Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3005/07 (M. Š.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3005/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3005/07, rješavajući apelaciju Mahe Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mahe Šehića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu, broj 068-2-P-07-000036.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu povodom revizije izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010- 0-Gž-08-000-416 od 21. septembra 2009. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Maho Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja oduke u postupku koji je pokrenuo pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi reguliranja radnopravnog statusa. U vrijeme podnošenja apelacije Općinski sud je donio prvostepenu presudu koju je Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ukinuo i predmet je vratio na ponovno odlučivanje. Apelant se žalio na to da Općinski sud ne zakazuje ročište. U vrijeme donošenja ove odluke predmet se nalazi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji odlučuje o reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-416 od 21. septembra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 11. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalnog suda 2. oktobra 2009. godine. Ustavni sud je od Općinskog suda 22. jula 2009. godine, a zatim ponovo 20. januara 2010. godine zatražio da dostavi kompletan spis.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. decembra 2007. godine, a Kantonalni sud 19. oktobra 2009. godine. Općinski sud je 1. februara 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je spis povodom apelantove revizije dostavljen Vrhovnom sudu. Ustavni sud je 15. februara 2010. godine zatražio od Vrhovnog suda da dostavi kompletan spis. Vrhovni sud je dostavio kompletan spis 19. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. februara 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi reguliranja radnopravnog statusa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-563/00 od 27. augusta 2003. godine. Tim rješenjem je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu da mu se prizna status radnika na čekanju kod poslodavca «Tvornica kablova» Tomislav-Grad (odnosno njenog pravnog sljednika), te je naloženo poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana riješi radnopravni status. Apelantov status je i nakon dobijanja pravosnažnog rješenja Kantonalne komisije ostao neriješen.

7. Apelant je 4. februara 2005. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom protiv tuženog «Kapis» d.o.o. Tvornica kabla Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete iz rada. Općinski sud je 17. juna 2005. godine poslao tuženom tužbu na odgovor. Apelant je 11. oktobra 2005. godine i 27. oktobra 2005. godine preinačio tužbeni zahtjev i tražio da sud utvrdi diskriminaciju u ostvarivanju prava na rad, povrat na posao i ostala prava iz radnog odnosa.

8. Općinski sud je održao ročište 27. oktobra 2005. godine, te novo zakazao za 21. novembar 2005. godine (koje nije održano zbog toga što sudu nije dostavljen vještakov nalaz). Sljedeće ročište zakazano je i održano 22. decembra 2005. godine. Općinski sud je saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke. Također je saslušao svjedoke, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i uvid u nalaz vještaka finansijske struke, te zaključio glavnu raspravu. Apelant je, u skladu sa vještakovim nalazom, precizirao tužbeni zahtjev 22. decembra 2005. godine.

9. Općinski sud je donio Presudu broj P-159/05 od 20. januara 2006. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad, zatim njegov zahtjev da se vrati na posao i da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, uključujući uplatu doprinosa za period od 31. jula 1993. godine, kao i da mu se naknadi plaća u iznosu preciziranom u dispozitivu presude.

10. Protiv prvostepene presude apelant je 16. februara 2006. godine izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 010-0-Gž-06-000-076 od 20. aprila 2006. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, niti sadrži ocjenu dokaza, zbog čega su povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku.

11. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 21. januar 2008. godine, ali je ročište opozvao i novo zakazao za 24. januar 2008. godine. Sljedeća ročišta Općinski sud je zakazao za 24. januar 2008. godine, 6. mart (odgođeno zbog vremenskih neprilika), 31. mart, 1. april (odgođeno zbog nedolaska tuženog i svjedoka) i 10. april 2008. godine kada je i zaključio glavnu raspravu.

12. Općinski sud je donio Presudu broj 068-2-P-07-000 036 od 24. aprila 2008. godine kojom je naložio tuženom da apelantu isplati plaće i uplati doprinose od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva (utvrđivanje diskriminacije, povrat na posao i isplate plaća) Općinski sud je odbio. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 30. aprila 2008. godine, a tuženi 20. maja 2008. godine.

13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-416 od 21. septembra 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženi dužan da uplati doprinose za apelanta za period od 1. augusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine. U ostalom dijelu Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Žalba tuženog je odbijena.

14. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 12. oktobra 2009. godine. Vrhovni sud još nije odlučio o apelantovoj reviziji.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali da je pokrenuo postupak, te je dobio odluku kojom je u cijelosti odbijen njegov zahtjev. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da nakon drugostepene odluke Kantonalnog suda od 20. aprila 2006. godine, kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, prema navodima iz apelacije, Općinski sud nije zakazivao raspravu (iako je zakonski rok 30 dana), niti «ima namjeru da završi ovaj postupak».

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se apelant žali na zakazivanje rasprave prvostepenog suda (nakon što je Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i vratio predmet na ponovno odlučivanje). Također, ističe da je Kantonalni sud donio odluku o apelantovoj žalbi 21. septembra 2009. godine, te da nije bilo kršenja prava koje apelant navodi pred Kantonalnim sudom.

17. U odgovoru na apelaciju od 17. decembra 2007. godine Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da Općinski sud nije i nema namjeru da zakaže raspravu. Općinski sud je naveo da je rasprava zakazana za 22. januar 2008. godine, o čemu je apelant obaviješten. Dalje, Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava koje apelant navodi u postupku pred Općinskim sudom. U odgovoru od 12. augusta 2008. godine Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan odmah po prijemu drugostepenog rješenja odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema drugostepenog rješenja, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što Općinski sud (u momentu podnošenja apelacije) nije duži period zakazivao raspravu, niti odlučivao u apelantovom predmetu.

22. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant žali na nemogućnost dobijanja konačne odluke duži period, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant se žali zbog nezakazivanja rasprave pred Općinskim sudom, odnosno zbog nedonošenja odluke u njegovom predmetu. Također, apelant navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi

25. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

27. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud primjećuje da je apelant 4. februara 2005. godine tužbom pokrenuo postupak radi reguliranja radnopravnog statusa. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio na to da Općinski sud, nakon što je odlukom Kantonalnog suda prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, ne zakazuje raspravu. Nakon toga, postupak je nastavljen ali još nije završen jer je postupak povodom revizije u toku pred Vrhovnim sudom. Dakle, postupak traje više od pet godina od dana podnošenja tužbe i još nije okončan.

Složenost predmeta

29. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, odnosno činjeničnih i pravnih pitanja koje nadležni sud treba razriješiti u okviru pravne prirode spora.

30. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem sud treba utvrditi da li apelant može ostvariti prava iz rada koja traži (povrat na posao i druga prava koja iz toga proizlaze). Ustavni sud smatra, imajući u vidu pitanja koja sud treba razriješiti, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.

Analiza razumnosti trajanja postupka

31. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev da se vrati na posao kao i da mu se isplati plaća i ostala prava iz rada, radi o postupku koji je izuzetno važan za apelanta, zbog čega treba što hitnije da se riješi. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da sudovi nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka preko četiri godine i sedam mjeseci (pred prvostepenim i drugostepenim sudom) i koji još nije okončan.

32. Također, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje preko pet godina i još nije okončan.

33. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu u kojem je postupak pred Općinskim sudom započeo 4. februara 2005. godine, a Općinski sud je donio odluku nakon 11 mjeseci, koju je Kantonalni sud ukinuo (dva mjeseca trajao postupak povodom žalbe) i vratio na ponovni postupak. Općinskom sudu je trebala jedna godina i deset mjeseci da zakaže ročište, a odluku je donio nakon četiri mjeseca. Kantonalni sud je o žalbi protiv prvostepene odluke odlučio jednu godinu i pet mjeseci nakon donošenja prvostepene odluke. Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, kao ni Kantonalni sud koji je smatrao da apelant osporava dužinu postupka pred Općinskim sudom i da je postupak pred Kantonalnim sudom završen u razumnom roku.

34. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud, i to zbog činjenice da mu je trebala jedna godina i devet mjeseci da zakaže pripremno ročište. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je Kantonalni sud odlukom od 14. aprila 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavio reviziju 12. oktobra 2009. godine, dakle četiri mjeseca je predmet u postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud ne smatra da je ovaj period od četiri mjeseca pretjerano dug.

35. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio nerazumnoj dužini postupka.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka duže od pet godina radi odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa može u cijelosti staviti na teret redovnim sudovima, naročito Općinskom sudu koji nije duže od jedne godine i deset mjeseci preduzeo ništa kako bi nastavio postupak nakon što mu je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje.

37. S obzirom na činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada traje više od pet godina i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim redovnim sudovima i to Općinskom sudu koji nije dao bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Budući da se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Ostali navodi

39. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi sa diskriminacijom. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda navedenog prava se ogleda u tome što je za ukupnu dužinu trajanja postupka povodom tužbe radi zaštite prava iz rada, koji traje više od pet godina i još nije završen, odlučujući doprinos Općinskog suda koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos dužini postupka.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3005/07 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio