiH iz predmeta AP 1785/06 u vezi sa primjenom člana 7. Evropske konvencije. Naime, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno postupio kad je zaključio da krivično djelo zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava, zbog čega je, prema mišljenju Tužilaštva BiH, nesporno da su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo 1992. godine predstavljale krivična djela prema međunarodnom pravu. Stoga je Tužilaštvo BiH zaključilo da su navodi apelacije u tom smislu u cijelosti neosnovani.

V. Relevantni propisi

29. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.

[...] Član 172.

Zločini protiv čovječnosti (1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje drugog lica života (ubistvo);

[...]

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

[...]

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

[...]

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/16 od 4. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 5. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelant ne poziva na bilo koju garanciju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije niti na bilo koji način argumentira da mu je u postupku koji je protiv njega vođen uskraćena bilo koja od tih garancija, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava odnose isključivo na navodno «pogrešno primijenjene zakone BiH iz 2003. godine». Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, a suštinu tih navoda Ustavni sud će razmotriti u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 7. Evropske konvencije.

36. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima koje su priznali civilizirani narodi.

37. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 57/07 i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je nakon opširne analize zaključio da su ratni zločini «zločini prema međunarodnom pravu» u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe člana 4a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije.

Diskriminacija u vezi sa čl. 6. i 7. Evropske konvencije

39. Apelant smatra da je žrtva diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak i u vezi sa primjenom člana 7. Evropske konvencije. Naveo je da je Sud BiH njegov predmet drukčije riješio nego što entitetski sudovi rješavaju identične predmete u drugim sudskim postupcima.

40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

41. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

42. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je i o ovom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 57/07). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize zaključio da u situaciji kada nadležni sud utvrdi da je odluka koja je predmet osporavanja ustavna, a apelant se poziva na nejednak tretman u odnosu na druge slučajeve čija ustavnost nije osporena, takvoj apelaciji očigledno nedostaje pravna osnova. [...] Osim toga, Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da entitetski krivični zakoni uopće ne sadrže odredbe koje se tiču «krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom» (a što sadrži KZBiH), niti imaju ugrađenu odredbu ekvivalentnu članu 4a. KZBiH, tj. nemaju ugrađen član 7. Evropske konvencije u svojim odredbama. [...] U postupcima koji se vode pred Sudom BiH, a koji se vode na osnovu KZBiH i ZKPBiH, odnosno zakona za koje u ovom predmetu nije utvrđeno postojanje povrede ustavnih prava niti prava iz Evropske konvencije, neosnovano je pozivanje na diskriminaciju zbog postupanja sudova i zakonodavstva na entitetskom nivou.

43. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelantu nedostaje pravna argumentacija da bi dokazao da je u postupku pred Sudom BiH diskriminiran prema bilo kojem osnovu. Ustavni sud se i u pogledu apelantovih žalbenih navoda o diskriminaciji, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa čl. 6. i 7. Evropske konvencije.

44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, prava iz člana 7. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa čl. 6. i 7. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se apelant nije ni pozvao niti je argumentirao navodno kršenje bilo koje garancije iz ovog člana, a njegovi navodi o kršenju ovog prava suštinski su isti kao i navodi o kršenju člana 7. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja humanitarnog prava koje su prihvatili «civilizirani narodi», a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana 14. u vezi sa čl. 6. i 7. Evropske konvencije zato što je neosnovano pozivanje na diskriminaciju zbog postupanja sudova i zakonodavstva na entitetskom nivou u slučajevima koji se vode pred Sudom BiH na osnovu KZBiH i ZKPBiH kada u konkretnom postupku nije utvrđeno postojanje povrede ustavnih prava niti prava iz Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2936/07 (R. LJ.) | Sudska praksa | Aktio